Pristupite li društvenim i političkim problemima u Hrvatskoj iz klasne perspektive riskirate optužbe i ismijavanja. Vodeći libertarijanski portali poput Indexa i Telegrama, ako zaslužite njihovu pažnju, optužit će vas za zločinačku ekonomsku ideologiju ili, u najboljem slučaju, za naivnost. Predstavnici desnice, bilo medijski bilo politički, zalijepit će vam brzo etiketu jugonostalgičara i na korak-dva ste od “mrzitelja svega hrvatskog”. Nećete dobro proći čak ni u politički bezazlenim situacijama poput pub kvizova. Tamo je velika vjerojatnost da naletite na ekipu koja na vašoj političkoj promašenosti vježba svoju duhovitost i naziva se “Neradnička fronta”.
Klasa je “dopuštena”, iako neimenovana, jedino u moralističko-humanitarnoj retorici i slučajevima u kojima nas šokiraju pojedinačne nesretne sudbine ili prigodama kad se aktivira društvena empatija prema ugroženima. Doduše, mora se priznati da ima i (ekstremna) desnica svoju klasnu nišu, a podjela je ona između crvene buržoazije i hrvatskog naroda kao takvog. Politički domet te niše teško da može izbjeći rizik samoredikulizacije, kao što je bilo u prošloljetnoj “kontraobavještajnoj” akciji Mosta. Naime, oni su tjednima tvrdili da platformu Možemo! i Radničku frontu financira Emil Tedeschi, navodni pripadnik crvene buržoazije.
Pored ovih “dopuštenih” referiranja na klasne podjele, pojavio se u posljednje vrijeme još jedan obrazac kojem je glavna odlika cinizam. Kako možemo prepoznati taj obrazac? Vrlo lako, za početak je važno ustvrditi profil onoga koji se referiranjem koristi. Radi se uvijek o liberalnom ili nacionalističkom političaru koji smatra da društvene klase nisu relevantna politička kategorija i koji se nikad u svom političkom životu nije oslanjao na klasu kao orijentir djelovanja. Naprotiv, svjesno se rugao tim i takvim “anakronim” pristupima. A drugi nužan element tog obrasca jest taj da klasni raskorak prepoznaje u ugroženoj ili manjinskoj skupini kako bi diskreditirao javne predstavnike te skupine.
Milorad Pupovac je već godinama dežurna meta napada s desnice, a često se u tim napadima impliciralo da on nije “autentični” predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. Kako bi taj predstavnik trebao izgledati i što bi trebao činiti, trebali bi valjda odrediti oni kojima je anti-srpstvo osnova političkog djelovanja. No, ima i na desnici “suptilnijih” diskreditatorskih figura. Tako je na primjer Nino Raspudić ljetos ustvrdio da Milorad Pupovac nema nikakve veze s nekom srpskom babom u Lici. Jer kakve veze imaju sveučilišni profesor, pripadnik urbane više srednje klase, i stara seljanka? To bi pitanje bilo politički legitimno kad bi ga Raspudić postavio samom sebi jer s Pupovcem dijeli klasnu poziciju, ali ne uskraćuje si legitimitet da predstavlja hrvatske babe. Valjda su klasne razlike kod Srba stvarne, a kod Hrvata nisu jer smo svi Hrvati.
Sličan istup u isto vrijeme imao je i Dario Zurovec, član Fokusa. Valja napomenuti da se on ne bavi “nacionalnim pitanjima” kao Raspudić već isključivo ekonomijom. I to bavi se tako da je ekonomija igra nulte sume države i tržišta, a da klase ne postoje već sve ovisi o poduzetnosti pojedinaca. Pritom je toliko alergičan na bilo kakav oblik javne potrošnje da je u raspravi o obnovi Zagreba nakon potresa pribjegao sličnom pristupu kao Raspudić. I on se uhvatio babe, i to babe iz Donjeg Lapca, napomenuvši da neće ona valjda plaćati obnovu bogatog Zagreba. Premda on nije direktno ciljao na Pupovca niti političku karijeru gradi na nacionalizmu, i više je nego simptomatično da je posegnuo za primjerom iz područja u kojem većinski žive Srbi.
Da nisu samo Srbi privilegirani nositelji klasnih razlika, ovih je dana odlučio pokazati predsjednik države Zoran Milanović. Kao i uvijek kad bude izložen malo većem broju novinarskih pitanja, a da nisu sva vezana uz HOS, od Milanovića se može očekivati “blistavi” uvid. Tako se osvrnuo na temu seksualnog zlostavljanja, istaknuo društvenu važnost tog pitanja, ali i povukao klasnu distinkciju: običnim ženama treba vjerovati kad kažu da su zlostavljane, ali ne i bogatim glumicama ili sličnim ženama jer one uglavnom muljaju po tom pitanju. Milanović, inače cijepljen od bilo kakve klasne politike, odlučio ju je isprobati ni manje ni više nego na temu vjerovanja zlostavljanim ženama. Naravno, odmah je bio kritziran i napadnut s više strana, a u svom odgovoru se, po tko zna koji put, uhvatio udruge B.a.b.e. i dodatno približio Raspudićevoj logici: vi ste udruga koja ne čini ništa za obične žene. Drugim riječima, vi ne bi trebale predstavljati žene.
Dakle, “prokazivačka” logika je više nego jasna i ponovimo ju još jednom za kraj: klasne razlike postoje jedino u onim društvenim skupinama koje su “navodno” ugrožene, a te razlike eksploatiraju predstavnici tih skupina. Tko bi trebali biti predstavnici tih skupina trebali bi odlučivati upravo oni koji nisu pripadnici tih skupina već moraju zadovoljavati tri uvjeta: da su Hrvati, da su muškarci i da su pripadnici više društvene klase. Oni su tu da brane prave babe od lažnih baba. Ne postoji ljigaviji retorički obrazac u našoj politici, a vrlo je vjerojatno da će mu popularnost rasti još više. Jer kako neće kad se radnicima smatraju i svi poduzetnici jer sama riječ govori da nešto poduzimaju. U takvom kontekstu klasne magle svatko se može promovirati u branitelja nižih klasa u bilo kojoj društvenoj skupini osim među nižim klasama kao takvima.