Nađa Bobičić razgovarala je s organizatoricama osmomartovskih marševa u regiji o odjeku marševa u njihovim državama, ciljevima njihovog pokretanja, izazovima s kojima se suočavaju i mogućnosti regionalnih marševa u budućnosti.
Godinama se globalno, pa i u ovdašnjoj postjugoslovenskoj regiji, organizuju marševi povodom Osmog marta. Njima se vraća revolucionarni potencijal ovog praznika, koji su sa radikalnim zahtjevima i pokrenule radnice početkom 20. vijeka. Kako marševi iz godine u godinu jačaju, zanimalo nas je da dobijemo uvid u to kakav odjek imaju u različitim sredinama, sa kojim ciljevima ih feministički kolektivi i mreže pokreću, kao i sa kojim izazovima se u samoj organizaciji, ali i najširem društvenom kontekstu, suočavaju. Tim povodom, sagovornice su nam bile Gordana Katana iz Banja Luke, Ana Vilenica iz Beograda, Maja Raičević iz Podgorice, Jana Kocevska iz Skoplja i Vedrana Bibić iz Zagreba. One su dobile tri tipa pitanja. Prvih nekoliko pitanja bila su ista za sve, jer se tiču osnovnih podataka o marševima u čijoj organizaciji učestvuju. Drugi i treći, problemski tip pitanja, bio je zamišljen kao izborni, i to na način da su sagovornice same mogle da odaberu pitanja sa liste na koja im je bilo najzanimljivije da odgovore.
Marševi 2021: online ili uživo?
Marš u Banja Luci je organizovan uživo, “ali sa samo 50 učesnica_ka, koliko je to dozvoljeno odlukom Štaba za vanredne situacije”, kaže Gordana Katana, novinarka, građanska aktivistica, i jedna od suorganizatorica marševa, “koji se u Banjaluci održavaju već deset godina, odnosno ove 2021. godine bit će desetogodišnjca.“ Kao cilj marševa, za koji napominje da je uvijek isti, ona prije svega vidi potrebu da se skrene pažnja javnosti na položaj žena u društvu. S takvim ciljem u vezi je i ovogodišnja poruka “Državo, pokaži da nismo same“, koja je istaknuta kao moto štrajka, “kako bi se dodatno ohrabrile i podržale žene žrtve seksualnog nasilja”, objašnjava dalje Gordana.
Sličan pristup imale su i organizatorke marša u Skoplju, na kojem se u prethodne dvije godine u organizaciji Platforme za rodnu jednakost (nacionalna mreža sastavljena od preko 20 organizacija za žensku i rodnu jednakost) okupljalo oko 500 učesnica i učesnika, prema procjenama naše sagovornice Jane Kocevske, iz organizacije Tiiit! Inc. I ovogodišnji marš je održan uživo, “zato što smatramo da na ovaj način marš ima veći efekt. I pored toga što stanje sa pandemijom ne ide u prilog ovakvoj odluci, ipak je ovo pitanje veoma važno i alarmantno i zato ćemo marširati uzimajući u obzir neophodne mere za zaštitu.”
U Zagrebu, pak, ove godine marš nije održan uživo zbog, kako objašnjava Vedrana Bibić iz fAKTIVA, epidemiološke situacije. Mada nisu srećne što ne mogu marširati, naša sagovornica ipak ističe kako organizatorke nisu htjele ugrožavati ničije zdravlje, jer procjenjuju kako je nemoguće osigurati distancu zbog masovnosti štrajka od više hiljada ljudi. Umjesto marša, fAKTIV ove godine organizuje online kampanju “Bile smo, jesmo, bit ćemo”, u sklopu koje se objavljuju video materijali “koji služe kao destilirani govori koje smo htjele držati na maršu. Uz to, radimo akciju “Poziv na odmor”, u kojoj problematiziramo ženski rad i propitujemo potencijale ženskog štrajka“, odgovara Vedrana Bibić.
U Podgorici su se vodili sličnom logikom, kako kaže Maja Raičević, izvršna direktorica Centra za ženska prava: “Ove godine imamo virtuelni marš, zbog zabrane javnih okupljanja i izuzetno loše epidemiološke situacije u CG.” Od 2015. godine, kada su krenule sa organizovanjem Osmomartovskog marša, jer su shvatile kako je “konzumerizam ‘progutao’ političku prirodu ovog datuma”, naša sagovornica procjenjuje kako se na maršu okupljalo oko dvije stotine osoba.
