Trend niskog odaziva birača na izbore upravo je kulminirao na rumunjskim parlamentarnim izborima gdje je rekordno visok bojkot glasača rezultirao time da se ni tjedan dana od izbora pozicija mandatara za sastav vlade ne nazire. Šanse da će ista koalicija sastaviti vladu i imati većinu u parlamentu sve su manje.
Iako su službeni rezultati parlamentarnih izbora u Rumunjskoj objavljeni 12. decembra, i dalje je nejasno tko je pobijedio, odnosno postavlja se pitanje je li uopće itko pobijedio. Sporno nije prebrojavanje glasova, nema sumnji u prevare, već je izlaznost bila toliko niska da su brojevi potpuno neuvjerljivi. Kompleksnosti ovih izbora svjedoči i informacija da su izbori održani još 6. decembra, ipak službeni rezultati objavljeni su cijeli tjedan kasnije. Daleko najimpresivniji aspekt ovogodišnjih parlamentarnih izbora bio je ogroman broj odsutnih: Rumunjska je bila svjedok povijesno niske izlaznosti, s oskudnim odazivom od 31,84 posto ukupnog broja ljudi s pravom glasa. Epidemija koronavirusa svakako ima svoju ulogu u malenoj izlaznosti, no važno je istaknuti da su ovako niski brojevi dio silaznog trenda nastalog davno prije pojave COVID-19. Još 2012. godine odaziv je bio 41,76 posto, da bi četiri godine kasnije još pao, na 39.79 posto. Za usporedbu kažimo da je izlaznost na sve izbore 1990-ih bila 70 posto – ili veća. S obzirom na to, ovogodišnji rezultati tek su nastavak davno započetog trenda, pa ne čudi ni da je rumunjski politički sustav izgubio čak 68.16 posto glasača te da se rezultati po pojedinim strankama čine više nego osrednjima.
Nizak odaziv birača posebno je vidljiv u rezultatima najvećih stranaka: Nacionalno liberalne stranke (PNL) i socijaldemokrata (PSD). Socijaldemokrati, koji su bili najveća stranka vladajuće koalicije, doživjeli su jedan od najdramatičnijih padova u postsocijalističkom razdoblju: sa 45 posto na izborima 2016. na sadašnjih oskudnih 29 posto (točnije, 29.32 posto za Senat i 28.90 posto za Zastupnički dom). Oni su i dalje najveća stranka u parlamentu, ali ovi rezultati teško mogu biti dovoljni za stvaranje vladajuće koalicije i, shodno tome, za predlaganje nove vlade. Oni su nezavidni pobjednici koji ne mogu ostvariti svoju pobjedu.
Odmah iza njih našla se Nacionalno liberalna stranka (PNL) prikupivši razočaravajućih 25 posto glasova biračkog tijela (25,58 posto za Senat i 25,18 posto za Zastupnički dom). Liberali, koje snažno podržava aktualni predsjednik države Klaus Iohannis, vode manjinsku vladu od prosinca 2019. godine i za njih su izbori predstavljali ogromnu priliku: izbjegavanje agresivnog nadzora nesimpatičnog parlamenta koji vode socijaldemokrati. Njihovih 25 posto omogućuje im upravo to, jer mogu izgraditi vladajuću koaliciju s ostalim strankama desnog centra: Unijom za spas Rumunjske (USR), antikorupcijskim USR PLUS (15,86 posto Senata, 15,37 posto Komore Zamjenici) i glavna politička formacija mađarske manjine UDMR (5,89 posto Senata, 5,74 posto Zastupničkog doma). Pa ipak, još jednom zaostajući za uvijek prisutnim socijaldemokratima, liberali se nemaju čime ponositi: možda će pobijediti kao dio koalicije, ali nikada zapravo nisu pobijedili. Oni mogu formirati novu vladu, ali nikada neće imati legitimitet izborne pobjede; u međuvremenu će njihov politički program morati uračunati i želje koalicijskih partnera pa sve skupa obećava rezultirati prilično burnim odnosom.
Novi igrači na parlamentarnoj sceni
Predstavljajući se kao stranke koje zadovoljavaju želje svih glasača, bez jasnog ideološkog profiliranja, liberali i socijaldemokrati mogli bi postati plijenom amorfne ideološke ponude bloka stranaka desnog centra. Unatoč plašljivim zahtjevima PSD-a za reformom socijalne politike (povećanje minimalne plaće i povećanje mirovina), razlika između dviju najvećih stranaka uglavnom je stil, a ne politički sadržaj. Pa ipak, savez USR-a i USR PLUS-a, koji je kampanju vodio na programu jasnog raskida uhodanim političkim praksama, također nije ispunio vlastita očekivanja. Njihova neoliberalna tehnokratska privlačnost i radikalni antikorupcijski diskurs nisu se uspjeli probiti izvan glavnih urbanih aglomeracija. Unatoč auri beskompromisnog profesionalizma kojoj stranka teži, činilo se da je njihova kampanja puna nasilnih unutarnjih borbi koji su široj javnosti ostali nejasni, pa je time i sama stranka izgubila na privlačnosti. Te nesuglasice unutar samog USR-a i savezništvo s PLUS-om – političkom formacijom koju je vodio Dacian Cioloş, popularni premijer tehnokrata 2015.–2017. nije bilo moguće ignorirati.
