Proces cijepljenja stanovništva u Hrvatskoj toliko se usporio da su za “prebacivanje” postotnih poena potrebni tjedni. Iako se u reakcijama na podatke može iščitati rezignacija koju prati neka vrsta pomirenja s poraznim rezultatima, javljaju se i optimističniji komentari koji tvrde da će jesen donijeti “novi val” interesa za cijepljenja. Oni su zasnovani na prepoznatoj skupini ljudi koja je navodno odgađala cijepljenje zbog kalkulacija: “cijepit’ ću se kasnije da mi duže traje zaštita”, “cijepit’ ću se kasnije da mi duže traje COVID potvrda”, “cijepit’ ću se kasnije kad vidim kako djeluje” ili “cjepit’ ću se poslije ljeta jer jesen i zima nose veće rizike”.
Nema dvojbe da među ljudima koji se nisu cijepili postoji i ta “kalkulantska” skupina, vidljivo je to i iz istraživanja po različitim zemljama, ali i iz svakodnevnih razgovora. No, teško je procijeniti kolika je ta skupina i kako im točno rade različiti mehanizmi kalkulacija. Ono što je sigurno jest da je posrijedi samo jedna od grupa u inače prilično heterogenoj skupini ljudi koji se ne žele (još) cijepiti. Pored njih tu je i cijeli niz ideoloških militanata svih vrsta, ali i ljudi koji nisu nužno podložni antivakserskoj propagandi užeg tipa već imaju “neke svoje razloge”. Bez obzira na različite motivacije, ideološke pozadine i razloge, svako odbijanje svoju političku draž crpi iz konkretnog konteksta.
Naime, odluka o cijepljenju svakom pojedincu stvara dojam da (napokon) odlučuje o pitanjima nacionalne ili svjetske važnosti. S obzirom na to da u “normalnom” političkom procesu uglavnom ne odlučuje ni o neposrednim uvjetima vlastitog života, cijepljenje se čini kao idealna prilika za realizaciju političke autonomije. Politička draž tog inicijalnog refleksa je sasvim razumljiva, međutim, svako naredno pravdanje – od profita farmaceutskih kompanije preko najluđih teorija zavjere do nekonzistentnosti stožera – je naprosto neodrživo. I sama realizacija političke autonomije je paradoksalno postavljena: može se realizirati jedino ako se odbijete cijepiti.
Taj sitni čin odbijanja cijepljenja registrira se kao mali osobni doprinos osujećivanju navodnog plana elita. Spomenuti inicijalni refleks i politička draž se naknadno raznoliko elaboriraju ovisno o ideološkim preferencama, dostupnom političkom vokabularu i različitim utjecajima. I oni zapravo manje govore o nesposobnosti elita u upravljanju pandemijom i promociji cijepljenja koliko govore o njihovoj “sposobnosti” u suzbijanju demokracije i mogućih promjena odozdo u “mirnodopskim” vremenima. Takva “sposobnost” nužno proizvodi političke ispušne ventile koji imaju štetne društvene posljedice. Međutim, razumijevanje društvenih razloga odbijanja cijepljenja ne treba voditi ka političkom toleriranju ili poticanju tih pozicija. Moguće je istovremeno kritizirati elite i militantno zastupati nužnost cijepljenja i umjesto ispušnih ventila stvoriti funkcionirajuće demokratske mehanizme.