U ovoj klimatskoj krizi postoji svega desetak objektivnih (ne psiholoških) točaka koje možemo preći, a nakon kojih nema povratka ka sanaciji klime. Najvažnije među njima su otapanje ledenjaka na Sjevernom polu, Grenlandu i Antartici, zatim sibirski permafrost, monsunski periodi u Južnoj Aziji, koraljni grebeni, “vječni vjetar”, odnosno mlazna struja vjetra na cca 8000 km nadmorske visine koja uvjetuje tokove morskih struja i u konačnici Amazonska prašuma, o kojoj smo pisali prije tek dva mjeseca, početkom mjeseca maja. Prije dva dana, objavljena je u časopisu Nature nova studija na istu temu s još gorim rezultatima. U prvoj studiji koju smo obrađivali znanstvenici su koristili satelitske podatke kako bi izmjerili koliko CO2 “pluća svijeta” apsorbiraju, a koliko emitiraju. No, sateliti zbog naoblake nisu uvijek mogli biti dovoljno precizni. Stoga se u periodu od 2010. do 2018. provodila slična studija ali s avionima koji su na različitim područjima i visinama uzimali na stotine uzoraka CO2 ne bi li izmjerili omjer apsorpcije i emisije.
Rezultati su još gori od ranije obrađene studije i pokazuju da Amazona, tj. njeni posebno devastirani dijelovi, već dugo nisu “sifoni” već izvori emisija CO2. To znači da su klimatske promjene došle do one točke na koju smo obično gledali kao na nešto što se sprema u dalekoj budućnosti. Amazonski bazen je, upozoravaju znanstvenici, postao izvor emisije CO2 doprinoseći time daljnjem zagrijavanju planete. To znači da smo u borbi protiv globalnog zatopljenja izgubili važnog saveznika i dobili umjesto toga još jedan krucijalan problem.
Godine 2019. emisije stakleničkih plinova na Zemlji dosegle su 40 milijardi tona. Četvrtinu tih plinova proteklih pola stoljeća apsorbirala je priroda: oceani, biljke i tlo. Priroda je to radila i kad su se u istom periodu antropogene emisije udvostručile, a temperature u sušnom razdoblju porasle za gotovo 3 Celzijeva stupnja, u usporedbi s predindustrijskom razinom. Sada je povijesnoj simbiozi biljaka i životinja došao kraj. Amazonski sliv sadrži oko polovice svjetskih tropskih kišnih šuma koje su bile učinkovitije u upijanju i skladištenju ugljika od druge vegetacije, no njihove mogućnosti su iscrpljene. Tim više što je u istom periodu nestalo čak 17 posto ukupne vegetacije. Većina toga se krčila za poljoprivredne potrebe, često i paljenjem “pluća svijeta”. No, za aktualni problem nije odgovorno samo paljenje i krčenje šuma, nego i opća devastacija sustava neposredno vezanih uz topske šume. Znanstvenici su otkrili da su degradacijom Amazone nastradali i susjedni ekosustavi te šume koje nisu tropske, što samo pokazuje da je cijeli planet jedan delikatni ekosustav.
Na primjer, proteklih godina svjedočili smo povijesnim razmjerima požara na svim kontinentima, od onih u samoj Amazoni i Australiji koji su slamali srca diljem planete, do prošlogodišnjih Afričkih i Sibirskih, pa do ovogodišnjih, diljem Sjeverne Amerike. Temperature u najhladnijim dijelovima svijeta bilježe nezamislive visine, a Europa se upravo davi u vodi. Korporacije Europe i Sjeverne Amerike najzaslužnije su za krčenje šuma diljem planete, stoga je prikladno da ti dijelovi svijeta snose najveće posljedice klimatskih promjena. No, da oni snose posljedice je tek dojam stvoren medijskom pokrivenošću. Prošlogodišnje najezde skakavaca na afričke usjeve nisu dobile istu medijsku pažnju kao požari u nama zapravo nezanimljivoj Americi, niti je širenje pustinje u Rumunjskoj i Bugarskoj dobilo pažnju koju zaslužuje, s obzirom na to da nama prijeti ista sudbina, budući se Sahara, pokazuju klimatski modeli, do kraja stoljeća može proširiti do granice Dolomita, Velebita i Biokova, a preko cijele Grčke i Španjolske. Zato poplave u Njemačkoj dobivaju mnogo medijskog prostora, ali su te vijesti oblikovane na razini crne kronike – kao iznenadna, izvan kontekstualna, nepredvidiva sila koja se događa potpuno nepravedno. Otprilike tako zamišljam da su drevni narodi gledali nebo i umjesto astronomije razvijali astrologiju, dok su neobjašnjivi fenomeni letjeli nebesima oko njih. No, sve neobjašnjivo može se objasniti ako se pogleda iz neke druge perspektive. Tako poplave u Njemačkoj treba promatrati u kontekstu ekstremnih ulaganja njemačkih mirovinskih fondova i drugih “zapadnih” firmi u krčenje amazonskih, afričkih, pa i balkanskih šuma. Ne na razini karme, ili izravne kauzalne veze. Već s obzirom na to da krčenje šuma izaziva zatopljenje koje mijenja tok mlazne struje vjetra koja pak mijenja tok morskih struja, što onda dovodi do promjene područja visokih i niskih tlakova zraka sa mora na kopno, pa onda i pomicanje kišnih zona više na europsko kopno. Stvar je jednostavna, znanost je postojana, a sada i politika i društvo trebaju tome dorasti.