klima
Rumunjska
vijest

Postoji li revolucionarni model solarne energije?

Foto: AFP / Oli Scarff / Ilustracija

Prva rumunjska energetska kooperativa, jednostavnog imena “Energetska zadruga”, prva je kooperativa u Rumunjskoj koja će proizvoditi sto posto zelenu energiju za opskrbu svojih članova, dioničara i drugih kupaca. Ova zadruga lansirana je u oktobru 2019. godine s ciljem transformacije energetskog tržišta u toj zemlji. Godinu dana kasnije kooperativa je najavila preuzimanje kompanije Apuron Energy osnovane 2012. godine sa sjedištem u Bukureštu, ali u njemačkom vlasništvu. Apuron upravlja solarnom elektranom u Mavrodinu u Rumunjskoj, a u Bukureštu ima do 150 kupaca – uglavnom manjih i srednjih poduzeća – koje opskrbljuje sa 40 GWh godišnje. Zadruga kupuje rumunjsku podružnicu njemačke firme za 410.000 eura. Kapital za zadružnu kupovinu firme skuplja se među ostalim i od članova koji su se obvezali pokriti dio troškova preuzimanja Apurona. U prvih tjedan dana od lansiranja inicijative za preuzimanje solarne elektrane prikupili su 150 članova koji su za sada pokrili oko 20 posto (obvezali su se prikupiti 16 posto u prvih tjedan dana akcije) od ukupnih troškova. Prikupljanje kapitala trajat će dva mjeseca, a svaki zainteresirani kupac može sudjelovati u projektu učlanjivanjem u zadrugu i minimalnim ulaganjem 103 eura, odnosno 500 leia s ciljem kupovine Apurona. Veća ulaganja u zadrugu mogu se prikazati u obliku petogodišnjeg zajma zadruzi.

Budući da ova energetska zadruga planira širiti svoje poslovanje u području solarne energije, poslovni plan pokazao je da je za pozicioniranje na tržištu obnovljivih izvora energije najjednostavnije rješenje kupovina već postojećeg pogona – što je jeftinije nego izgradnja potpuno nove elektrane kretanjem od nule. Ulagači će imati pravo na kamatu od 3.7 posto prvu godinu, te 5.2 posto tokom narednih 5 godina, a porez na ovo iznosit će 10 posto. Dugoročna strategija Energetske zadruge je izgradnja novih zelenih elektrana, a čini se da ljudi počinju vjerovati u njihove planove. Tako su već prije početka kampanje, u prvih godinu dana postojanja prikupili 300 članova. Ovo je u Rumunjskoj pravo vrijeme za povećanje važnosti energetskih zadruga budući da su izmijenjeni zakonski okviri koji omogućavaju građanima da dobavljaju energiju i od zadruga koje su certificirano zelene.

Argument razlike u naponima

Foto: AFP / Alfredo Estrella / Solarna elektrana u Meksiku / Ilustracija

Prvu rumunjsku Energetsku zadrugu osnovalo je 15 ljudi s iskustvom u biznisu, energetici i aktivističkim nevladinim organizacijama. Odluke u zadruzi donose se po principu jedan član jedan glas, neovisno o uloženom kapitalu, a njome upravlja Upravni odbor kojeg čine članovi osnivači. Ova zadruga predstavlja idealan primjer propitivanja mogućih oblika demokratizacije energetskog sustava kojeg obnovljivi izvori energije omogućavaju uz relativno jeftine cijene. U cijelom nizu postojećih modela, ovaj je drugi najpoželjniji, iako nema “revolucionarni” potencijal kojeg ima preferirani model izgradnje solara na zgradama te razmjenu tako proizvedene struja na razini pojedine četvrti. O modelima izgradnje pogona na obnovljive izvore energije nema u javnosti mnogo informacija, niti je razina javne edukacije bilo gdje u Europi zadovoljavajuća za demokratska društvena ustrojstva. Najzanimljiviji aspekt solarnih elektrana je činjenica da njihov revolucionarni potencijal proizlazi iz već postojećih pravila koja se primjenjuju diljem svijeta. Naime, budući da u početku upotrebe solarnih panela prije više dekada, nije postojala tehnologija za skladištenje struje dobivene od sunca, bilo je nužno lokalno proizvedeni višak struje vraćati u nacionalnu distribucijsku mrežu. No, to je ujedno proizvodilo distribucijska ograničenja zbog kojih struja nije mogla putovati na velike udaljenosti, zbog razlike u naponima mreže solarne i klasične struje.

