Prilikom procesa primanja Hrvatske u Europsku uniju sva obećanja vrtjela su se oko otvaranja novih tržišta, i to bogatih tržišta te oko slobodnog kretanja ljudi, ukratko na slobodan protok roba, kapitala i usluga. Povodom osam godina od pridruživanja, domaća konzultantska firma Smarter analizirala je stanje domaće poljoprivrede predstavivši rezultate novinarima u Zagrebu. Istraživači su zaključili da je Hrvatska od ulaska u EU poljoprivrednicima isplatila “ukupno 33 milijarde kuna potpora, a unatoč vrlo visokim subvencijama nije uspjela dostići vrijednost poljoprivredne proizvodnje koju je imala prije pristupanja”. Analitičari ističu: “vrijednost domaće proizvodnje je u 2012. iznosila 20.9 milijardi kuna, dok je lani dosegnula 19.24 milijarde kuna”.
Smarterov sažetak ističe kako je “ulaskom u EU poljoprivreda doživjela kumulativni šok snažne konkurencije otvorenog tržišta, novih pravila poljoprivredne politike te gubitka tradicionalnog CEFTA tržišta. Godinama nerješavana strukturna pitanja dovela su do toga da je u prve tri godine izgubljeno preko pet milijardi kuna vrijednosti ove proizvodnje”. Posebno je zanimljivo da je kritika pridruživanja EU upravo isticala probleme s ideologijom slobodnog tržišta u poljoprivredi za Hrvatsku. Kritike su to koje se ni tada kao ni danas ne uzimaju za ozbiljno. Rezultat je uništavanje male poljoprivrede koja se sada pokušava oporaviti OPG-ovima. Problematična je dakako bila i neslužbena agrarna reforma koja je išla u obrnutom smjeru od historijske, pa su se zemljišta okrupnjivala u rukama velikih firmi, poput nekad nedodirljivog, danas posrnulog Agrokora, prepuštenoga stranim vlasnicima. Takva politika dovela je do današnjeg stanja, i tome treba tako pristupiti.
Već je banalno, ali čini se, ipak nužno, isticati da su problemi koje danas imamo u poljoprivredi rezultat 30 godina dosljedno provođene, neukroćene i divlje tržišno-poljoprivredne politike. Sada kada je pod teretom društvenih i klimatskih kriza treba mijenjati (a kako bi se osigurala prehrambena budućnost u narednim katastrofama i krizama), postojeći politički kadar koji je godinama zatirao netržišne pristupe poljoprivredi, sada nema ni znanja ni vještina da popravi ono što je uništio. Ako su za ovu tvrdnju potrebni dokazi, dovoljno je otići na stranice ministarstva poljoprivrede, pogledati linkove na javne rasprave, ili još bolje, na prioritete domaće poljoprivrede. Oni su izrazito razočaravajući, jer pomlađivanje sela mladim ljudima, ne znači ništa. Ideja da će mladi ljudi donijeti nove ideje i nove vještine na selo, zajedno sa svojim tehnološkim znanjem je smiješna, ako osim tog ridikuloznog prioriteta sustav nije ni najmanje prilagođen da ono što se donosioci politika nadaju da će ti mladi donijeti selu. Nije dovoljno reći selo izumire, nastaviti provoditi politike koje 30 godina ne rađaju društvenim plodom i onda tražiti od mladih da se bore protiv sustava prilagođenog posrnulim tajkunima.
Prioriteti očajnika
Da hrvatska poljoprivredna politika, pa i filozofija, nisu ni blizu u skladu s vremenima u kojima živimo, vidimo i po oblikovanju tekstova na najvažnijem resornom mediju: Agroklubu. Tamo se i dalje prenose izjave poput ” Zeleni plan: Za investicije manje od 20 posto, a za okoliš 35 posto” pri čemu boja teksta svjedoči čuđenju da se za okoliš daje više nego za investicije. Uopće sama argumentacija je potpuno pogrešno postavljena budući da se u odnos suprotnosti stavljaju investicije i okoliš. Sve investicije danas trebale bi biti zelene, tako da je svejedno koliko se daje za što, odnosno s obzirom na stanje i neposrednu budućnost koja prijeti hrvatskoj poljoprivredi, uopće ne bi trebalo biti razlike između zelenih i drugih investicija. Između subvencija koje unapređuju okoliš i “drugih”.
