Za 200. obljetnicu rođenja Friedricha Engelsa, Nađa Bobičić izdvojila je četiri razloga zbog kojih su njegova djela aktualna i inspirativna i danas.
Radite u nesigurnim prekarnim uslovima? Ili imate ugovore za stalno, ali ne i dovoljno visoku platu za pristojan standard? Živite u nesolidnim i skučenim prostorima? Zbog bankarskih kamata izvršitelji vam prijete oduzimanjem doma u kojem živite? Zrak u vašem gradu je pun zagađenja? Ili ste migrantkinja zaposlena na crno, radnica u oblasti neophodnih poslova, radnica u državnoj ili privatnoj firmi, radnica zaposlena preko interneta, a pored profesionalnih obaveza dvostruko ste opterećene i kućnim radom? Želite da razumijete mehanizme kapitalističkog sistema koji našu snagu i rad melju zarad profita? Možda želite da se zbog ovakvih uslova organizujete u sindikate? Bilo u kojoj od ovih pozicija da ste, djelo Friedricha Engelsa nezaobilazno je štivo.
Kada su u pitanju klasici marksizma, oni već tri decenije nisu na spiskovima obavezne literature kao neupitni autoriteti. Štaviše, većina ovih knjiga čak i kad nije uništena devedesetih, i nije završila u reciklažnom papiru dvijehiljaditih, onda skuplja prašinu po uglovima javnih i privatnih biblioteka širom prostora nekadašnje Jugoslavije. Istina, klasici su u pdf izdanjima dostupni u različitim onlajn bazama, i sa novim interesovanjem za marksističke ideje iznova ih otkrivamo. Nažalost, očito je koliko je marksističkog znanja, i onog dogmatskog i onog kritičkog, u međuvremenu izgubljeno. Došlo je do diskontinuiteta, i nismo uspjele⋮i od prethodnih generacija da naučimo osnove, kako bismo imale⋮i prostora da ih dalje kreativno i kritički reinterpretiramo. Jedna od prednosti možda je u tome što nam se ove knjige, oslobođene tereta dogme i obaveze, kada ih čitamo danas, otkrivaju kao podsticajno, zanimljivo, čak i sada aktuelno štivo. Iskustvo čitanja pomalo podsjeća na zavirivanje u zaboravljene kutije u potkrovljima i podrumima, pune stare odjeće iz vremena samoupravnog socijalizma. Poneki od tih komada izgledaju demode, iako su uglavnom svi vrlo solidnog kvaliteta, a neki su, opet, svevremeni, moderni sada, baš kao i prije pola vijeka.
Razlozi za čitanje Engelsa
Ako bi iko od klasika svratio među nas danas i bez problema se uklopio u savremenu hipstersku kulturu, bio bi to Friedrich Engels, sa svojom dendi pozom, dugom bradom i stilizovanim odijelima. Povodom dvjestogodišnjice Engelsovog rođenja širom svijeta su organizovani razgovori, objavljivani zbornici i studije posvećene njegovom opusu i djelovanju1
Sa jedne se strane ipak postavlja pitanje da li se samo na godišnjice sjetimo klasika, ali s druge, čini se kako ni jedan povod nije loš za ponovna čitanja ovog opusa. I ovo je jedan od načina da se pokrene diskusija i podstaknu nove reinterpretacije Engelsovih djela. Engels bi sigurno imao mnogo toga i da kaže o savremenoj globalnoj pandemiji. Kao što je između ostalog pisao još 1872. u tekstu “O stambenom pitanju”:
“Kapitalistička gospoda ne mogu sebi nekažnjeno dopustiti to zadovoljstvo da stvaraju epidemijske bolesti među radničkom klasom; posljedice pogađaju njih same i anđeo smrti bjesni među kapitalistima isto tako bezobzirno kao i među radnicima.”2
Nešto se, istina, promijenilo od tog perioda, bogati slojevi imaju pristup boljoj zdravstvenoj njezi, sada već i vakcinama protiv virusa COVID-19. Ironično, oni su i prvi koji su internacionalnim putovanjima proširili virus po cijelom svijetu. Ali posljedice pandemije i sa njom povezane ekonomske krize, za koju se već najavljuje da će ići na račun radničkih slojeva širom svijeta, moguće je da će otvoriti “portal u novi svijet”, kako je pisala Arundhati Roy. Da li će to pokrenuti talase štrajkova? Iskustva radničkog organizovanja iz Engelsovog vremena takođe se nisu mnogo promijenila. Zato on u svojoj prvoj opsežnoj studiji, “Položaj radničke klase u Engleskoj”, koju je pisao samostalno u svojim ranim dvadesetima, prije nego što se upoznao sa Marxom 1844., primjećuje o radničkim savezima: “Istorija ovih saveza je dugi niz radničkih poraza, isprekidan malim brojem pojedinačnih pobeda“3
Ali i pored mnogobrojnih poraza, on je upravo radničkom organizovanju, i jačanju pokreta koji se suočio sa surovim kapitalističkim otporom, posvetio svoje cjeloživotno djelovanje. U nastavku teksta izdvojena su barem četiri razloga zašto nam je Engels važan i inspirativan i danas, tačno dvije stotine godina nakon njegovog rođenja.