Ovog Osmog marta u Beogradu nije održan marš, čemu nije razlog samo pandemijska situacija. O tome govori Ana Vilenica, istraživačica i feministička i stambena aktivistkinja, u odgovoru na pitanja o brojnosti i dugotrajnosti štrajkova u čijoj organizaciji je učestvovala više puta. Kao važno iskustvo ističe 2018. godinu “kada smo organizovale Plenum žena za štrajk koji je zajedno sa još devet organizacija1 organizovao borbeni marš.” Ovim maršom su se, kako objašnjava Vilenica, učesnice beogradskog marša pridružile internacionalnim borbama od “Argentine do Poljske, od Irske do Meksika, koje se pod parolom ‘Štrajk žena’ okupljaju kako bi se suprotstavile decenijama ekonomske nejednakosti, kriminalizacije i policijskog tlačenja, rasnog i seksualnog nasilja, i beskrajnog globalnog rata i terorizma. Te godine smo marširale u znak internacionalističke solidarnosti, antifašizma, i protiv svih politika koje ugrožavaju naše živote”, prisjeća se naša sagovornica.
Međutim, razloge zbog kojih ove godine nije bilo marša, ona vidi u pandemiji, ali i u “toksičnom transfobnom ponašanju pojedinih akterki i aktera na sceni kao i dubokim neslaganjima na feminističkoj sceni u vezi sa važnim pitanjima poput mesta seksualnih radnica u feminističkim borbama, koji su fragmentisali feministički pokret u Srbiji.” Potom i dodaje kako “osmomartovska mapa koju RŽF svake godine pravi pokazuje da je 8. marta ove godine u Srbiji organizovana nekolicina vrlo lokalnih simboličnih online događaja i oflajn akcija u javnom prostoru.”
Marševi: polazišne perspektive
Maja Raičević objašnjava kontekst i početnu motivaciju za organizovanje štrajkova u Podgorici, zbog potrebe da se reafirmiše Osmi mart. Ona navodi kako su prije marševa prvo pokrenute “ženske konferencije, koje naše drugarice iz NVO ANIMA organizuju još od 2009. godine. Cilj nam je vraćanje političkog smisla i značaja Međunarodnom danu žena, ali i jačanje ženskog pokreta u Crnoj Gori, širenje svijesti o tome da žene imaju pravo da zahtijevaju ravnopravno učešće u društvenim procesima, uključujući procese odlučivanja.”
S tim u vezi, borbenost ovog praznika Raičević opisuje ovako: “Za nas 8. mart definitivno jeste borbeni praznik, politički praznik, kako ga još nazivamo, dan koji obilježavamo protestima, proglasima, borbenim sloganima, marševima, tribinama, predavanjima, kulturnim događajima, muzikom, bukom, dan kada pitamo, tražimo, podsjećamo… Na taj način ukazujemo na ključne probleme s kojima se žene suočavaju, ali i učimo, dijelimo znanje i iskustva, družimo se i slavimo naše bake, majke, sestre, drugarice i njihove borbe za naša prava i bolji život.”
Pored potencijala marševa za udruživanje, pokret i solidarnost, ova naša sagovornica napominje kako: ”Marševi moraju zadržati oštricu kada je u pitanju društvena kritika, ne smiju se transformisati u benigne festivalske proslave praćene konzumerističkim porukama i proizvodima i deklarativnom podrškom nosilaca vlasti.” Iz tog razloga, zaključuje ona, ”marševi moraju ostati autonomni, građanski nezavisni, samomotivišući, potpomognuti kulturom i umjetnošću. Jedino tako imaju svrhu i moć da mijenjaju društvo.”
Jana Kocevska objašnjava moto skopskih marševa: “Svake godine postavljamo generalno pitanje: ‘Da li je srećan 8 mart?’. Kroz ovo pitanje hoćemo da izrazimo naše nezadovoljstvo ponašanjem vlasti koja ne preuzima inicijative, politike i mere za unapređivanje rodne jednakosti i ženskih prava. Rekla bih da ovaj praznik za nas predstavlja protest koji traje tokom cele godine, ali konkretno na ovaj dan mi to potenciramo sa ciljem podsećanja javnosti da borba za jednakost i unapređivanje ženskih prava još nije završena.”
A ciljeve pokretanja marša opisuje ovako: “Samo osnivanje Platfome za rodnu jednakost bilo je inicirano 2014. godine, nakon višegodišnjeg vladanja desničarske partije. Ova partija je u toku svog mandata donela niz zakonskih odredbi koje su bile štetne za unapređivanje rodne jednakosti, ženskih prava i kreirala je narativ u javnom diskursu koji je žene smeštao isključivo u porodičnu sferu, u ulogu inkubatora nacije. Platforma je započela marševe 2017., svake godine adresirajući pitanja koja su u tom trenutku bila alarmantna.”
