Američki novinari Bryan Curtis i David Shoemaker na svojem podcastu The Press Box na Ringeru imaju stalnu rubriku naziva “The Overworked Twitter Joke of the Week”. U njoj predstavljaju šale za kojima su posegnuli “svi” novinari na Twitteru jer su naprosto bile neizbježne kao reakcija na određeni događaj. Sinoćnji upad Trumpovih ekstremno desnih pristaša u Kongres aktivirao je nekoliko takvih šala, a među njima se ističu i varijacije na temu kojima se događanja u Washingtonu prepoznavaju kao šou na Netflixu. Drugim riječima, život piše Netflix.
I zaista, koliko god bila očekivana neka vrsta radikalne reakcije Trumpovih pristaša na primopredaju vlasti, teško se na početku bilo oteti dojmu da svjedočimo nekom fikcionalnom događaju. Pored samog upada u instituciju vlasti, što je kao rezervirano za “nerazvijene” demokracije, fikcionalnom statusu je pridonijela kostimografija prosvjednika koja je neodoljivo podsjećala na Netflixov hit s početka prošle godine – “Tiger King”. Međutim, nisu samo scenski rekviziti “pogurali” fikcionalni ambijent. To je učinila i policija koja je zapravo dopustila prosvjednicima da se ušetaju u jednu od ključnih zgrada u državi, zadržavajući se povremeno u ćaskanju i zajedničkim selfijima. Nikome nije promaknulo da bi policija sasvim drukčije reagirala da su prosvjednici bili druge boje kože. Što je uostalom bilo i vidljivo tijekom ovogodišnjih prosvjeda za rasnu pravdu.
Premda su neke od scena kojima smo svjedočili na početku izgledale jezivo, vrlo je brzo postalo jasno da će “realnost” ustupiti pred željeznom logikom starog ljevičarskog vica: zašto u SAD-u nikad nema pučeva? Zato što tamo nema američke ambasade. I postepeno se sam wannabe puč pretvorio u tvornicu memova kojima je su društvene mreže sinoć bile preplavljene. Međutim, to “kreativno olakšanje” nije dokaz izlišnosti prijetnje koju ekstremna i rasistička desnica predstavlja u Americi, a ni podloga za uživanje u čekanju “mirne i dostojanstvene” Bidenove administracije. Kao što ni cirkus od puča nije konačni dokaz tvrdnje da je Trump cijelo vrijeme bio i ostao fašist. Stvari su, kao i uvijek, nešto kompliciranije.
Nije to, dakako, problem samog teorijskog i praktičkog ophođenja s Trumpom već i sa širim trendom takozvanog desnog populizma. Nekad korištenje termina fašizam služi prvenstveno moralnom zgražanju, često s klasnom dimenzijom, a nekad izostavljanje tog termina doprinosi integraciji kobnih ideja u politički mejnstrim. Kod Trumpa definitivno postoje stavovi koji bi se mogli nazvati fašističkima, ali on definitivno nije fašistički vođa. Iza njega ne postoji fašistički pokret kojemu je cilj svrgnuti demokraciju. Kao što je bilo očito i u periodu između izbora i jučerašnje potvrde Bidenove potvrde, Trumpova se taktika može označiti kao nonšalantno koketiranje s fašističkim elementima. On ne priznaje izborni rezultat i namiguje prema ekstremno desnim pristašama koje bi mogli nazvati (zasad) nekompetentnim fašistima. Kad oni na namigivanje odgovore, poručuje da ih voli i moli da se mirno raziđu. Koliko u tome ima proračunate taktike, a koliko samo povremeno opozvanog ludila nije lako izračunati. Upravo zato bi sinoćnji incident možda mogli najpreciznije karakterizirati kao Trumpovu kazališnu osvetu “establišmentu”.
No, učinci sigurno neće biti samo kazališni. Kako piše Mike Davis u reakciji na sinoćnje događaje na New Left Reviewu, ovaj ulazak velike bajkerske bande obučene u cirkuske uniforme u Kongres nije nikakav puč, ali predstavlja početak žestokog unutarnjeg rata u Republikanskoj stranci. Međutim, to i ne znači lagodan život za Demokratsku stranku u sjeni tih sukoba. Jer, kao što Davis ističe, jedina budućnost koju možemo predvidjeti je ona socio-ekonomskih turbulencija.