Ako se negativno nasljeđe pokojnog gradonačelnika Bandića može promatrati kroz sve probleme koje nije riješio u dvadesetak godina svoje vladavine, onda jakuševečka planina smeća stoji kao najefektniji simbol i ujedno ponajveći problem s kojim će se buduća gradska vlast morati suočiti. Koliki su realni razmjeri tog problema? Kako izgleda život stanara u blizini odlagališta? I kakva im je perspektiva za budućnost? Luka Ostojić je razgovarao sa stručnjacima i stanovnicima kvartova u blizini gradskog odlagališta otpada.
Ma koliko nam se ekološki problemi činili užasno važnima, i dalje teško nadilazimo osjećaj komotnosti i nevjerice da će se za našeg životnog vijeka dogoditi nešto strašno. Već dugo svjedočimo nizu ekoloških katastrofa diljem svijeta i pratimo znanstvene tvrdnje o neodrživosti sadašnjeg načina života, ali problem se odlaže sve dok se ne pojavi neka velika kataklizma koja bi nam promijenila svakodnevicu. No problem je što nas vjerojatno ne očekuje takav nagli rez, nego kontinuirani život u neugodnoj i opasnoj klimi kakvu ćemo prihvatiti kao normalan dio života.
Zagreb je tako bez velike pompe polako postao jedan od najzagađenijih gradova u Europskoj uniji, a o ležernosti gradskog odnosa prema okolišu i zraku govori i činjenica da se gradsko odlagalište otpada već skoro 60 godina nalazi u samom gradu, u naselju Jakuševec, 400 metara od najbližih kuća i oko šest kilometara od centra. Ako se negativno nasljeđe pokojnog gradonačelnika Bandića može promatrati kroz sve probleme koje nije riješio u dvadesetak godina svoje vladavine, onda jakuševečka planina smeća stoji kao najefektniji simbol i ujedno ponajveći problem s kojim će se buduća gradska vlast morati suočiti. Koliki su realni razmjeri tog problema? Kako izgleda život stanara u blizini odlagališta? I kakva im je perspektiva za budućnost?
Podataka niotkud
Masovno odlaganje otpada na Jakuševcu počelo je 1965., nakon velike poplave u Zagrebu, kad se gradnjom nasipa na Savi otvorio prostor gdje se počelo neplanski dovoziti smeće. Jakuševec je do 2000. postao najveće neuređeno odlagalište u ovom dijelu Europe, a onda je do 2003. sanirano i otvoreno uređeno odlagalište koje je zaprimalo manju površinu (54 ha) i bilo korišteno planski. No, kako u svom radu pišu Damir Barčić i Valentina Ivančić, i uređeno odlagalište zagađuje okoliš kroz deponijski plin i procjedne vode, što je loše ne samo zbog blizine naselja, nego i zato što je deponij smješten uzvodno od Črnkovca gdje su glavne gradske pričuve pitke podzemne vode. Budući da se ni nakon sanacije nije smanjila količina teških metala u podzemnim vodama, deponij ugrožava zdravlje cijelog grada.
Osim samog deponija, na istoj lokaciji nakon sanacije niknuli su kompostana, drobilica kamenja i agregati za dobivanje struje iz deponijskih plinova. Tonko Bogovac, magistar fizike-geofizike, stanovnik Utrina i član platforme “Zagreb je naš!”, podrobnije nam navodi njihovu specifičnu problematičnost: “Sumporovodik je otrovan, ali inače puno poznatiji po svojem nesnošljivom smradu. Nastaje primarno u kompostani te u manjoj mjeri na odlagalištu otpada, te kao takav muči primarno gradsku četvrt Novi Zagreb – istok. Glavnina problema može se riješiti ulaganjem u zatvoreni oblik kompostiranja. U sklopu sustavnog rješenja zbrinjavanja otpada moguće je i zatvaranje postojeće kompostane i uspostava nove na lokaciji van naselja. Što se drobilice kamenja tiče, “zasigurno je da na najlokalnijoj razini neposredno pored drobilice može doći do izuzetno visokih koncentracija sitnih čestica. Svakako bi bilo nužno analizirati satne podatke s postaje Jakuševec koji nisu javno dostupni, ali na razini prosječne godišnje i dnevne koncentracije ne vidi se značajno povećanje u koncentracijama, moguće upravo zbog udaljenosti postaje od izvora zagađenja. Dodatno, nužno je postaviti pitanje kakav je točno sastav materijala koji se drobi drobilicom, pogotovo jer neke vrste građevinskog otpada za koje postoji opravdana sumnja da se drobe na Jakuševcu može biti izrazito opasna za zdravlje (azbest).”