1. Zato što je bio buntovnik sa razlogom!
Rođen u bogatoj fabrikantskoj porodici 28. novembra 1820. godine, mali je Friedrich bio predodređen za privilegovani buržujski život. Život bi mu se odvijao u dva koraka: prvo – trebalo je da naslijedi kapital od oca; drugo – da taj kapital uveća i prenese ga sinu. Jednostavno. Međutim, već kao vrlo mlad Fridrich se pokazao neposlušnim i buntovnim. Na očeve pokušaje da ga zatrpa poslom i pošalje na putovanje u Englesku, odgovorio je tako što je vrijeme iskoristio prikupljajući građu za svoju studiju “Položaj radničke klase u Engelskoj”. Umjesto da bude točkić u kapitalističkom sistemu, on se pridružio sve snažnijem radničkom pokretu, učestvovao u radu Prve i Druge internacionale, zajedno sa Marxom napisao “Komunistički manifest”. Ukratko, umjesto da bude saučesnik u izrabljivačkom sistemu, odlučio je da analitički razoktrije njegove mehanizme, a potom i da ojača pokret koji će ga revolucionarno promijeniti.
2. Zato što njegovi sugestivni pasaži i danas podstiču na akciju
Vrlo je teško izdvojiti samo nekoliko upečatljivih mjesta iz Engelsovog raznolikog i širokog opusa. Ali posebno aktuelnim djeluju njegovi dikensijanski opisi iz spisa “Položaj radničke klase u Engleskoj”, koji su nastajali istih godina kad i Dickensove božićne novele. Život radničke klase, kojoj nije osigurana stalnost zaposlenja i bezbjednost na poslu, koja živi u lošim uslovima, u zagađenim gradovima – nije samo slika industrijskog, već i savremenog neoliberalnog kapitalizma.
O ekstremno t(s)adašnjim nesigurnim radnim uslovima:
“Istina, od gladi umiru samo pojedinci, ali šta garantuje radniku da sutra i on neće doći na red? Ko mu obezbeđuje njegov položaj? Ko mu jamči da će, kad ga sutra njegov poslodavac iz bilo kog razloga ili bez ikakvog razloga otpusti, moći sa svojom porodicom da se održi dok ne nađe drugog gospodara, koji mu ‘daje hljeb’? Ko radniku garantuje da je dovoljna dobra volja za rad pa da rad dobije, da su poštenje, marljivost, štedljivost i još mnoge druge vrline koje mu mudra buržoazija preporučuje, za njega pravi put ka sreći? Niko. On zna da danas nešto ima i da od njega ne zavisi da li će i sutra to imati; on zna da ga bilo kakva sitnica, svaki kapris poslodavca, svaka rđava trgovačka konjunktura mogu ponovo gurnuti u besni vrtlog iz koga se privremeno bio spasao, a u kome mu je teško, često i nemogućno, da se održi na površini. Ako danas može živeti, on zna da je sasvim neizvesno da li će i sutra moći da živi“ (Dela, 133).
