Tijekom tehnoloških revolucija u “pogođenim” se industrijama ili onima koje se tek razvijaju posredstvom tih inovacija, događa prava demokratizacija tržišta. U tim periodima tržišta ponajviše liče na predodžbe kojima obiluju ekonomski udžbenici i kolumnističke sekcije: inkluzivna su i meritokratska. Navodno svatko s kvalitetnom idejom može polučiti uspjeh: ne treba mu čak ni novac, tu su investitori i famozni poslovni anđeli da “poguraju” kome zafali. Međutim, u tržišnoj utakmici netko mora pobijediti. Nakon pobjede – transformacije tehnološke inovacije u kvalitetan i dostupan proizvod – dolazi do konsolidacije tržišta, slabljenja poduzetničkog entuzijazma i “spaljenih” milijuna dolara.
Predkonsolidacijski period još traje na tržištu električnih automobila. I, kako uočava urednik za tehnologiju Financial Timesa, John Thornhill, neodoljivo podsjeća na početna desetljeća 20. stoljeća u automobilskoj industriji. Tih su godina u Sjedinjenim Američkim Državama osnovane stotine kompanija koje su proizvodile različite modele automobila. Entuzijazam je bio na vrhuncu, a riječima jednog povjesničara: “radije se bankrotiralo izradom automobila nego bogatilo radeći bilo šta drugo”. Taj je period trajao do pedesetih godina kada dolazi do konsolidacije tržišta kroz razvoj kapitalno intenzivne proizvodnje i učinke Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Tri su kompanije zapravo preuzele gotovo kompletno tržište.
Što kažu brojke danas na tržištu električnih automobila? U sektoru je nedavnom periodu osnovano 70 start-upova: od proizvođača automobila preko kompanija koje izrađuju baterije do onih koje se bave infrastrukturom za punjenje. U te start-upove je u prošloj godini uloženo 16,3 milijarde dolara, što predstavlja rast od 28% u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, kako tvrde insajderi, posrijedi je velika količina “glupog novca”. Prema nekim predviđanjima, u procesu transformacije prijevoza bankrotirat će oko 80% start-upova i 20% tradicionalnih proizvođača automobila. Očekuje se da bi presudnu ulogu trebale odigrati i države koje svojim subvencijama potiču prelazak na električne automobile.
Tržište električnih automobila je zapravo i dalje jako malo, ali raste prilično brzo. Presudni proboj se pak tek očekuje. Nitko još ne može prognozirati tko će odnijetu pobjedu: Tesla, kineski proizvođači, tradicionalni proizvođači poput General Motorsa, neki novi start-up ili Google i Apple koji se nadaju proizvesti “kompjuter na točkovima”? Pobjedu bi trebao odnijeti onaj takmac koji proizvede relativno dostupan automobil (25.000 dolara) koji je nadišao ograničenja nužnog punjenja nakon relativno kratke kilometraže. Dakle, proizvod koji će širim potrošačima biti priuštiv i atraktivan.
U tom se kontekstu, dakle, odvija i priča s Matom Rimcem i njegovom kompanijom. U nju se ulaže novac kao i u brojne start-upove širom svijeta. Možda Rimac sa strateškim partnerima uspije i bude sudionik konsolidacije tržišta el. automobila, a možda i ne. Možda se ispostavi da su ulaganja bila “glup novac”, a možda se višestruko isplate. Sve je to standardna dinamika uspostave novih tržišta. Samo treba zapamtiti da su ti periodi relativno rijetki i da ih ne možemo tretirati kao doba “pravog kapitalizma” kojeg naknadno oligopoli i države “likvidiraju”. Kao što ne možemo ni sudjelovanje Rimčeve kompanije u tom natjecanju smatrati jednom od enklava “pravog kapitalizma” u Hrvatskoj. Naprosto se radi o okladi koja može i ne mora uspjeti. Ako ne uspije, neće biti kriva država nego konkurencija.