Iako je virus bio potpuno novi, teško se oteti dojmu da se hrvatski premijer Andrej Plenković odlučio za prokušanu metodu. Izuzmemo li proljetni lokdaun, Plenković se prema virusu odnosio kao prema ekstremnoj desnici u stranci. Malo popuštanja i oklijevanja, tu i tamo koji rezolutniji stav, ali u krajnjoj liniji oklada da će sve samo od sebe doći na svoje. Međutim, koliko god ideološki bile primamljive epidemiološke paralele kad se radi u ustaškoj desnici, svakome je jasno da su one krajnje neučinkovite.
Hrvatska se danas nalazi u prilično lošoj epidemiološkoj situaciji, a sve je prokockano još ovoga ljeta u periodu privremenog “primirja”. Unatoč upozorenjima o neizbježnosti drugog vala zdravstveni sustav se nije pripremio, nisu se unaprijed znale ekonomske mjere u slučaju zatvaranja, a nije se narodu niti predstavio plan samog zatvaranja: što radimo na ovolikoj incidenciji, a što na ovolikoj. Sve se prepustilo improvizaciji i snalaženju na nižim upravljačkim i zdravstvenim razinama. A Plenković je pritom čekao da virus naprosto splasne: da jedan ode iz politike, da se drugi primiri na nižoj funkciji, a da treći ode u Domovinski pokret.
Sasvim očekivano, virus nije odigrao po pravilima domobranske politike. Što je situacija postajala teža i teža, to je Plenkoviću bilo teže priznati grešku. Prvo se skrivao se iza nužnog balansiranja između zdravlja i ekonomije te neodgovornosti stanovništva, da bi na kraju, iz potkrovlja vlastitog stana, iz Znanstvenog savjeta izbacio one znanstvenike koji su “igrali” na strani virusa. Naknadno se to izbacivanje pokušalo predstaviti kao manjak socijalne inteligencije Zvonimira Frke-Petešića, predstojnika Ureda predsjednika Vlade, ali taj je pokušaj ostao na razini neuspjelog spina. No, barem je premijer mogao igrati sličnu igru kao s ekstremnom desnicom, umjesto virusa opet su u igri ljudi, tretirani gotovo kao predstavnici virusa.
Pored medijskog frejmanja u svrhu većeg broja klikova, Vladina politika prema znanstvenoj podršci u pandemijskom periodu sustavno je radila na podrivanju uloge znanosti u društvu. Otpočetka je bila prisutna latentna podjela na znanstvenike sklonije konzervativnim i one sklonije liberalnim političkim opcijama. Ta podjela nije bila djelotvorna u samim raspravama, ali je diktirala simpatije. Puno veći problem je taj što znanstvenici više u javnom prostoru ne predstavljaju stručne osobe s razvijenim stavovima koji se mogu razlikovati već doslovno književne funkcije. Stječe se dojam da se ih se zove u emisije ili na intervjue ovisno o potrebi: odgovara li nam urednički trenutno više pesimizma ili optimizma? Ako igramo na kartu straha, zovi pulmologa Sriću, ako treba malo optimizma, pitaj Lauca što misli.
Doprinos znanstvene rasprave javnom informiranju i donošenju političkih odluka sveden je gotovo pa na horoskop. A to je poprilično opasno jer nas čeka uloga u kojoj je znanost neophodna: nagovaranje ljudi da se cijepe. U situaciji u kojoj je doprinos znanosti sveden na politički obojenu razliku između pesimizma i optimizma, odluka o cijepljenju donosit će se na svakojakim osnovama i tako možda produžiti ovo stanje više nego što je potrebno.