Izvještaj UN-ovog programa za okoliš (UNEP) o proizvodnom jazu između Pariškog sporazuma i globalne proizvodnje fosilnih goriva (planirane i realne) objavljuje se drugu godinu za redom. U ovogodišnjem, a ukupno drugom izvještaju, UN-ovi istraživači donose statistike i projekcije o tome gdje se točno nalazimo na putu ka zaustavljanju klimatskih promjena, a s obzirom na proizvodnju fosilnih goriva. Rezultati naših napora, u polju zaštite klime su tradicionalno loši, pa ni ovaj izvještaj nije iznevjerio to očekivanje. Jaz između smanjenja proizvodnje stakleničkih plinova i zahtjeva Pariškog sporazuma još je ogroman i prema sadašnjim planovima zemalja i kompanija, i dalje nastavlja rasti. Količina fosilnih goriva koje zemlje diljem svijeta planiraju proizvesti do 2030. godine dvostruko je veći od smanjenja koje zahtijeva Pariški sporazum, i dvostruko veći od razine potrebne da bi se globalno zatopljenje zaustavilo na podnošljivom prosječnom godišnjem rastu od 1.5°C.
Naime, da se zadovolje mjere određene Pariškim sporazumom, globalnu proizvodnju fosilnih goriva potrebno je smanjiti svake godine za 6 posto do 2030. Umjesto toga, i zemlje i kompanije ignoriraju stanje planete te trenutni planovi umjesto adekvatnog smanjenja proizvodnje fosilnih goriva predviđaju godišnji porast takve proizvodnje. I to čini se, vrijedi usprkos ovogodišnjem padu u proizvodnji i konzumaciji fosilnih goriva, uzrokovanoj epidemijom virusa SARS-CoV-2. Jedan od primarnih uzroka takve situacije, smatra UNEP su subvencije brojnih vlada za proizvodnju fosilnih goriva. Npr. pod utjecaj vlada na pogoršavanje krize možemo ubrojiti i nedavno izdane koncesije za istraživanje i eksploataciju fosilnih goriva hrvatskog ministra okoliša Tomislava Ćorića, koji je sam za sebe kazao da nije nikakav stručnjak u polju ekologije. To nam jasno govori o prioritetima premijera Andreja Plenkovića koji je spornog i neukog ministra postavio na čelo jednog od najvažnijih resora trenutno, i to u dva mandata svoje vlade. Takve politike, dijelom su problema na kojeg opetovano i očajno upozoravaju zaštitnici okoliš.
U konkretnim brojkama, UNEP je izračunao na statističkim modelima da cijeli svijet mora smanjiti proizvodnju fosilnih goriva za šest posto godišnje svake godine u periodu od 2020. do 2030. U tom periodu, globalna proizvodnja ugljena, nafte i plina morala bi godišnje opadati za 11%, 4%, odnosno 3%, kako bi bila u skladu s putem od 1,5 °C. No, vladini planovi i projekcije ukazuju na prosječno godišnje povećanje od 2% za svako gorivo. Imajmo na umu da povećanje od šest posto sa svakim novim smanjenjem iznosi sve veće smanjenje u apsolutnim brojkama. Umjesto toga, svijet se nalazi na putu da godišnje ima porast u proizvodnji fosilnih goriva od dva posto. Kumulativno do 2030. godine tih dva posto zapravo iznosi dvostruko veću proizvodnju fosilnih goriva nego što limit od 1.5° C dopušta.
Autori izvještaja političarima umjesto sankcija i kritika i dalje nude demagogiju omotanu lažnim optimizmom, jer logika “ako bi vi smanjili ovo, onda bi svijetu bilo toliko bolje”, očito ne uspijeva dotaknuti plodno tlo, kako među političarima, tako među biznismenima. Tako se istraživači navodno nadaju da bi se put redukcije emisija stakleničkih plinova kojeg nam je nametnula epidemija koronavirusa mogao pretvoriti u ciljanu politiku te da bi vlade mogle na temelju ove godine entuzijastičnije prionuti smanjenju proizvodnog jaza i tako postaviti pozornicu za “dugoročni, pravedan i pravedan prijelaz s fosilnih goriva.” Ili, kako kažu pjesnici, nada umire posljednja. Istraživači još upozoravaju da teret ovih promjena ne leži na svim zemljama jednako, odgovornost je veća na zemljama s većim stupnjem ekonomske i energetske autonomije, odnosno sa većim udjelom obnovljivih izvora energije. Takve zemlje imaju veću slobodu izbora i istraživači očekuju od njih da povuku i više nego što su politički spremne. U takvim je zemljama cijena zelene tranzicije po socijalnu sliku “jeftinija” nego u zemljama snažnije ovisnima o fosilnim izvorima energije. Ipak, končani dojam je da UN-ova izvješća čitaju novinari, ali nikada na primjer i lokalni neuki ministri okoliša, kakav je po vlastitom priznanju HDZ-ov Tomislav Ćorić.