Problem razlike u naponima, dugo je bio najčešći argument protiv solarne energije. Njemu se doskočilo na najneizglednijim mjestima, inače poznatijima po oblacima i oborinama nego po velikim količinama sunca – u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj i Njemačkoj – gdje su se prvo počele razvijati energetske zadruge. Problemu se doskočilo tako što se solarna struja proizvedena u jednom susjedstvu na krovovima pojedinih kuća distribuirala unutar jednog susjedstva, čime je djelomično riješen problem razlika u naponima. Takvi modeli dodatno su uznapredovali pojavljivanjem baterijske tehnologije za skladištenje struje dobivene iz sunca.

Upravo je tada model solara na krovovima kućanstava postao opasan za kapital, pa smo posljednjih desetak godina mogli vidjeti njegovu opresiju u Berlinu, u Španjolskoj (u jako radikalnoj izvedbi neopravdanog oporezivanja solara na krovovima kućanstava), ali i u Kaliforniji, Nevadi i Floridi. Naime, ako bi sva kućanstva (gdje je to moguće) imala solare na krovovima njihova potreba za kupnjom struje od velikih distribucijskih kompanija bi se minimalizirala, i bez da se višak energije raspodjeljuje po susjedstvu (nego da se skladišti). No zbog starih pravila po kojima se sav višak struje iz OIE mora prodavat velikim distribucijskim kućama, kompanije bi po novome bile primorane plaćati kućanstvima koja za njih proizvode struju. Ako zamislimo najširi mogući razvoj potencijala ovog modela dolazimo do hipotetskog zaključka da bi velike distribucijske kuće postale tek prenositelji energije koju više ne proizvode sami, nego je kupuju od građana kojima su do tada prodavali struju. Njihovi troškovi tako dvostruko rastu (jer moraju održavati mrežu), a prihodi se višestruko smanjuju.

Ovdje se onda radi o nezamislivim financijskim gubicima velikih kompanija, i izvrtanju cijelog sustava naglavačke. Budući da politika u sprezi sa energetskim lobijima to nije dopustila, pronađen je drugi model koji ne izvrće sustav naglavačke, ne ugrožava profite velikih kompanija, a istovremeno omogućava građanima djelić nagrade koje zapravo mogu ugrabiti od proizvodnje struje od sunca. Taj drugi model su upravo energetske zadruge. Umjesto solara na krovovima kuća, one – baš kao i sve druge velike javne i privatne energetske kompanije sada grade solarne elektrane za masovnu proizvodnju struje iz sunca. Taj model ima početno znatno skuplje investicijske potrebe, zbog potrebe da se promijeni napon struje za putovanja na velike udaljenosti – prilikom čega dolazi do velikih energetskih gubitaka – ali makar ne ugrožava profite. A mrvice zarade baca i srednjoj klasi koja je imala početni kapital, ma kako maleni bio, da postane ulagač u energetsku zadrugu. I tako nas je kapital ponovno preveo žedne preko vode, uopće nam sakrivši revolucionarne potencijale najjeftinijeg oblika prelaska kućanstava na obnovljive izvore energije. Europski zeleni plan svakako će financirati solare građanima, ali ne očekujte velike kampanje za informiranje javnosti o važnosti toga. Predviđamo da će više medijskog prostora dobiti pitanje izgradnje centraliziranih solarnih parkova koje će se najavljivati kao revolucionarne, iako su najdalje od toga što mogu biti. O njihovom ekološkom aspektu u kontekstu otpada kojeg će proizvodit do sada nema ni riječi u europskim politikama.