Ona govori i o skorašnjem kontekstu, te kako su se marševi tokom prethodne dvije godine fokusirali na aktuelne probleme rodno zasnovanog nasilja i seksualnog uznemiravanja: “Zahvaljujući naporima građanskih organizacija, Zakon za prekid trudnoće je konačno promenjen prošle godine, pravi se napor za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja i generalno se institucije polako otvaraju za dijalog, ali to je proces koji je nepotrebno spor i frustrirajući, i često baziran na duboko ukorenjenom klijentelizmu i korupciji.”
I Ana Vilenica u Osmom martu prepoznaje borbeni praznik, te kao članica u okviru novoosnovane istočnoevropske feminističke mreže EAST – esencijalne autonomne transnacionalne borbe, govori o trenutnom kontekstu feminističkih borbi: “Poslednjih godina borile smo se za reproduktivna prava, protiv nasilja nad ženama i femicida, za bolje uslove rada, protiv neplaćenog kućnog rada, protiv retradicionalizacije rodnih odnosa i desničarskih politika, protiv svih oblika diskriminacije lezbejki, transžena i drugih ne-binarnih osoba, protiv rasizma, protiv mera štednji koje nastavljaju da narušavaju izborena prava žena i protiv drugih praksi koje žene drže u potčinjenom položaju. Ove godine u okviru EAST-a pozvale smo na esencijalni štrajk protiv eksploatacije produktivnog i reproduktivnog rada, protiv sveprisutnog patrijarhalnog nasilja, protiv rasističkih režima mobilnosti.” Ona upravo formu štrajka vidi kao otpor pritiscima kapitalističkog sistema: “Štrajkom odbijamo da nas smatraju esencijalnima samo da bi smo bile eksploatisane i da bi smo trpele opresiju, zahtevamo oslobađanje od svih oblika patrijarhalnog nasilja, zahtevamo povećanje plata i dostojnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu, zahtevamo sigurno stanovanje za sve i bezuslovno građanstvo za sve migrante, tražitelje azila i izbeglice.”
U širem evropskom, i globanom kontekstu, Vilenica ulogu marševa vidi na sljedeći način: “Pandemija je u većini zemalja primorala žene da traže inovativne načine organizovanja povodom Osmog marta. Na primer, žene u Ujedinjenom Kraljevstvu organizuju komemorativne online i offline skupove u znak sećanja na stotine hiljada onih čiji su životi žrtvovani u pandemiji. Ovim kolektivnim činom žalovanja povlači se feministička crvena linija brige i otpora u domu, u lokalnoj zajednici i u gradovima. U Njujorku se ‘marš’ organizuje kao niz predhodno snimljenih onlajn govora koji će se emitovati u različitim vremenskim zonama.”
Marševi: realni dometi i izazovi
Gordana Katana je izabrala da odgovori na pitanje o inicijalnoj ideji i cilju pokretanja marševa, i izazovima njihovog organizovanja. Tim povodom ona kaže kako se “Položaj žena u BiH od početka devedesetih godina prošlog stoljeća kontinuirano pogoršavao. Od tereta koji su podnijele u ratu, pa potom repatrijarhalizacije društva. Iako se zakonodavstvo nije mijenjalo, žene su se iz godine u godinu suočavale i suočavaju s brojnim problemima pri traženju posla, mobingom na radu, radom u niskoprofitabilnim granama, nedostojnim uvjetima u rodilištima, kućnim neplaćenim radom, pritiskom kako vjerskih zajednica, tako i samih vlasti kroz kampanje koje su ženu vidjele i nažalost uglavnom i dalje vide kao ostvarenu samo ako je i majka.”
Kada je u pitanju drugi aspekt pitanja, koji se tiče organizacionih problema marševa, Katana ističe raznolike probleme: “Od same dozvole policije koja je svake godine proces ‘igre nerava’, do činjenice da je u organizaciju uključeno više organizacija koje onda iziskuju složenu unutrašnju komunikaciju.” Dodaje kako su, nažalost, dometi relativno skromni: “Neke stvari su se promijenile, prije svega u poboljšanju uvjeta u rodilištima i općenito pristupa zdravstvenim uslugama ženama s invaliditetom. U ostalim segmentima utjecaj građanskog aktivizma na oficijelnu politiku je neznatan i to je kontinuirana borba da se taj glas čuje u djelovanju na postojeće zakonodavstvo.”