Ovakvo frejmanje poljoprivrede u poodmaklom 21. stoljeću sugerira kronični nedostatak rješenja za klimatske promjene koje itekako prijete ne samo Hrvatskoj, već cijelome Balkanu. Već smo više puta isticali kako klimatski modeli pokazuju da Južnoj Europi sve do talijanskih Dolomita i ovdašnjeg Velebita, pa do Rumunjske i Bugarske prijeti dezertifikacija, odnosno pretvaranje plodnih tala u pustinju koja neće moći uzgajati baš nikakve poljoprivredne vrste. Više smo puta spominjali da smo na Biltenu tražili stručnjake koje smo htjeli pitati što da se uzgaja u budućnosti a s obzirom na prijeteću dezertifikaciju. Isto tako smo već više puta istaknuli da nema odgovora nikakvoga na to. Začuđuje nas to, budući da se neki odgovori ipak znaju. Na primjer, sve suvremene prakse poput uzgoja multikultura, umjesto monokultura, svjedoče da se može uzgajati i dobivati bogatije prinose bez pesticida. Problem je što je prinose teže ubirati u multikulturama, što znači da bi cijena hrane dugoročno išla gore. No, umjesto tog frejma poljoprivredne politike za 21. stoljeće, u Hrvatskoj imamo kontinuirani otpor prema zelenim tehnologijama. I to ne samo od strane radnika u agraru, već primarno imamo slijepu točku domaće politike na činjenicu da je ono što oni zamišljaju kao poljoprivrednu politiku nešto što je zaostalo u vremenu i ne ispunjava ni potrebe ni funkcije vremena u kojem živimo.
S druge strane, suvremena istraživanja, poput onoga nedavno provedenoga na švicarskom ETH pokazalo je da sadnja multikultura u kome se sade kombinacije poput pšenice, zobi, kvinoje, leće, lupine, lana i uljanog lana te korijandera izrazito uspješno rastu i u vlažnim i sušnim područjima Europe. Testovi su rađeni u Švicarskoj i Španjolskoj. Biljke su posijane na razmak od 12 cm u redove i to naizmjenično. “Nakon toga istraživači su uspoređivali masu sjemena mješovitih s onima koje su rasle kao monokultura, a mjerili su i biomasu na temelju njihovog rasta. U usporedbi s uzgojem monokulture, čak i mješavina dviju vrsta povećala je prinos za tri posto u Španjolskoj i čak 21 posto u Švicarskoj. Tamo gdje su sijane četiri vrste jedna uz drugu, porast prinosa iznosio je čak 13 posto u Španjolskoj, odnosno 44 posto u Švicarskoj”, prenosi Agroklub. Rezultati su izvrsni: ovakva sadnja doprinosi biološkoj raznolikosti, efikasnijoj upotrebi raspoloživih resursa i učinkovitijom prirodnom kontrolom štetnika, “a valja naglasiti da su svi eksperimenti provedeni bez pesticida”. Istraživači su također primijetili da su “biljke na parcelama u mješovitom uzgoju razvile više lišća i stabljika. Drugim riječima, uložile su više energije i tvari u proizvodnju vegetativne biomase, a proporcionalno manje u prorast za sjeme”.
Što nam to govori? Da hrvatsku poljoprivrednu strategiju treba prilagoditi dosezima suvremene znanosti, i poticati suvremene poljoprivredne tehnike, pa ako su mladi prioritet sela, onda će oni doći prateći znanost i tehnologiju, a ne obratno. Manjak razvijenosti hrvatske poljoprivredne politike također nam sugerira da bi možda postojeći kadar trebalo zamijeniti mlađim, kad već inzistiraju na prioritetima mladosti.