O ekstremnom kapitalističkom nasilju:
“Ali kad društvo stavlja stotine proletera u takav položaj da ih neizbežno mora stići prevremena, neprirodna smrt, isto tako nasilna kao i smrt od mača ili puške; kad ono lišava hiljade ljudi najnužnijih životnih uslova, kad ih stavlja u uslove u kojima oni ne mogu živeti; kada ih silom zakona primorava da u tim uslovima ostanu do smrti, koja mora nastupiti kao posledica tih uslova; i kad ono zna, vrlo dobro zna, da te hiljade moraju pasti kao žrtve tih uslova, pa ipak te uslove ne menja – onda je to takođe ubistvo sa predumišljajem kao i ono ubistvo koje je izvršio pojedinac, samo što je ovo ubistvo skriveno, podmuklo, ubistvo od koga se niko ne može braniti, koje ne liči ni na kakvo ubistvo, jer se ubica ne vidi, jer su ubice svi i niko, jer smrt žrtve izgleda kao prirodna smrt, jer ovde imamo ne toliko slučaj prestupnoga dela, koliko slučaj prestupnog neosujećivanja dela. Ali to je ipak ubistvo.“ (Dela, 183)
Kada Engels piše o lošim uslovima u kojima živi radnička klasa, on ne piše sa ciljem zadržavanja na opisu viktimizovanja te klase, već kako bi ohrabrio i podstakao radničko udruživanje. Jer upravo u proleterskoj klasi prepoznaje revolucionarni subjekt, u čijem je interesu da se izbori za novi komunistički sistem. U tom tonu je napisan i Komunistički manifest, koji je sastavio zajedno sa Marxom.
3. Zato što je shvatao da bez emancipacije žena nema niti emancipacije radničke klase
U jednom od svojih najpoznatijih spisa “Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države” (1884.), koje je nastalo na osnovu Marxove zaostavštine, Engels razvija ideju o predcivilizacijskom društvu kao onome u kojem je vladao matrijarhat. Njegovim ukidanjem, piše Engels, dogodio se “svehistorijski poraz ženskog spola” (Engels 58). Naime, nakon što je došlo do nastanka privatnog vlasništva i njegovog nagomilavanja u ruke manjine, osim što je to dovelo do stvaranja države, ujedno je bilo praćeno razdvajanjem privatne i javne sfere. U prvu su zarobljene žene, čija je funkcija svedena na rađanje budućeg nasljednika porodičnog bogatsva. Muškarac je zauzeo javnu sferu i postao apsolutni vladalac. Od tada, žene su bile u zavisnom položaju sve do 19. vijeka kada Engels piše, tj. sve dokle proleterke nisu pod pritiskom potrebe kapitala i potrebe da obezbijede egzistenciju izašle u javnu sferu u potrazi za poslom. Međutim, nejednak odnos se zadržao u buržujskim porodicama u kojima je žena “predstavljala proletarijat”, a muškarac je bio “buržuj”4. Još od “Komunističkog manifesta” i Marxovog “Kapitala”, ova dva filozofa zastupaju ideju o tome da izlazak radnica na tržište rada uzrokuje tekstonske promjene u koncepciji porodice.
Engelsova ideja o “svehistorijskom porazu” žena, o vremenu matrijarhata kao periodu besklasnog društva (iako ne idealizovanog i utopijskog, jer je to protivno logici istorijskog materijalizma), bila je revolucionarna za trenutak njenog nastanka. Ujedno, ovo je prvo djelo marksizma pored Bebelove opsežne knjige “Žena i socijalizam“, koje je žene stavilo u središte interesovanja. To, nažalost, često nije bio slučaj i u teoriji i praksi radničkih borbi jer su žene gurane na marginu, što je uvijek imalo loše posljedice i po cjelinu pokreta i realsocijalističkih društava. Važilo je i obratno, svaki put kada su žene u borbi učestvovale ravnopravno, ona je imala više izgleda da bude dobijena i ukupan pokret ojačan.