Kada odgovara na isto pitanje o dometima marša Ana Vilenica ističe sljedeće: “Izazovi u organizovanju Osmog marša su brojni, od toga kako organizovati dolazak žena iz cele Srbije u Beograd gde se marš tradicionalno odigravao, do političkih neslaganja, istorijski utvrđenih odnosa moći i sudara različitih tradicija organizovanja – onih horizontalnih i onih koje se bore da očuvaju pozicije moći. Osmi marš je polje borbe ali je umeo da bude i mesto proizvodnje progresivne feminističke politike u nekim svojim aspektima.”
Maja Raičević takođe detektuje brojne izazove u crnogorskom kontekstu: sa jedne strane zbog “manjka povjerenja u građanske proteste i njihovu snagu da donesu društvene promjene, uslovljene tridesetogodišnjim režimom koji je pratila korupcija, nepotizam, zarobljene institucije, siromašenje građanske klase, stvaranje klasnih razlika i novobogataša, uz deklarativno propagiranje rodne ravnopravnosti (koja prosto nije moguća u uslovima opšte nejednakosti), nije bilo jednostavno pokrenuti žene da izađu na ulicu i glasno zahtijevaju svoja prava.” Drugi razlog su duboke podjele u društvu: “vlast je svaki građanski protest tretirala kao politički napad i pokušavala da ga ispolitizuje i diskredituje, pa se slično dešavalo i sa Osmomartovskim maršom, posebno kada smo ga pridružile protestima žena kojima je država ukinula stečeno pravo na socijalne naknade koje im je sama dodijelila po osnovu rođenja troje i više djece. Međutim, to nas nije obeshrabrilo – na optužbe da se radi o političkim protestima, odgovarale smo da prava žena jesu političko pitanje, jednako kao i bilo koja državna politika ili proces koji se na taj način percipira. Čini mi se da je iz godine u godinu sve više građanki i građana koji prepoznaju autentičnost osmomartovskih zahtjeva, snagu i važnost ženskog udruživanja i solidarnosti.”
Ko se na marševima okuplja?
Sljedeći tip pitanja iz drugog segmenta, na koji je odgovorila većina sagovornica, ticao se ciljnih grupa kojima su se marševi do sada obraćali, odnosno, onih grupa žena do kojih se namjerava doći. Tim povodom Gordana Katana odgovara: “Na maršu se okupljaju žene aktivistice i tek neznatan dio njih iz akademske zajednice, nešto malo umjetnica. Nažalost, ono što je kontinuiran problem jeste neuspjeh da se dopre do žena radnica, nezaposlenih žena, onih uposlenih u javnom sektoru. Stoga već godinama tokom marša i nakon njega čujemo one komentare: ‘Šta to one_ oni hoće?’.”Osim ovoga, Katana kritički pristupa i načinu na koji se same organizatorice marša pokatkad obraćaju ženama do kojih žele doći: “Istovremeno i među samim organizatorima marša povremeno se provlači pokroviteljski odnos prema onima kojima se obraćaju. Pa se žene radnice tretiraju kao neko kome se očigledno nešto mora objasniti prostim jezikom i takva praksa se teško mijenja.”
Uz to, naša sagovornica pravi direktnu vezu sa načinima na koji je ovaj praznik obesmišljavan još od perioda socijalizma: “Osmi mart kao Međunarodni praznik radnih žena već se u SFRJ pretvorio u, kazala bih, svoju suprotnost, slavlja po restoranima koje su firme organizirale uposlenicima, prigodna putovanja, neukusne ‘ženske’ darove, jednom riječju paradu pijanstva i kiča. I takva praksa, barem u BiH, i do danas se nastavila i smatram da se nedovoljno u kontinuitetu radi na vidljivosti svakodnevnih problema žena. Jedan dan u godini je premalo da se promjene dese.”
Vedrani Bibić iz fAKTIVA bilo je inspirativno isto pitanje – o grupama žena koje se okupljaju na marševima povodom Osmog marta. U Zagrebu ovaj marš je naslovljen kao Noćni marš, i njegova ideja jeste: “da slavi ženske borbe, borbe naših pretkinja, ali posebno borbe koje su se dogodile u prethodnih godinu dana i da paralelno adresira teme koje smatramo ključnima za suvremeni feministički pokret, stavljajući ih u širi društveni kontekst, ali ne zaboravljajući i neke lokalne aktualije.“ Među adresiranim problemima navodi slične kao i prethodna sagovornica: “Tako govorimo i o hrvatskom zakonu o abortusu i o ulozi žena u svjetskoj ekološkoj krizi, o domaćem radnom zakonodavstvu, ali i o položaju radnica u cijelom svijetu, o regionalnim pokretima protiv seksualnog nasilja i o nasilju nad izbjeglicama, migrantima i migrantkinjama na našim granicama, pravima trans i interspolnih osoba.”