Kao rezultat toga, jedina stranka koja može postići određeni uspjeh u ovom izbornom krugu je AUR (Savez za jedinstvo Rumunja), prilično nova politička izmišljotina uvelike nadahnuta nedavnim uspjehom radikalne konzervativne politike, od trampizma do mađarskog FIDESZ-a. AUR sebe vidi kao stranku koja predlaže novu “spiritualističku viziju” koja se usredotočila na četiri vrijednosti: obitelj, domovinu, vjeru i slobodu. Riječ je o šarolikom desničarskom koktelu u kojem se tradicionalni krajnje desničarski rumunjski tropi (politika kao duhovno područje, homogenizirajuća etnička vizija rumunjskog državljanstva, prijetnja demografskog propadanja) miješaju s radikalnim neokonzervativizmom kasnih godina (imigracijske politike, reforme slobodnog tržišta, anti-LGBT diskurs, oslanjanje na društvene mreže, protiv političke korektnosti itd.). Osnovan 2019. godine, AUR je sudjelovao na lokalnim izborima 2020. godine, ali su ostvarili toliko loše rezultate da ih većina političkih komentatora uopće nije primjećivala. Situacija se dramatično promijenila nakon parlamentarnih izbora te sada tvore četvrtu najjaču stranku u parlamentu (9.17 posto glasova Senata i 9,08 posto u zastupničkom domu), odmah iza PSD-a, PNL-a i USR PLUS-a. Iako odsutni u televizijskim raspravama i nacionalnim medijima, njihovi čelnici iskoristili su svoj utjecaj na društvenim mrežama i logiku “od vrata do vrata” kako bi izgradili značajnu izbornu bazu koja, izgleda, nije toliko nestabilna koliko se možda činila.
Rezultat je to kojeg AUR podjednako duguje specifičnom kontekstu pandemije, koliko i inteligentnoj kampanji koju je vodio. Stranka se razmetala potpunim zanemarivanjem preventivnih mjera protiv COVID-a i to je prilično dobro prošlo u značajnom dijelu biračkog tijela koje je to doživljavalo kao kavalirsku otvorenost, a ne kao puku nepromišljenost. S druge strane, AUR-ovi kadrovi naučili su mnogo o vođenju kampanje iz iskustva koje su neki od njih imali s Koalicijom za obitelj, homofobnom inicijativom čiji je cilj homoseksualne brakove učiniti neustavnim, a ne samo ilegalnim kakav je sada. Iako je ustavni referendum koji je organizirala Koalicija u konačnici propao, njihova kampanja imala je velik publicitet: uspjela je stvoriti politički pol izvan uobičajenog stranačkog sustava, stup koji se predstavljao kao glas “tihe većine”: tiha većina koja je, čini se, uvijek etnički rumunjska, heteroseksualna i kršćanska. AUR je naslijedio ovu poziciju, kao ultrakonzervativna opcija koja se bori za “pristojnost i duhovnost” protiv korumpiranog političkog svijeta i protiv još korumpiranijih globalnih sila.
Klupe koje život znače
Niska stopa izlaska na izbore onemogućava donošenje zaključka o mišljenjima rumunjskih birača. Jasno je, međutim, da niti jedna od ponuđenih političkih frakcija nije uspjela pridobiti simpatije dovoljne većine birača. Nasuprot tome, njihova tišina postaje zaglušujuća. Nakon 2016. godine, najmoćnija stranka postsocijalističkog razdoblja, Socijaldemokratska stranka, nalazi se u stalnom slobodnom padu kojem se ne nazire kraj. Malena relativna pobjeda koju su ostvarili na ovim izborima tek je ostatak impresivne organizacijske snage koju je stranka nekoć imala, a koja danas preživljava u tek nekoliko županija. Ta organizacijska snaga, međutim, brzo se nagriza i iz nje ne proizlazi stvarna politička moć. Bolje ne stoji ni USR PLUS, koji je prvo pružio nadu određenim frakcijama urbane srednje klase, očarane neoliberalnim jezikom i antikorupcijskim nagonom, sada se pokazao politički nezrelim. To je bilo vidljivo ne samo iz unutarnje nestabilnosti stranke, već i iz određenih ideoloških refleksa koji se u jeku epidemijske krize čine nelogičnim, ako ne i smiješnim, npr. njihova želja da privatiziraju i liberaliziraju dio zdravstvenog sustava.
U međuvremenu, druga velika stranka, rumunjski liberali (PNL), izgleda da nije u stanju zauzeti mjesto koje su socijaldemokrati ostavili upražnjenim. Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis otišao je iznad svojih mogućnosti i izvan svojih ustavnih odgovornosti, promovirajući PNL i prokazivajući PSD, a rezultati su ipak loši. Neovisno o tome je li predsjednik spreman to priznati ili ne, liberali nisu uspjeli nadmašiti ni propadajući, ostarjeli PSD i jedini ishod njegovih napora bilo je snažno delegitimiranje predsjedničkog ureda. Nesigurnost njihova položaja očituje se iz poteškoća koje imaju pri sastavljanju vladajuće koalicije: od 14. prosinca njihovi pregovori s USR PLUS i mađarskim UDMR-om bili su fijasko, prisiljavajući predsjednika da izjavi da još nitko nije ispunio uvjete potrebe za dobivanje mandata za sastav vlade.
Kada bi se to moglo dogoditi, teško je reći. Jedina jaka karta PNL-a u pregovorima s USR-om i UDMR-om predstavlja prijetnje jedinstva vlade PNL-a i PSD-a. I dok koalicija nacionalnog jedinstva postoji u teoriji, u praksi taj potez ne bi bilo lako izvesti budući da je PNL gradio nasilnu diskuruzivnu kampanju protiv PSD-a, pa bi savez s njima samo otuđio mnoge njihove glasače. Osim reketarenja koalicijama, jedina stranka koja izgleda mirno prelazi ovo razdoblje neizvjesnosti je stranka radikalne desnice AUR. Bez obzira na to tko bi formirao vladu, postignuti su njihovi ciljevi: sljedeće četiri godine koristit će parlament kao teatar za privlačenje novih glasača i jačanje svoje organizacije.
S engleskog prevela Andrea Milat