Nakon 98 posto prebrojanih listića, pobjednik parlamentarnih izbora u Norveškoj 2021. godine je lijeva koalicija na čelu s Laburistima, strankom lijevog centra. Oni su osvojili 48 od 169 mandata, dok su njihovi koalicijski partneri seljačka stranka Centar i Socijalistička ljevica osvojili još 28 odnosno 13 mjesta, što im u parlamentu osigurava vladajuću većinu od 89 mjesta s prednošću od 4 mandata. To je dovoljno da prevagnu nad 68 mandata koliko je prema aktualnim rezultatima osvojila Konzervativna stranka aktualne premijerke Erne Solberg.
Široka lijeva platforma kampanju je gradila na obećanju da će poboljšati javne usluge i omogućiti unosnoj naftnoj industriji poslovanje još nekoliko desetljeća. Na neometanom naftnom poslovanju, gradili su se i konzervativci, pa je jedina stranka koja je zahtijevala hitno zatvaranje naftnih bušotina bila Zelena s osvojenih 3.8 posto glasova. Koaliciji lijevog centra laknulo je što su osvojili 4 mandata prednosti, pa iako bi to Laburisti željeli, agrarna stranka Centra sada ne moraju pregovarati s marksističkom Crvenom (4.5 posto osvojenih glasova – 8 osvojenih mandata) i Zelenom strankom (3 osvojena mandata). Lijevi centar fokus stavlja na socijalna prava poput obrazovanja, skrbi za starije i zdravstva te se zalaže za politiku prema kojoj ti sektori moraju biti jednako kvalitetni i jednako dostupni (“svjetske klase”) svim stanovnicima Norveške, neovisno o tome tko su oni i u kojem dijelu zemlje žive. Laburisti su vladali Norveškom u dekadama nakon Drugog svjetskog rata i tradicionalno se fokusiraju na izgradnju snažnih javnih usluga financiranih relativno visokim stopama oporezivanja, a vlast su izgubili 2013. kada je Erna Solberg birače dobila obećanjima o nižim porezima i povoljnijoj poduzetničkoj klimi.
Temeljna razlika u kampanjama Zelenih naspram široke koalicije lijevog centra zapravo se svodi na klimatske pristupe. Zelena stranka zalaže se za obustavu proizvodnje nafte koja čini 14 posto norveškog BDP-a, 40 posto izvoza i zapošljava oko 150.000 ljudi (Norveška ima 5.3 milijuna stanovnika). Norveška naftna industrija u javnom je vlasništvu, vrijedi 1.2 bilijuna eura. Vladajuća koalicija tvrdi da se ne smije prebrzo zatvoriti naftne pogone i bez posla ostaviti toliki broj ljudi te kao krajnji rok obustave proizvodnje nafte procjenjuju 2050. godinu. Glasači zelenih su pak mlađe generacije okupljene u Extinction Rebellion pokret koji traži hitnu sanaciju klimatskih promjena, smatrajući da je Norveška dovoljno bogata zemlja koja si to, za razliku od brojnih drugih zemalja svijeta, može priuštiti bez izazivanja velikih socijalnih kriza. Politico naglašava kako se Norveška inače hvali pozicijom vodećeg svjetskog zagovornika korištenja električnih automobila, čije rijeke (hidroenergija) zadovoljavaju većinu potreba za električnom energijom, no usprkos tome ostaje vodećom zemljom u proizvodnji i korištenju fosilnih goriva u Zapadnoj Europi te je ujedno i treći najveći izvoznik plina u svijetu, nakon Rusije i Katara. Kako je to lijepo sažeo aktivist Zelenih za Politico: “Navikli smo imati sav ovaj novac i teško je izgubiti ono što imate”.
Europski mediji (Politico, Reuters, Guardian) naglašavaju kako je na ovim izborima ukupna ideološka razlika među najvećim strankama bila manja nego njihova spram Zelenih. Međusobnu sličnost primijetili su i kandidati najvećih stranaka tokom predizbornih debati, pa su Konzervativci otvoreno pitali Laburiste, ako se zalažu za zelenu tranziciju zašto zagovaraju nastavak eksploatacije fosilnih izvora energije, na što su potonji odgovorili kako se boje prebrze tranzicije koja bi iza sebe u prošlosti ostavila i investicije u Norvešku. I tu dolazimo do nečega što se trenutno najlakše (ne nužno i najtočnije) objašnjava generacijskim jazom. Poznata zamka svih novih tehnologija je da zrele generacije teško prate inovacije, i teško se na njih navikavaju, pa u skladu s tim, čini se, teško razumiju da i zelenu tehnologiju netko treba proizvoditi, da je i za nju potreban neki rad, te da je period za kojeg se zalažu Zeleni – do 2035. godine – dovoljan da se brojnu radnu snagu nauči proizvodnji suvremene i zelene tehnologije, a to trenutno, u globalnoj nestašici čipova prije svega mora značiti oslanjanje na materijale koji su već patentirani ali još nisu u komercijalnoj upotrebi. Jer prekrasnih održivih zelenih izuma ima na svakom koraku, ali kapital, zbog sporog povrata zelenih investicija, još uvijek nekažnjen za izazivanje klimatskih promjena, nikako da počne u njih komercijalno ulagati. Ovdje na scenu stupa ozloglašena politička volja koju stvara samo demokratski pritisak, a koja može poprimiti konkretne forme u npr. porezu na ugljik, poštenije naplaćivanje zagađenja (po tržišnoj cijeni tone zagađenja, a ne subvencioniranoj) i većih javnih subvencija stanovnicima.