Želje necijepljenih ljudi, nadriznanstvenika i dakako udruge ugostitelja, napokon se ostvaruju: država otvara “sve”. Preciznije, otvaraju se unutarnji dijelovi kafića, a otvaranje će pratiti “nužne epidemiološke mjere dezinfekcije”, nošenja maski, i propisanog razmaka među stolovima. No, udruga ugostitelja ponaša se kao da je njihova djelatnost najvažnija u državi, pa im ni ovo nije dovoljno, oni bi i dalje subvencije. Dakako, niti znaju, niti ih se tiče kakve dugoročne posljedice njima date subvencije mogu imati po ekonomiju. Također, lišeni osjećaja društvene odgovornosti i fokusirani isključivo na vlastite profite (u pravilu, kao što znamo, na teret svojih radnika) spremni su ignorirati i vlastiti udio odgovornosti za širenje zaraze. A da odgovornosti često nedostaje, svjedoče svi prazni dispenzeri dezinfekcijskih sredstava i wc-i lišeni kako sapuna, tako i toalet papira, dok o papirnatim ručnicima bolje da i ne govorimo. Po držanju ugostitelja do epidemioloških mjera dezinfekcije, vidi se koliko su odgovorni prema zarazi ali i svojim radnicima. Kao i u svakoj mjeri do sada, osim što su razni predstavnici često negirali virus, tretiraju državu kao da se svi ugostiteljski objekti u zemlji nalaze u javnom vlasništvu, kao da profiti idu državi, pa je ona stoga odgovorna za njihovo poslovanje. Istovremeno, poreze plaćaju prisilno, uz besmislene prosvjede, stalno tražeći još olakšica, a radnicima sve osim minimalca isplaćuju na ruke, dodatno oštećujući i državu i radnike. Potonje će dakako usprkos “epidemiološkim mjerama dezinfekcije” izlagati zarazi, pa će na štetu zdravlja varati na razmaku stolova, tolerirati nenošenje maski, i drugo.
Koje će biti posljedice ovih otvaranja? Ima pozitivnih i negativnih. No, umjesto nabrajanja, fokusirajmo se na njihovu “semantiku”. Otvaranjem u trenu dok brojke rastu, država de facto poručuje javnosti da odgovornost za zarazu prebacuje na neodgovorne, odnosno necijepljene ljude. Brojke su sada već prilično jasne: umiru necijepljeni, na respiratoru završavaju necijepljeni, zarazu šire necijepljeni, i tako dalje. Država još nije nametnula financiranje obaveze plaćanja vlastitog liječenja za necijepljene osobe (za one koji se mogu, ali ne žele cijepiti, ne naravno za one koji se ne smiju cijepiti), ali zašto ne bi? Zašto bi država koja je potrošila milijarde na cjepivo pa onda i dalje financirala troškove liječenja onih koji misle da se magnetske tvari nalaze u cjepivu? Usput, izgleda da su te “magnetske tvari” u cjepivu zapravo loša kvaliteta gume koja štiti bočicu i kroz koju se provlači igla; proces sličan kao prilikom otvaranja staklene boce s čepom od pluta otvaračem, pa kada pluto pukne i upadne u bocu.
Popuštanje mjera nikako ne sugerira uspješan ishod kampanje masovnog cijepljenja, štoviše, one ne predstavljaju niti pokušaj sakrivanja neuspjeha. Jasno je to po kampanji koja kontinuirano upozorava da je korona i dalje smrtonosna bolest za necijepljene, ali i po brojnim pozivima na cijepljenje. Radi se o tome da je država podnijela sav teret epidemije kojeg je mogla podnijeti, i ekonomija se ne može više držati poluotvorenom. Situacija je očito toliko ozbiljna, iako u javnosti nema podizanja panike. No, i nedavno najavljene bankarske mjere, poput smanjenja minusa, treba promatrati u tom kontekstu. Potiho se u analizama povlači informacija da inflacija raste, no senzacionalističkih vijesti na tu temu još nema. Stoga se sada skidaju restriktivne mjere, jer i dva “normalna” tjedna, koliko bi trebale trajati ove mjere prije nego brojevi ponovno eskaliraju, trebala bi donijeti neke ekonomske doprinose. Druga strana jednadžbe je svakako trošak po zdravstveni sustav. Računica je očito takva da će država više zaraditi na otvorenosti nego što će to koštati. Takva bi računica bila jasna da imamo procijepljenost u populaciji od 70 posto (koliko iznosi u EU) jer je potrebno imati 65 posto cijepljenih kako bi trošak po zdravstveni sustav bio podnošljiv, a kolektivni imunitet nastao makar u nekoj bazičnoj formi (uspješnog izbjegavanja respiratora). No, tu je i dug prema veledrogerijama koji se jedva održava, odnosno čijem rastu sigurno doprinosi i povećani troškovi liječenja korone.
Ukratko, uspjeh ugostitelja ovisi o otvaranju ekonomije koja ovisi o uspjehu kampanje cijepljenja. Stoga vrhunac suludosti predstavlja činjenica da su se među prominentnim poricateljima znanstvenih činjenica o ovoj bolesti na samom početku epidemije nalazili baš članovi udruge ugostitelja. U nekim racionalnim okolnostima, logika stvari bi nalagala da upravo oni najviše inzistiraju na kovid potvrdama kako bi motivirali što veći broj svojih gostiju na cijepljenje, a sami sebi smanjili troškove liječenja zaraženih konobara, pa i troškove perioda zatvorenih kafića. Umjesto toga, lišena društvene odgovornosti, udruga ugostitelja nekako je nestala iz rasprave o neuspjehu kampanje cijepljenja.