Kada su u pitanju žene koje u maršu učestvuju, Bibić kaže: “Kako na Osmi mart gledamo kao na dan koji objedinjuje sve naše borbe, tako okupljamo sve ljude koji se u njima prepoznaju. Noćni marš otpočetka je prilično masovan, tako da ne postoji neka specifična grupacija ljudi koja se oko njega okuplja – na maršu možete vidjeti hrpu djece, starijih žena, tu su naše drugarice iz Transmigrantskog kolektiva Žene ženama, bajkerice, pjevačice, domaćice, trans žene, sindikalistkinje, bumerice, zoomerice. Marš pripada svima onima kojima je Osmi mart važan, feminizam koji se boji uključivosti nije feminizam prema kojem mi politički djelujemo.”
Različitost identiteta žena koje se okupljaju na marševima navodi i Maja Raičević: “Na naše marševe dolaze razne žene, od aktivistkinja do građanki, političarki, radnica, penzionerki, studentkinja, srednjoškolki, žena koje su iskusile nasilje i diskriminaciju, ali i onih koje su tu da podrže, da se solidarišu, da doprinesu. Ima nas svih godina i uzrasta.” Ona dodaje kako na marševima “Ima i muškaraca koji podržavaju borbu za prava žena, doduše još uvijek manje nego žena. Ima i queer osoba, jer je borba za ljudska prava zajednička borba, prava jednih nisu i ne smiju biti preča od drugih.” Međutim, kako skreće pažnju Raičević, “najmanje je starijih žena, marginalizovanih žena, poput Romkinja i žena sa invaliditetom, koje su često društveno isključene, pogođene siromaštvom, diskriminacijom, nezaposlenošću i manjkom socijalnih, zdravstvenih i drugih servisa koji bi im omogućili samostalnost i nezavisnost.”
Na pitanje o tome kako ovogodišnji marševi rezoniraju u njihovim lokalnim sredinama sa trenutnom političkom i opštedruštvenom situacijom, Vedrana Bibić objašnjava kako su online kampanjom “Bile smo, jesmo, bit ćemo”, što je parafraza čuvene posljednje rečenice koju je napisala Rosa Luxemburg, htjele “naglasiti kontinuitet feminističke borbe i dati naš komentar na teme koje nam se čini u ovom trenutku najbitnijima, kako u lokalnom, tako i u globalnom političkom kontekstu.” I ova akcija, kao i štrajkovi EAST feminističke mreže u kojima učestvuje Ana Vilenica, osvrće se na položaj esencijalnih radnica “koje su postale globalne heroine dok im se paralelno u mnogim zemljama brani sindikalno djelovanje i isplaćuju minimalci.”
Uz to, dodaje Bibić: “Također, koronakriza, a pogotovo rad i škola od kuće, podcrtali su problematiku kućanskog rada koji pada na leđa žena. Inicijativa ‘Nisam tražila’ napravila je ogroman posao i ohrabrila brojne žene u regiji da svjedoče o svom iskustvu seksualnog uznemiravanja i nasilja, a i ponovno dokazala koliko nedostaje političke volje za stvarne promjene te je paralelno vratila u fokus važnost seksualne edukacije. U Hrvatskoj već godinama čekamo novi zakon kojim će se regulirati abortus pa smo izašle sa zahtjevom da pobačaj mora ući u Ustav jer ćemo dugoročno samo tako moći zaštititi žene od suludih ideja obveznog savjetovanja ili drugih vidova sužavanja ovog prava.”
Može li biti regionalne saradnje?
“Problemi žena u najširem smislu identični su u regionu”, primjećuje Gordana, što je vrlo očito i iz odgovorâ ostalih sagovornica, “Stoga bismo, ukoliko za to postoji potreba, a uvjerena sam da postoji, mogle organizovati u više gradova i više država regionalne marševe. Da Beograđanke marširaju sa Zagrebčankama, jednako tako i mi Banjalučanke, i u Rijeci, Podgorici…”
Ana Vilenica ovu mogućnost vidi kao zanimljivu ideju: “Trenutno takve inicijative nema, ali smatram da bi takvo feminističko organizovanje širom post-YU prostora moglo da igra važnu ulogu u međusobnom osnaživanju protiv granica i uspostavljanju radikalno levičarske feminističke politike kao značajnog faktora na levici u najširem smislu.”