U međuvremenu, Engelsove su teze osporavane i iz antropološkog, arheološkog i feminističkog ugla. S pravom je kritikovana aistoričnost njegovog ključnog polazišta, ukazano je na štetnost ideje da je matrijarhalno društvo predcivilizacijsko (kao da su žene iskonske, bliže “prirodi”) objašnjena razlika između matrilinearnosti (nasljeđivanja po ženskoj liniji) i matrijarhalnosti. I pored svega, Engelsov je spis bio inspiracija, i onda kada je provocirao na kritiku i preispitivanje. Takođe, u pitanju je spis koji je nastao u relativno kratkom vremenu inspirisan šturim Marxovim bilješkama, kao i nadgradnjom teza tadašnjih antropologa, stilski je na granici pastiša i vrlo neujednačen. Zato u njemu ima mnogo zanimljivih i kompleksnih usputnih mjesta, koja se lako zanemare kada se kritikuju ključne Engelsove teze.
4. Zato što nije bio Marksova druga violina
Konačno, Engels nije pasivni mislilac u Marxovoj sjenci. I kao ravnopravan u dijalogu sa svojim višedecenijskim prijateljom i saradnikom, i kao priređivač njegovih djela i zaostavštine, i kao samostalni autor koji je pisao i prije nego što je upoznao Marxa kao i nakon njegove smrti, Friedrich Engels je autonomni mislilac i borac, koji je uzburkavao vode kapitalizma u svom vremenu učestvujući u stvaranju radničkog pokreta i koncipiranju njegovih teorijskih pretpostavki. Njegovi spisi i dalje su aktuelni upravo onoliko koliko je i sam kapitalistički sistem, pored svih svojih transformacija kroz koje je prošao u ovih vijek i po, nastavio da u osnovi reprodukuje iste mehanizme kao i u Engelsovo vrijeme.
P.S. Ne postoji samo jedan Engels
Već tokom Engelsovog života njegovo je djelo provociralo različite reakcije i višestruka čitanja. Od 1895. kada je umro, Engels kao autonoman stvaralac, ali i njegov odnos prema Marxu, često su interpretirani kako je to odgovaralo kasnijim kontekstima i različitim političkim interesima pojedinaca ili grupa u ljevičarskim sukobima. Zato kada danas govorimo o značaju Engelsa, u stvari na našu percepciju njegovog lika i djela utiču slojevi i slojevi prethodnih čitanja Engelsa. Ipak, čini se kako smo konačno došli do te tačke da nam više nije potrebno niti da idealizujemo Engelsa niti Marxa, pa ni njihove ideje, koje su nam inspirativne, čak i kada im kritički pristupamo. Kao što su to prethodnih decenija radile feminističke teoretičarke.
- Posebno je zgodno to što je sada većina tih priloga, bilo da je riječ o tekstovima ili audiovizuelnim snimcima, dostupna na internetu. U našem regionu je objavljen zbornik radova 200 godina Friedricha Engelsa (ur. Maroje Višić i Miroslav Artić, Durieux) i organizovan ciklus Mesec čitanja Engelsa, ENGELS 200. U prethodnim mjesecima su takođe objavljenje dvije knjige posvećene Engelsu: Engels 200 (Michael Roberts) i kraća studija na njemačkom jeziku, posvećena ranim godinama Engelsovog rada u Mančesteru i Bremenu, koju potpisuje Michael Brie Sozialist-Werden: Friedrich Engels In Manchester Und Barmen 1842–1845. Engelsu su posvećeni i temati više časopisa poput novoosnovanog francuskog časopisa Contretemps: Revue De Critique Communiste, temat časopisa o infromatičkom društvu Triple C: communication, capitalism & critique. Journal for a Global Sustainable Information Society, koji uređuje Christian Fuchs, zbornik radova objavljen u Peruu (koordinator Óscar MartÍnez). Priloge o Friedrichu Engelsu o njegovom životu i kapitalnim djelima mogu se naći i na YouTube stranici MIK Museum Industriekultur Wuppertal. [↩]
- Marx, Karl i Friedrich Engels. [1872] 1979. „O stambenom pitanju.“ Dela. Tom 29; Mart 1872–1875. Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta; Prosveta, Izdavačko preduzeće, str. 196 [↩]
- Marx, Karl i Friedrich Engels. [1845] 1968. „Položaj radničke klase u Engleskoj.“ Dela. Četvrti tom; Maj 1843 – Septembar 1844. Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta; Prosveta, Izdavačko preduzeće, str. 269 [↩]
- Engels, Friedrich. [1884] 1973. Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države; Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije. Zagreb: Naprijed., str. 73–74 [↩]