Kako vidimo već iz ove izjave, nije lako doći do relevantnih podataka o utjecaju na okoliš. Ne postoji dostupno sustavno istraživanje o broju malignih ili drugih povezanih bolesti u naselju i obližnjim kvartovima, nego se u raznim medijima može naići na podatak da je 16% stanovnika Jakuševca oboljelo od raka, što je daleko iznad državnog prosjeka. O kvaliteti zraka u gradu možemo se nominalno informirati preko tri mjerne mreže, no u samom naselju Jakuševec, u neposrednoj blizini deponija, kvalitetu mjeri samo posebna gradska mreža koja ne objavljuje aktualne podatke, nego periodične izvještaje. Izvještaj za 2020. godinu, dostupan na gradskoj stranici, podrobno opisuje kako su rezultati mjerenja prikupljeni, no sami rezultati “prikazani su i obrađeni u prilozima 1-3 (nalaze se u elektroničkom obliku na USB-u).” (str. 14) Priloga uz izvještaj nema (o USB-u da ne pričamo), no ipak saznajemo da je prisutnost sumporovodika bila daleko viša od dozvoljene razine: granična vrijednost pri satnom mjerenju ne smije biti prekoračena više od 24 puta tijekom kalendarske godine, a bila je prekoračena 285 puta. U evaluaciji rezultata zatim se bez daljnjeg obrazloženja tek navodi: “Iz raspoloživih podataka nije moguće sa sigurnošću utvrditi predominantni izvor onečišćenja.” (str. 15)
Bogovac potvrđuje da metode mjerenja nisu adekvatne jer tri postojeće mjerne mreže nisu povezane u zajednički sustav. “Zasad ne postoji centralizirani servis koji bi prikupljao i prikazivao sve podatke u stvarnom vremenu. Takvo upravljanje sustavom je nedopustivo – osim opremanja postaja s mjernim uređajima za PM2.5 i sumporovodik, potrebno je sve mjerne postaje umrežiti u zajednički sustav koji će transparentno objavljivati sve prikupljene podatke u stvarnom vremenu i obavijestiti građane o opasnim koncentracijama različitih zagađivača.” Takva netransparentnost ipak ide na ruku političkoj vlasti koja manipulacijom podataka može umanjiti značaj problema kako bi unedogled odgađala njegovo rješavanje. Prvi službeni rok za zatvaranje odlagališta bio je kraj 2010. godine, a rok je zatim pomaknut na kraj 2018. godine jer Grad u međuvremenu nije izgradio planiranu spalionicu otpada, a dozvola za rad odlagališta potom je produžena do 2028.
Naposljetku, valja uzeti u obzir i činjenicu da štetni utjecaj nije ponekad ni moguće izmjeriti. Bogovac kaže: “Jasno je da je smrad kao takav dovoljan da se zrak kategorizira zagađenim, međutim iz perspektive kvalitete zraka to je teško kvantificirati (koji spojevi su odgovorni, gdje nastaju, u kojim koncentracijama ih ljudi osjete, u kojim koncentracijama su štetni, kako se ponašaju u atmosferi, itd.).” Da bismo popunili rupe u podacima i da bismo pokušali dobiti neizmjeriv dojam života uz deponij, zaputili smo se prema Jakuševcu.
