politika
vijest

Nike i Coca-Cola kao mančesterski industrijalci u 19. stoljeću

Foto: AFP

Donald Trump uskoro seli iz Bijele kuće, ali problemi Sjedinjenih Američkih Država s Kinom time ne prestaju. Novi se pojavio u Kongresu, a tiče se stare “komparativne prednosti” SAD-a u odnosu na istočne rivale. Naime, kad god dođe do nekog ekonomskog sukoba, treća strana se uvjerava da Kina ne igra po pravilima – bilo zbog “ilegalnih” državnih poticaja bilo zbog autoritarnog režima koji ugrožava ljudska prava. Često te diskvalifikacije nisu pogrešne i neutemeljene, ali daleko od toga da su pretjerano ekscesivne u odnosu na politike SAD-a, bilo kroz povijest bilo u nedavnom periodu. No novi problem ne proistječe isključivo iz izravnog sukoba s Kinom. Posrijedi je zapravo sukob između američkih političkih vlasti i ekonomskih interesa.

Dakle, Kongres bi uskoro trebao izglasati zakon kojim se zabranjuje uvoz one robe iz Kine u čijoj proizvodnji su sudjelovale kompanije iz pokrajine Sinkjang. Zašto baš ta pokrajina? Pa u njoj žive Ujguri, muslimanska nacionalna manjina prema kojoj kineske vlasti vrše represiju, a jedan od vidova represije je i prisilni rad u tvornicama. Oko tog poteza se slažu i demokrati i republikanci, a sukladno proceduri i daljnjoj ulozi Senata u potvrđivanju odluke, zakonski bi se akt vrlo brzo trebao naći i na stolu Joea Bidena čijim bi potpisom stupio na snagu. I sve bi politički trebalo proći glatko da među one “oštećene” ne spadaju američke kompanije. Prema saznanjima novinarke New York Timesa, što iz razgovora s kongresnicima, a što iz izvještaja o lobiranju, čitav niz kompanija želi na neki način ublažiti odredbe ovog zakona.

Među njima se ističu Nike i Coca Cola koji u svojim opskrbnim lancima ovise o tvornicama u Sinkjangu s ujgurskom radnom snagom. Te su kompanije i potrošile najviše novca na lobiranje oko promjene zakona. No, nisu one jedine američke ili globalne kompanije koje se oslanjaju na prisilni rad. Na te su opskrbne lance na ovaj ili onaj način oslonjeni i Adidas, H&M, Calvin Klein, Campbell Soup Company, Tommy Hilfiger i drugi. Naravno, u službenim istupima kompanije ističu da nikako ne podupiru prisilni rad. Na upite o lobiranju, kažu pak da nisu lobirali protiv zakona već su pristupili “konstruktivnom dijalogu” s kongresnicima (Nike). U Coca-Coli kažu da su oni već u spornim tvornicama putem nezavisnih kuća proveli reviziju i da nisu naišli na slučajeve prisilnog rada. Pribjegavanje “konstruktivnom dijalogu” i vlastitoj “nezavisnoj reviziji” kao opravdanjima dovoljno sugerira da priča nije čista.

Drugim riječima, kompanijama ne smeta prisilni rad u kineskim tvornicama, isto kao što ih ne smeta ni onaj u američkim zatvorima. Sve dok je rad na taj način dovoljno jeftin da osigurava konkurentsku prednost i stalnu dostupnost materijala. Ovaj primjer je još samo jedan pokazatelj da u samom kapitalizmu nema ništa inherentno demokratski i emancipatorno. Odnosno da političke slobode nisu produkt kapitalističkih odnosa kao takvih već su rezultat političkih borbi koje se odvijaju u tom kontekstu. Prikladnu povijesnu paralelu je na Twitteru povukao belgijski povjesničar Anton Jäger: “Sjećate li se kako su u Američkom građanskom ratu mančesterski industrijalci navijali za Konfederaciju kako bi si osigurali sigurnu opskrbu pamukom?” I ne ponašaju se kapitalisti tako samo zato što su loši ljudi i ne zanima ih patnja crnih robova u 19. stoljeću ili Ujgura u 21. stoljeću. Naprosto se radi o konkurentskoj prednosti koje se ne namjeravaju odreći. Ne mora se promijeniti moral kapitalista, već konkurentski odnosi koji su dovoljno snažni da im moralne dileme bacaju u drugi plan.