“Svakako da smatram da je organizacija marša na regionalnom nivou moguća. S obzirom na to da se žene, u svim balkanskim državama, suočavaju sa manje ili više istim izazovima, organiziranje ovakvog marša je bitno kako bi se privukla pažnja javnosti i ukazalo na to da su napokon potrebne promene”, slično počinje svoj odgovor i Jana Kocevska, “Nemam konkretan predlog ali verujem da bi se, sa uspostavljanjem dobre komunikacijske mreže između postojećih feminističkih jezgra na Balkanu, pronašao adekvatan način za regionalnu pobunu. Verujem da postoji niz političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja vezanih uz zdravstvo, obrazovanje, siromaštvo, zdravu životnu sredinu, nasilje, diskriminaciju…, i koja ujedinjuju zahteve balkanskih feministkinja upućene centrima moći, usprkos uobičajenih dnevno političkih, često nacionalističkih i patrijarhalnih retorika sadašnjosti. Nadam se da će regionalni marševi biti stimulativni za dalje lokalno delovanje u manjim sredinama za koje smatram da je možda i bitnije od regionalnog.”
Vedrana Bibić u vezi sa ovim pitanjem kaže: “Što se tiče zajedničkog organiziranja marševa na prostoru bivše Jugoslavije i šire, bilo bi sjajno kada bi bilo kapaciteta da se dođe do nekih osnovnih zajedničkih točki, manifesta, slogana i konkretnije podrške među feministkinjama. Mislim da bi nam nakon ove izolacije svima trebala međusobna podrška i ohrabrenje.”
Pored toga, ona na praktičnom nivou skreće pažnju na to da: “organizacija tako velikog događaja iziskuje hrpu višemjesečnog volonterskog rovovskog rada, tako da mislim da bi svaki kolektiv trebao imati potpunu slobodu da organizira onaj tip akcije koji mu najviše odgovara i da uz univerzalne probleme adresira i specifične momente važne za ljude za koje taj marš organizira. fAKTIV je drugim organizacijama u regiji, koje su organizirale marševe u mnogim gradovima, uvijek bio tu kao podrška i ispomoć (i one nama), ali marš u svakom gradu bio je drugačije koncipiran.” Te zaključuje kako: “Nije poanta da marš ima filijale, nego da svaka akcija adresira teme koje žene u tom mjestu prepoznaju kao goruće i svoje. Kada se prepoznaš u zahtjevima, prepoznaš svoju svakodnevicu, onda ćeš se zainteresirati i za druge teme o kojima možda dotad nikada nisi razmišljala.”
Maja Raičević se takođe slaže da treba organizovati marševe na regionalnom nivou, iz sljedećih razloga: “Pandemija nam je samo potvrdila ono čemu nas je istorija već naučila, a to je da su stečena prava žena krhka, da zahtijevaju stalni angažman i aktivizam i da svaka društvena kriza vodi u deterioraciju naših prava. Osim toga, pored slabljenja ekonomskih prava, produbljivanja klasnih razlika između vladajućih elita i običnih građana, koje su posebno pogodile žene, imamo i jačanje klerikalizma, nacionalizma i društvenih podjela prema kojima ženski pokret nikad nije bio indiferentan. Zato je važno da nastavimo da zajednički šaljemo poruke mira, solidarnosti sa marginalizovanim grupama i da nastavimo da osvajamo javni prostor i prenosimo antifašističko i građansko nasleđe generacijama koje dolaze i koje stasavaju u uslovima istorijskog revizionizma, s kojim ruku pod ruku stiže repatrijarhalizacija koja žene ne priznaje kao ravnopravne građanke. Cijenu takvih procesa smo već skupo platili 90-tih, tako da bih kao poruku iskoristila prošlogodišnji, a uvijek aktuelni slogan našeg osmomartovskog marša – ‘Mrš fašizmu’.
- Mreža Žena protiv nasilja, Rekonstrukcija Ženski fond, Labris – organizacija za lezbejska ljudska prava, Astra, Romska ženska mreža, Mreža Žena u crnom Srbije, Mreža žena Rasinskog okruga, Levi samit Srbije, Konsultacije za lezbejke [↩]