Tik do svinja
Prvo smo razgovarali s Dorom koja s partnerom živi u stanu u Dugavama, s direktnim pogledom na deponij. Dora nam navodi da uglavnom ne osjeća neugodan miris jer je odrasla u toj četvrti, no njezin partner koji se prije tri godine doselio iz Gajnica prilično jasno osjeća razliku u kvaliteti zraka. Oboje dobro pamte ljeto 2019. kad ih je u 3 sata ujutro probudio intenzivan smrad zbog velikog požara na Jakuševcu. “Zimi zna jako smrditi, kao i ljeti. Oko 95 dana u godini smrdi dovoljno jako da osjetiš”, kaže Dora i dodaje da je “po parametrima zrak loš, gori nego u ostatku grada. Nije stvar u prometu jer ovdje promet nije toliko gust, a i ima puno zelenih površina.” O životu u Dugavama inače ima samo riječi hvale: “Osim Jakuševca i manjka tramvaja, kvart je predivan, odlično je osmišljen i ima sve što ti treba. Otpad je doslovno jedini veliki problem, ali takav je da zasjenjuje sve ostalo. Nije ugodno tu živjeti, pogotovo ako znaš više o mogućim zdravstvenim posljedicama. Ako ću imati familiju, ne bih voljela da mi djeca tu odrastaju.” Kao stanovnica Dugava nema pravo na naknadu zbog umanjene kakvoće življenja koju je Grad počeo davati stanovnicima Jakuševca nakon što su 2012. blokirali ulaz u odlagalište. Naknadu provizorno određuje gradonačelnik, a prošle godine iznosila je 6.000 kuna godišnje po članu kućanstva. Dora pak ne vidi naknadu kao kompenzaciju, nego kao politički trik: “Bandić je tom relativno malom naknadom ušutkao lokalne građane. Nisu ljudi krivi što to primaju, ali šteta što se to dogodilo jer je upravo njihov revolt mogao biti važan u rješenju problema.”
Slične dojmove ima i Nevena koja s mužem i predškolskim djetetom živi u novogradnji na granici Dugava i Jakuševca. “Mi smo tu doselili 2009. godine. Tad je bila priča da će se sve zatvoriti najkasnije do 2015., zaključili smo da nam to neće smetati nekoliko godina, ali ništa se nije dogodilo.” No, iako deponij nije zatvoren, ne žale što su doselili. “Nemamo puno neugodnosti. Ponekad se osjeti smrad, najčešće ljeti, ali tad uglavnom nismo u Zagrebu. Noću se zna osjetiti kad krene sagorijevanje, i veš zna poprimiti miris, ali ne osjećamo izravne posljedice osim što znamo da mnogi ljudi u naselju obolijevaju od malignih bolesti.” Nevena ipak ističe pozitivne strane života u dijelu grada koji ima značajan potencijal za razvoj: “Mi smo tu izvan svih gužvi, živimo u novogradnji, imamo dovoljno prostora oko sebe, ozračje je pomalo seosko, a u centru si za 15 minuta. Dobro nam je osim što je uvijek u pozadini taj problem onečišćenja i potencijalno većih zdravstvenih problema koji nas možda čekaju, ali nadamo se da će se u nekoj skoroj budućnosti sanirati.”
Kako zalazimo u unutrašnjost naselja, situacija je ipak sve složenija i gora. Dominik, student zaštite okoliša koji živi s obitelji u naselju Jakuševec, potvrđuje da je “kompostana najveći problem jer stvara najviše smrada, pogotovo ljeti kad zbog temperature sve krene isparavati. Parametri pokazuju da je zrak zagađeniji nego u ostatku grada. Nije da ljudi izmišljaju, nego je to dokazano, ali o tome se ne priča niti se previše zna.” Dominik ističe i specifične probleme koji ukazuju na nepotpunu i nemarnu urbanizaciju ovog dijela grada. On živi u jednoj od prvih novogradnji koje su podignute početkom 2000-ih. “Kao klinac sam imao prednost jer sam odrastao na poljima, igrao sam se s divljim zečevima, ali djeca danas nemaju tu prednost jer je gradnja pomahnitala, gradi se pretjerano i prebrzo. U dvadesetak godina doslovno se izgradilo cijelo predgrađe, a gradi se i dalje, dok se uopće ne radi na infrastrukturi, parkovima ni povezanosti s gradom. Uveli su nam 2015. jednu bus liniju koja nas spaja sa Zapruđem i to je sve.”
