Desnica ima tu naviku da sebe smatra predstavnicom nečeg prirodnog, “narodnog”, autentičnog. Ona predstavlja takozvane obiteljske vrijednosti koje ugrožavaju različite “neprirodne” obitelji zasnovane na drukčijim seksualnim orijentacijama. Ona štiti tržište kao prirodni ekonomski poredak koji ugrožavaju socijalističke politike ili državne intervencije. Ona stoji na braniku nacije kao autentične društvene zajednice koju nastoje osporiti različiti sumnjivi pokreti i pojedinci. Ona je, dakle, čuvarica onog prirodnog i autentičnog. To što, na primjer, tržišna konkurencija i nacionalna zajednica stoje u stanovitom proturječju očito nije problem.
Ako je desnica takva onda je očito da ljevica ima suprotne karakteristike: koristi se zavjerama, fikcijama i podvalama kako bi manipulirala narodom čiji su interesi bogomdani. Dokaz tome je i jugoslavenski socijalistički projekt koji je propao jer je bio “umjetna tvorevina”. A održavala se zahvaljujući manipulaciji i represiji. Ako je taj projekt propao onda je nužno i svaka politička pojava na ljevici koja danas nastoji osvojiti vlast nekakav oblik podvale hrvatskom narodu u interesu tko zna kojih krugova. Ljevica je naprosto neautentična po sebi i treba ju prokazati. Kako to funkcionira u praksi pokazuju desni protukandidati Tomislavu Tomaševiću na izborima za zagrebačkog gradonačelnika: Zvonimir Troskot, Miroslav Škoro i Davor Filipović.
Svi oni u Tomaševiću vide nekakav projekt čije konce vuku međunarodni financijaši i apatridi ili lokalna buržoazija. Pritom Tomaševića i platformu Možemo! prikazuju kao ekstremne ljevičare koji će nas vratiti u Jugoslaviju iako program platforme nije nešto radikalniji od politika trenutne američke administracije. No, pri plašenju naroda Senfom desničari se ne oslanjaju samo na teorije zavjere s međunarodnim predznakom. Prije koji dan je Miroslav Škoro “ukazao” javnosti na svu proračunatost “projekta Tomašević”. Naime, nije Tomašević slučajno izabran za predstavnika interesa lijevih nevladinih udruga i njihovih belosvetskih financijera. On je postavljen na to mjesto, smatra Škoro, jer mu je otac desničar, a stric svećenik. Riječ je o triku kojim se narod želi prevariti i uvjeriti da je Tomašević dio tog istog autentičnog naroda. A dio naroda možeš biti jedino ako ti je obitelj desno orijentirana i bar joj je jedan član dio klera.
Hrvatstvo kao zalog političke autentičnosti nije samo sadržaj ove usputne epizode već i bitan gradivni element okvira u kojem se politika u Hrvatskoj odvija. Svaka druga motivacija je sumnjiva i upitna. Osim ako se ne radi o borbi protiv korupcije čiji zagovor predstavlja ulaznicu za pristup političkoj areni kao takvoj. I preispitivanje motivacije nije “privilegija” samo ljevice. U istoj kampanji je “prokazan” i kandidat HDZ-a Davor Filipović. On je “optužen” da je Srbin i tvrdi da je ta “diskreditacija” došla iz Škorina tabora. Kako bi odgovorio na “optužbe” Filipović je posegnuo za svom silom dokaza svog hrvatstva kako bi si “povratio” političku autentičnost, koliko god HDZ-ovi kandidati za gradonačelnika Zagreba mogu biti autentični. Premda u različitom kontekstu, čak je i sam Tomašević upitan za nacionalnu pripadnost. Upitao ga je Aleksandar Stanković nakon što mu je predočio podatke o popularnosti Google pretrage sintagme “Tomašević Srbin”. Nažalost, Tomašević je odgovorio samo da nije Srbin i tako propustio ukazati na potpunu promašenost takvog pitanja.
No, ključna lekcija priče o političkoj autentičnosti i hrvatstvu kao njenom jamcu ne nalazi su u (ne)snalaženju u političkom folkloru kampanje. Ona seže dublje u pitanja povijesnog revizionizma koja se često ostavljaju po strani i aktiviraju samo obljetničarski. Inače ne zaslužuju status političkog problema jer je riječ o pitanjima “koja ne zanimaju građane”. Međutim, ta pitanja određuju okvir onoga što građane zanima i na koji način ih zanima. Presudan period u tom kontekstu je onaj međuratni. Znakovito je da se na desnici prilično rijetko spominje. A rijetko se spominje jer se ne može prešutjeti da je komunizam bio legitimna i autentična politička opcija dijela hrvatskog naroda. A ako se to ne može prešutjeti onda se ne može skicirati ni figura partizana kao fantoma koji se pojavio niotkud i “zagospodario” hrvatskim narodom u spomenutoj “umjetnoj tvorevini”. Upravo taj tip povijesnog revizionizma “omogućuje” desnici prokazivanje suvremene ljevice u Hrvatskoj kao neautentične. Jer ako ljevice kroz povijest u Hrvatskoj nije bilo ili je bila “uvezena” onda je ne može biti ni danas. Ona se može pojaviti isključivo kao plod nekakve urote koja s hrvatskim narodom nema nikakve veze.
I zato je i dalje nužno voditi političku borbu i na povijesnom planu. Jer uvjerljivost određenih lijevih komunalnih ili fiskalnih politika ovisi i o predodžbama o onima koji ih predlažu i uvode. Srećom, specifičnosti lokalnih izbora i nedavne političke povijesti Zagreba “štite” Tomaševića i platformu od ovakvih “optužbi”, ali skorašnji ozbiljniji napori na nacionalnoj razini će ih prisiliti na razmatranje povijesnih utega. Ti se utezi ne mogu na primjer zamijeniti zelenim politikama kao ključnim pitanjem budućnosti jer se ta pitanja i odgovori oblikuju naslijeđenim ideološkim okvirima iz prošlosti.