Paralelno uz iščekivanje konačnog zbroja glasova na američkim predsjedničkim izborima odvijao sa na stranicama svjetske i domaće štampe interpretacijski obračun. Kako objasniti veći uspjeh Trumpa nego što su mu ankete predviđale? Što se krije iza omjera glasova u određenim demografskim skupinama? Interpretacije su bile i opreznije i drskije ovisno o tome koliko je tko izlazne ankete smatrao pouzdanima. Ovdje se nećemo pridruživati toj diskusiji već samo izdvojiti jedan interpretacijski trend i pokušati ga smjestiti u širi kontekst.
U nekoliko uglednih svjetskih medija, kako glasi neizbježni atribut kad pišete iz provincije, pojavila se teza po kojoj je Republikanska stranka na ovim izborima postala stranka radničke klase. Ili je na najboljem putu da to postane. I Guardian i New Yorker su se okušali u toj dijagnozi, a za razliku od Trumpove pobjede u 2016. kad se ključna uloga pridavala “bijeloj radničkoj klasi”, ovaj put je istaknuto da je posrijedi podrška multirasne radničke klase. Povod su uglavnom bile ankete po kojima je Trumpova popularnost skočila u svakoj demografskoj skupini osim u onoj koju čine bijeli muškarci u kojoj je opala.
S obzirom na sve rasprostranjeniju skepsu prema agencijama koje provode istraživanja i ovi su se rezultati uglavnom uzimali sa zrnom soli. Također, pojavili su se i neki drugi koje takve trendove opovrgavaju ili ih barem prikazaju manje značajnim. Vjerovali istraživanjima ili ne, uloga radničke klase u podršci takozvanim desnim populistima je definitivno nezanemariva. To je očito iz samog broja glasova koje dobivaju na izborima širom svijeta. Bez glasova radničke klase koja po definiciji čini najveću društvenu skupinu jer najviše ljudi mora priskrbljivati za život tako da prodaje radnu snagu te brojke bi bile nedostižne. Dakle, matematika je jasna, ali naziru se trendovi koji ukazuju da je i interpretacija sve “jasnija”.
Iako su već neko vrijeme prisutne suvisle povijesne studije i uvjerljive analize koje ukazuju na političke, institucionalne i ekonomske razloge zbog kojih je radnička klasa napustila tradicionalne stranke lijevog centra i ljevice, postupno se politička ili barem izborna sklonost radničke klase naturalizira. Na neki način kao da se vraćamo najvulgarnijim inačicama marksizma s početka prošlog stoljeća. Tada je formula bila jasna: radnička klasa pristupa ili glasa za socijalističke i komunističke stranke jer postoji jasna linija između ekonomskog položaja i političkih sklonosti. A ako je linija nejasna onda je posrijedi manjak klasne svijesti ili podložnost nekim buržoaskim manipulacijama. Ono što je očito jest autentična i prirodna politička pozicija radničke klase.
Povijesna ironija
Otada je povijest višekratno opovrgnula ovu formulu. Međutim, to se nije događalo zato što su mase kao takve prijemčive za razne ne-demokratske avanture kako to sebi vole predstavljati razne varijante liberalne teorije. Pored niza specifičnih povijesnih i društvenih razloga od zemlje do zemlje, važno je uvijek imati na umu da radnička klasa svoje interese u kapitalizmu ne ostvaruje isključivo kroz klasnu borbu i socijalističku revoluciju. Niti uvijek nužno kolektivno. Naime, sindikalna borba i politički rad iziskuju prilične socijalne troškove i politički rizik. Svoje interese, pogotovo kratkoročne i srednjoročne, lakše je ostvariti individualno putem dobrih odnosa sa šefom, oslanjanjem na obiteljsku ili etničku podršku i sličnim metodama koje nisu baš u skladu s interesima cjelokupne radničke klase.
Također, ako fokus prebacimo s radnog mjesta na birališta, nameće se novi skup motivacija koje gone birače da glasaju, kako glasi stara dijagnoza, “protiv vlastitog interesa”. Neka opcija može pružiti priliku za iskaljivanje frustracija jer promjene na radnom mjestu nisu moguće. Druga opcija može nuditi niže poreze koji će spasiti firmu u kojoj radnik radi tako da ostane na međunarodnom tržištu i da tako sačuva posao, ali će zbog nižih proračunskih prihoda ostati bez bolnice u svom mjestu. Koji je onda njegov autentični i prirodni interes? A nekad naprosto neka pitanja koja nisu od neposrednog materijalnog interesa postanu važnija jer one institucije koje su posredovale realizaciju tih interesa više naprosto nisu funkcionalne. Kao na primjer, sindikati.
Postoji, dakle, cijeli niz razloga i interesa koji se oblikuju u kompleksnoj političkoj i ekonomskoj dinamici. No, ako je za prosuđivati po intuiciji liberalnih analitičara i konzervativnih političara izgleda da smo do danas prošli cijeli povijesni ironijski krug. Sada pak prevladava interpretacija po kojoj su autentični i prirodni interesi radničke klase konzervativni i šovinistički. Netko će poduprijeti tu interpretaciju tezom da je to ionako bezvremenska sklonost neobrazovanijih slojeva, a netko će pružiti pokoju statistiku s tržišta rada. Ali sve izraženijom postaje politička klima u kojoj je prvi analitički brzopotezni obrazac svima na raspolaganju: radnička klasa je po svojoj prirodi konzervativna. I postoji snažno političko ljepilo koje spaja radničku klasu i nazadne stavove. To što su kroz povijest, kako god ih mjerili, razine konzervativnosti klasno itekako varirale, naprosto nije dovoljan argument.
Pritom je ironija da liberalni komentarijat koji misli da otkriva klasne univerzalnosti i demaskira ekstremno desne populiste zapravo ne radi ništa drugo nego im slijepo vjeruje. Riječima Stuarta Halla, politika ne reflektira većinska mišljenja, politika ih stvara. Tako i političke sklonosti bilo koje društvene grupe nisu prirodne sklonosti već učinci političkog djelovanja. A upravo je političko djelovanje desnice dijelu radničke klase, zbog niza razloga, priuštilo uvjerljive narative i političke utjehe, ako ništa drugo. Tretiranje privremenih političkih ishoda kao univerzalnih istina ionako je obilježje liberalnih umova od davnih dana. I predmet stilskih vježbi na studijima humanistike već desetljećima.
No, ni ljevica tu nije bez grijeha. I dok je “službeni” marksizam ponekad slijepo vjerovao “klasnim instinktima” radnika, današnji “službeni” liberalizam slijepo vjeruje (ekstremnoj) desnici koja navodno govori uime radnika. No, postoji i još jedan problem. Pojavila se i ljevica koja čini isto što i liberali, samo s drukčijim predznakom. Oni misle da je šovinizam radničke klase autentičan oblik otpora koji treba podržati jer sve što dolazi iz naroda ne treba problematizirati. Često se ideja partijske avangarde koja bi trebala predvoditi radničku klasu ismijavala, i to ne bez razloga i s pravom, ali taj tip političke ideje naspram ove u kojoj ljevica osluškuje bilo naroda koji je oblikovala desnica je intelektualni i politički podvig neviđenih razmjera.