Novoizgrađeno predgrađe nije usklađeno s postojećim seoskim naseljem na istoj lokaciji, zbog čega dolazi do novog zagađenja zraka. “Problem su nam i velike farme svinja koje se neadekvatno drže. Meni je jasno da ljudi žive tamo od davnina i da su se bavili stokom jer je tamo bilo selo, ali to je sad već ogromno gradsko naselje i ogroman kvart. Ako planiraš širiti grad, to ne može tako ostati jer uvjeti za život nisu adekvatni zbog smrada svinja.” Po zakonu su farme trebale prestati s radom 2012. kad je novi GUP predvidio Jakuševec kao poslovne i stambene zone, no Grad je pomicao rok za njihovo zatvaranje i naposljetku je farmerima prešutno dozvoljeno da nastave s radom. Farmerima je bilo i ponuđeno 60.000 eura poticaja ako zatvore farme, no velika većina ih je odbila jer im je OPG glavni izvor prihoda, a novu farmu bi morali otvoriti daleko od Zagreba. Grad ni u ovom slučaju nije našao kompromisno rješenje, nego je zadržao stanje koje nije održivo ni za farmere ni za ostale stanovnike.
Osim zagađenja, Dominik ističe visoki rizik od nesreća na odlagalištu. “Nisam bio u gradu kad je bio požar 2019., ali to nije bio prvi ni jedini požar. Tamo su polja, suhi prostori i zapuštena imanja, postoji rizik od velikog širenja požara. Kad gori, onda budu i eksplozije zbog prisustva plina pod pritiskom. To nije ugodno, a onda se ne osjeti smrad, nego težina zraka zbog tih plinova.”
Naposljetku, iako Dominik živi u naselju, ne polaže pravo na naknadu za umanjenu kakvoću življenja jer ona vrijedi samo za vlasnike nekretnina stečenih prije 1975. Naime, logika Grada je da tadašnji vlasnici nisu znali da će se graditi deponij, a da su budući stanari znali na što pristaju, kao da čisti i zdravi okoliš nije pravo svakog stanovnika grada, nego pitanje osobnog izbora.
Kome se žaliti?
Naposljetku dolazimo do prve ulice uz deponij. Težak smrad sumpora i silni rojevi golubova, vrana i galebova nad otpadom zazivaju atmosferu Hitchcockovih filmova. Dočekuje nas gospodin Robert (pravo ime poznato redakciji) koji živi u kući sa suprugom. Robert živi u Jakuševcu 70 godina i pamti same početke odlagališta. “Tu gdje je sajam automobila bila je ekonomija, hranila je pola grada povrćem, bio je i mlin na Savi. Kad su napravili nasip, oni su sve to zatrpali smećem. Nismo imali ni vodu ni kanalizaciju, pili smo s poljske pumpe. Kad su vidjeli da su ljudi počeli obolijevati, napravili su nam kanalizaciju i vodovod.”
Prije sanacije 2000. odlagalište je bilo potpuno van kontrole. “Tu su ljudi skupljali i palili metal. Stalno smo bili u dimu, ta planina smeća je bila kao vulkan. Dovozile su se sve vrste opasnog, infektivnog, medicinskog i radioaktivnog otpada.” Sanacijom se sav rasuti otpad stavio na stabilne plohe, a Bandić je nakon kraja sanacije najavio zatvaranje odlagališta do 2010. “Ja sam te 2006. godine prodao parcelu na Kamenarki i ovdje sam napravio sinovima kuće. Platio sam 150.000 kuna komunalne naknade za građevinsku dozvolu. I onda Bandić 2010. produži rok za zatvaranje do 2018., a onda do 2028. Sinovi mi ne žele živjeti tu zbog smrada. Na što sam bacio novce?” Robert također posjeduje stan u novogradnji u Kamenarki koji deset godina ne uspijeva iznajmiti zbog smrada svinja u susjedstvu.
