Ionako teška socijalna situacija u Bosni i Hercegovini dodatno je pogoršana rastom cijena lijekova. Razloge dijelom treba tražiti u pandemijskim okolnostima, a dijelom u komplicirano uređenom sustavu. Na primjer, premda pravilnik koji uređuje ovo pitanje postoji na razini cijele države, cijene su ipak različite ovisno o entitetima i kantonima, jer maksimalnu maloprodajnu cijenu određuju entitetska Ministarstva zdravstva, a s obzirom na pravilnik. Podaci o tržištu lijekova prikupljaju se jednako kaotično, pa se Radio Slobodna Evropa oslonio na procjene farmaceutske kompanije Bosnalijek, koja “promet na tržištu lijekova u Bosni i Hercegovini procjenjuje godišnje na oko 700 miliona maraka (oko 350 miliona eura)”.
Radio Slobodna Evropa (RSE) piše kako se najveći lanac apoteka u BiH – „Apoteke Sarajevo“ – probio iz minusa od oko 600.000 eura (1.2 milijuna KM) 2019. godine, do dobiti od oko 257.000 eura (515.000 KM) u 2020. godini. Podatke su izvukli iz izvještaja o radu javne ustanove Apoteke Sarajevo koji je prezentiran Skupštini Kantona Sarajevo (KS) 11. maja. Dodaju da je „rast dobiti rezultat veće potražnje za lijekovima i dodacima prehrani, poput vitamina uslijed pandemije korona virusa, a kako kažu bosanskohercegovački građani, i drastičnog rasta cijena nekih lijekova.“
Zbog toga što je cijena lijekova viša u BiH nego u Srbiji ili Crnoj Gori, građani često nabavljaju lijekove iz susjednih, i nereferentnih zemalja. Slično kao i u Hrvatskoj, referentne zemlje za određivanje cijene lijekova, nisu one s istočne strane granice, već one sa zapadne. Tako u Hrvatskoj cijenu lijekova uvjetuju cijene u bogatijim i razvijenijim zemljama: Italiji, Sloveniji, Češkoj, Španjolskoj i Francuskoj, dok su u BiH to Slovenija, Hrvatska i Srbija, a rezervne zemlje su Bugarska i Italija. Cijena lijekova u Srbiji mjestimično je jeftinija i do 150 posto, u odnosu na BiH, dok je unutar same BiH jeftinija u Republici Srpskoj, nego u Federaciji i distriktu Brčko. I dok cijene lijekova u BiH iz perspektive bogatijih zemalja mogu djelovati jeftino, za bolesne građane BiH one su uglavnom veće od mirovina i prosječnih plaća. Trenutno ne funkcionira baš najbolje ni sustav lijekova koji idu na recept, već građani moraju sami platiti skupi lijek – npr. za rak, shizofreniju ili srce – pa im domaće institucije refundiraju sredstva. Budući da su cijene tih lijekova često više od primanja siromašnih građana, nabavka lijekova postaje sve većim problemom. RSE tako navodi primjer sugovornice koja od plaće kupuje lijekove, a hranu za obitelj pribavlja u pučkoj kuhinji.
Cijenu lijekova u BiH određuju marže. U Republici Srpskoj maksimalna maloprodajna marža za lijekove iznosi 20 posto, a u Federaciji BiH 25 posto. Cijena se određuje s obzirom na referentne zemlje – ali i PDV na lijekove koji je u BiH (17 posto), veći nego u Srbiji ili Crnoj Gori: U Srbiji, koja ima diferenciranu stopu PDV, ovaj porez na lijekove iznosi 8 posto. PDV na receptne i bezreceptne lijekove u Hrvatskoj je 5 posto, dok se u Crnoj Gori PDV plaća po sniženoj stopi od 7 posto za lijekove, uključujući i lijekove za upotrebu u veterini, a nula posto za lijekove i medicinska sredstva, određena listom lijekova, odnosno medicinskih sredstava, koja se propisuju i izdaju na teret Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, navodi RSE.
Povećana potražnja suplementa, vitamina i dodataka prehrani u epidemiji dovela je do rasta cijene ovih pripravaka, a situaciju je dodatno pogoršala i nestašica aktivnih sastojaka za domaće lijekove koji se inače nabavljaju u Indiji, koja i sama tone pod teretom epidemije. Potom su poskupili i strani lijekovi koji dolaze na bh. tržište kao gotovi. RSE ističe da apoteke pravdaju poskupljenje lijekova većom nabavnom cijenom, no novinari i aktivisti udruge potrošača sumnjaju u takvu uvjetovanost, zbog činjenice da apoteke imaju zalihe nekih od lijekova koji su poskupili. Dodaju kako inspektorati ne rade svoj posao, i ne provjeravaju zalihe lijekova u apotekama. Ipak, treba naglasiti da je u epidemiji poskupio i sav transport, zbog većih osiguranja i pošiljki i na granicama, pa je moguće da je veleprodajna cijena lijekova narasla dijelom i zbog toga. Farmaceuti se pravdaju da su podigli cijene u epidemiji jer prethodnih godina nisu išli s maksimalnom dopuštenom cijenom, pa su imali zakonskog prostora za rast. Farmaceutska industrija, za razliku od brojnih drugih još se nije počela mijenjati u skladu s potrebama 21. stoljeća (klimatskim i javnozdravstvenim). Usprkos potrebi da ovo bude jedna od prvih industrija koje će proći tranziciju transformiravši se u tijela kojima je javni interes na prvome mjestu, čini se da tome još nećemo svjedočiti. Šanse su stoga, da će se ova industrija transformirati prisilno, i nakon što politički pritisak odradi svoje. To je daleko od realizacije, ali možda započinje američkim pritiskom na EU da se odrekne patentnih prava na cjepiva za koronu.