UN-ova Međunarodna pomorska organizacija (IMO) donijela je napokon paket mjera za povećanje efikasnosti brodskih goriva s ciljem smanjenja stakleničkih plinova. No, umjesto ambicioznog pro-klimatskog plana čeka nas neometano zagađenje planete još deset ključnih godina. Gorki dojmovi koje sudionici konferencije objavljuju na Twitteru navode nas na zaključak da je ugovor toliko loš da će dopustiti daljnje neometano ispuštanje stakleničkih plinova u brodarskom prometu. Ugovor stupa na snagu unutar dvije godine te se sastoji od kratkoročnih tehničkih i operativnih mjera za sanaciju ispuha putem smanjenja snage brodskog motora i uvođenja mjera za mjerenje stakleničkih plinova na brodovima. Njihov će učinak biti smanjenje od jedan posto ukupnih brodarskih emisija dok se u istom periodu (do 2030.) očekuje porast ispuha plinova od 15 posto.
Kao da više manje neometano zagađenje mora o kojem smo pisali ljetos u tematu nije dovoljno, ova organizacija si je jednostavno dala odriješene ruke da i dalje postupa po principu business as usual. Gotovo potpuni manjak kontrole nad najjeftinijim oblikom globalne trgovine, odnosno samoregulacija, i u ovom se primjeru pokazuje kao potpuno promašeni koncept koji jednostavno ne smije postojati u globalnoj ekonomiji. Budući da je prioritet profita pod svaku cijenu toliko snažan da ni prijetnja kraja svijeta ne može zaustaviti taj galopirajući kancerogeni princip. Aktivisti smatraju kako je ovaj ugovor ekvivalent koncesije na slobodno povećanje ugljičnog otiska.
Nakon dugih i napornih pregovora IMO je dogovorio plan koji će smanjiti emisije brodskog prometa za spomenutih jedan posto u idućoj dekadi. Otočne zemlje koje već osjećaju posljedice podizanja razine oceana prozvale su pregovore “ekstremno toksičnima”. Twitter komentari svjedoče da je EU potpisala ugovor više iscrpljena samim procesom, nego oduševljena njegovim ishodom, i jer smatra da je bilo kakav dogovor bolji od nikakvoga. Krnji plan kojeg su osmislile Njemačka, Francuska i Japan u končanoj verziji još je gori od onoga što se u samom početku smatralo kompromisom, pa epitet “sramotan” nije pretjeran. Prema interpretacijama zelenih stručnjaka i novinara, zapravo omogućava neometan porast brodarskih emisija plinova. Štoviše, prema njihovim procjenama taj bi porast u idućoj dekadi iznosio 15 posto, odnosno s prilagodbom nakon implementacija mjera sporazuma – porast stakleničkih plinova će iznositi 14 posto.
Dakle kako bi IMO uspio ispuniti svoju ulogu u globalnom cilju redukcije stakleničkih plinova za 50 posto do 2050. a s obzirom na razine iz 2008. godine, emisije u brodarstvu morale bi pasti za 15 posto do 2030. S ovakvim ugovorom, umjesto toga, one će rasti za barem isto toliko. No, ako bi se brodarstvo prisililo da smanji svoje emisije u skladu s Pariškim sporazumom (kako bi se rast prosječne temperature zadržao na 1.5C) ono bi moralo izgubiti 70 posto svojih emisija do 2030. Umjesto tih 70 posto, oni su pristali na smanjenje od jedan posto. Ovaj sporazum je toliko očajan da su arhitekti Pariškog sporazuma koji inače samo promatraju procese, rijetko se uključujući (jer avijacija i brodarstvo nisu eksplicitno regulirani Pariškim sporazumom), apelirali na delegate u IMO da stave veto na ovaj sporazum.
Obično u Biltenovim tekstovima, u naglim promjenama politika pokušavamo staviti fokus na socio-ekonomsku stranu bilo koje priče. Stoga upozoravamo na poljske radnike u ugljenokopima i nužnosti socijalnih zaštita prilikom uvođenja novih klimatskih politika. No ovdje je situacija dijametralno obrnuta. Nema nijednog razloga da se svjetska flota od 60.000 brodova u idućih deset godina makar počne rapidno zamjenjivati pogonima na plin i druga goriva koja makar malo poboljšavaju postojeću situaciju. Gradnja takvih ili sličnih samo zelenijih ekoloških brodova je skupa i zahtijeva visoko specijalizirana znanja koja pokreću ekonomije cijelih zemalja, ali zaustvrat mobilizira cjeokupnu ekonomiju i stvara kvalitetna radna mjesta. Snažna jugoslavenska brodogradnja držala je na životu brojne druge industrijske grane koje su umrle nakon nje.
U primjeru brodarskog zagađenja planete, ako gledamo interese raznih socijalnih kolektiva, jedini s interesom za ovakvim sporazumom su brodovlasnički, u čije se džepove slijevaju profiti koje privatni vlasnik nije spreman uložiti natrag u proizvodnju, a sve s tako jednostavnim lijepim ciljem: spriječiti daljnje globalno zatopljenje i šesto izumiranje vrsta. Sve manje je neiskorištenih riječi kojima se ove poruke mogu poslati, a vrijeme teče. Idući korak je na državama koje još uvijek imaju mehanizam naplate emisija ugljika i nadajmo se da će kazniti brodarsku industriju za ovakvo nepoštivanje globalno dogovorenih prioriteta. No, u srazu volje politike da se dodvori narodu ili kapitalu, narod pobjeđuje samo ako se uspije organizirati da nanese politici i kapitalu dovoljno štete. Takvi oblici prosvjeda nikad nisu ono što netko želi, već su obično, posljednja poluga pritiska.