Svakodnevni problemi sa zagađenjem na ovoj su lokaciji brojni. “Agregati proizvode struju iz otpadnih plinova, noću se vidi plamen kako izlazi iz dimnjaka, bez ikakvih filtera. Tu svaku večer smrdi po paljevini. Vidiš sad što je tu? Tu se nakon potresa iz čitavog grada dovoze šuta, asfalt, azbest, sve se drobi u drobilici. Ostaviš auto vani 24 sata i kroz prozor ništa ne vidiš. Crni tragovi na fasadi nisu prašina, nego katran. Ljudi obolijevaju. Ne znam za cijelo selo, ali u ovih 36 kuća odmah kod deponija, 25 ljudi je umrlo od raka. Smrad dolazi od kompostane, od smeća, od agregata i od drobilice. Drobilica stalno lupa. Čuješ buldožere kako ravnaju smeće i trube od 6 ujutro. Ljeti ne možemo sjediti u vrtu zbog buke, niti imati otvorene prozore zbog smrada svinja i smeća.”
Robert navodi i dugogodišnje ilegalno odlaganje opasnog otpada (što se tek u novije vrijeme može pratiti uvedenim senzorima za radijaciju), netransparentnost podataka o vrsti otpada koji se odlaže i uništava, te požare koji služe za sumnjivo rješavanje nedozvoljenog ili nagomilanog otpada. Tome u prilog ide i podatak o sastavu otpada koji je izgorio 2019. godine, kao i činjenica da su jutro nakon požara gradonačelnik i ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar lagali da u zraku ne postoji neuobičajeno viša koncentracija opasnih čestica. Takvi postupci su u skladu s gradskom politikom ignoriranja problema. “Kad smo 2012. blokirali ulaz u odlagalište, Bandić je obećao da će do 1.1.2013. izmjestiti drobilicu i kompostanu – ništa od toga. Nakon toga je još postavio treći agregat i još jednu veću drobilicu. Tu u blizini imaš kućicu za mjerenje zagađenosti zraka. Ljudi koji tu rade ne smiju mi dati nikakav podatak. Na Internetu postoje podaci, ali ne iz ove stanice, nego iz Dugava! Ulovio sam zaposlenika da mi pokaže kako to mjeri, on otvori kućicu, a unutra ništa ne radi. Kao, nema struje, nešto pokušava uključiti… Kažem mu, pa što lažete ljudima? Sad su odnijeli i te aparate. Kome se žaliti? Zvali smo građevinske inspektore i ništa. Zvali smo komunalnog redara da prijavimo zagađenje s farme svinja. Odnio je prigovor u grad pa su ga smijenili. Kome se možeš žaliti?”
Robert potvrđuje tezu da je Bandić naknadama kupovao pristanak stanovništva. Robert dobiva naknadu za umanjenu kakvoću življenja, ali “ima onih koji su tri kilometra dalje, u Hreliću ili Mićevcima, a dobivaju 400 kuna mjesečno kao i ja koji živim tu na smeću. Oni su iza Dugava, a dobivaju naknadu! Ovdje ima 36 kuća koje su u zoni utjecaja, 500 metara od deponija. Mi iz tih kuća smo odnijeli peticiju Bandiću da se zatvore odlagalište i kompostana, da se zatvore agregati koji proizvode struju iz otpadnih plinova ili da se postave filteri. Naša peticija je završila u smeću jer je nas sto, a njih skoro 3.000. Ta naknada je Bandiću glas. Mjesni odbor čine Bandićeva stranka i HDZ, samo je jedan izolirani SDP-ovac.”
Unatoč svim problemima, Robert nije imao namjeru otići. “Nisam se nikad mislio preseliti, tu sam rođen, tu su mi korijeni i grobovi. Kamo bih ja sad išao? A i kome ću ja to sad ovo prodati, tko bi se tu doselio? Doživio sam 72 leta, pa dok budem, budem.”
Nakon Jakuševca
S olakšanjem prelazimo na Savicu i udišemo standardni zagrebački smog. Hoće li Robert doživjeti da Jakuševec postane poželjno mjesto za život njegovim sinovima i unucima? S novom gradskom vlasti pojavljuju se nove mogućnosti. Nevena je optimistična: “Kad netko shvati da je tu potencijal za širenje novih naselja ili za poslovnu zonu, to će se morati maknuti. Moramo i podlijegati nekim zakonima Europske unije. Vanjski pritisak i jači fokus EU na zelenu politiku mogli bi nas prisiliti da riješimo problem prije nego bismo možda sami bili spremni.” To ima smisla s obzirom da je Europska unija 2018. godine s 85% udjela sufinancirala izradu dokumentacije za projekt gradnje Centra za gospodarenje otpadom u Resniku. Dokumentacija bi trebala biti dovršena do 2022., a ideja je da bi se gradnjom centra u Resniku i premještanjem kompostane u Obrešćicu ostvarili uvjeti za zatvaranje Jakuševca.
Dora vidi šansu ako Tomislav Tomašević pobijedi na izborima: “Prva simbolična akcija ‘Zagreb je naš’ je bila zabijanje zastave na Jakuševec. Ne znam koliko brzo Tomašević namjerava zatvoriti Jakuševec, ali za pronalaženje alternative i provedbu trebat će sigurno više godina. No ako Tomašević pobijedi, to mi je jedina nada da ostanem živjeti ovdje.” Dominik je rezigniran jer je svjestan da otpad neće samo nestati. “Kad zatvore Jakuševec, opet će negdje napraviti novo odlagalište i opet će nastati novi brijeg smeća s kojim se neće ništa raditi, a koji će zagaditi drugi dio Zagreba. Mi bi svi s Jakuševca bili presretni da to ne postoji, ali opet će se negdje otvoriti i negdje će zagađivati zrak… Ne znam što bih ti rekao.” Doista, dobre vijesti za Jakuševec mogu biti loše vijesti za Resnik i Obrešćicu.
No ipak nema sumnje da postoji prostor za mnogo bolji način gospodarenja otpadom koji bi smanjio količinu otpada i zagađenja, bolje koristio otpad i potaknuo odgovorniji pristup svih građana razvrstavanju. Čak postoje službeni dokumenti koji pružaju korisne smjernice: Grad je usvojio “Plan gospodarenja otpadom” za razdoblje od 2018. do 2023., kao i “Akcijski plan za poboljšanje kvalitete zraka na području Grada Zagreba”. Oba dokumenta temelje se na načelima održivog razvoja i navode suvisle mjere, samo što se u praksi mjere uglavnom nisu provodile.
Vrijedi uputiti i na zanimljivi diplomski rad Beatrice Perkec o mogućnosti prenamjene Jakuševca nakon zatvaranja odlagališta. Na temelju bivših odlagališta u New Yorku, Tel Avivu i Barceloni, Perkec pokazuje da prostor deponija ima višestruki potencijal za obnovu prirode, stvaranje kulturnih sadržaja i korištenje otpada za energiju ili novi sadržaj. Ako bi se izgradila i prometna infrastruktura, Jakuševec bi mogao postati vrijedna javna zelena površina Zagreba.
Dakle, nije teško pronaći moguća rješenja problema, ali najveći problem bit će ih provesti. Gradska vlast je na Jakuševcu stvorila izopačeni sustav koji ljudima zagorčava život, ali o kojem istovremeno financijski ovise, zbog čega se može očekivati otpor većim promjenama. Jakuševec je ujedno i pokazatelj toga kako izgleda širenje grada bez ikakve planske i održive urbanizacije. U svemu tome nije teško prepoznati slikoviti primjer općeg Bandićevog vođenja grada, a onda se i rješenje problema odlagališta može promatrati kao širi lakmus za novu gradsku vlast. S druge strane valja biti svjestan da problem kvalitete zraka u Zagrebu daleko nadilazi pitanje Jakuševca i da će zahtijevati posve drugačiji pristup nizu povezanih polja, od cestovnog prometa preko načina grijanja do kućnog razvrstavanja otpada. Trebat će puno vremena, truda i promjena da bi se nadoknadio dugogodišnji nemar za gradski okoliš.