“Tuku me. Od jučer poslije podne, i čitavu noć izmijenilo ih se preko dvadeset. Svi me tuku i traže da priznam … Ubit će te … Znam. Ali recite da Palmina zna umrijeti kao komunist. Ni riječi im nisam rekla … Rina, donesi mi bjankariju da se preobučem, jer, znaš, vidiš kakva sam … Gadovi! Ne mogu u smrt ovakva…” Ovo su vjerojatno posljednje zapamćene riječi Palmine Piplović, 22-godišnje splitske komunistkinje koju su nacisti mučili i objesili 10. listopada 1944. godine. Prenijele su ih Marta Erceg i Rina Piplović koje su je posjetile u njemačkom zatvoru na Gripama dan prije smrti. Međutim, koliko god bile snažne, Palminine posljednje riječi upadljivo izostaju u aktualiziranim raspravama oko njena lika i djela.
Sama aktualizacija je nastupila relativno neočekivano i zasad ima odjeka uglavnom u splitskom javno-političkom i medijskom životu. Ako se prijepori zahuktaju i tenzije dignu ili ako barem jedan splitski kolumnist nacionalnog dometa adresira priču, vrlo vjerojatno će izaći iz lokalnih okvira. Dakle, gradski vijećnik Ante Zoričić iz stranke Popravi grad, uz podršku Tonćija Blaževića iz HSLS-a, pokrenuo je inicijativu za vraćanje imena Palmine Piplović vrtiću koji ga je nosio do 1991. godine. Pritom valja naglasiti da je Zoričić daleko od neke lijeve političke provenijencije. Stranačka putanja ga zapravo više smješta u desni spektar, a danas je otprilike na nekom centru.
Pored same Zoričićeve inicijative aktualizaciji je pridonio i mural u Varošu posvećen Palmini Piplović. Mural je oslikala umjetnica Andrea Resner u sklopu 2. Mediteranskog ženskog festivala u organizaciji udruge Domine. Taj proces “rehabilitacije” Palmine je do prije koji dan tekao relativno glatko. Naravno, izostala je infrastrukturna i politička podrška vlasti, ali, prema riječima samog Zoričića, i predstavnici desnih stranaka u Gradskom vijeću su relativno benevolentno reagirali na njegovu inicijativu. No, uskoro je došlo do reakcije koordinacija udruga branitelja grada i županije koji su gradskim vijećnicima poslali dopis u kojem stoji da se protive promjeni naziva vrtića.
Oni Zoričićevu gestu smatraju populističkom i oblikom “ideološkog trovanja najmlađih” te zahtijevaju da vrtići imaju neutralne, “dječje” nazive. Pritom sve vlasti osim one iz 1912. prozivaju za liječenje ideoloških frustracija u preimenovanju ulica. Također, napominju da bi po Zoričićevoj logici “o hrabroj splitskoj mladosti” trebalo promijeniti nazive 417 ulica po imenima poginulih Splićana u Domovinskom ratu. Dakle, braniteljske udruge su svoju standardnu alergiju na partizanski pokret ovaj put “civilizirali” ideološkom nevinošću djece i pozivanjem na prijedlog o reorganizaciji gradskog teritorija i imenovanja ulica radi lakšeg snalaženja iz 1912. godine. No, nisu samo branitelji pribjegli ideološkim neutralizatorima. To su učinili gotovo svi koji su se raspravi odazvali.
Ideološke akrobacije oko komunizma
Krenimo od samog inicijatora koji je ideološku pozadinu inicijative obrazložio u odgovoru braniteljima. Pored različitih vidova domoljubnih legitimiranja koja su postali nužni folklor u javnom prostoru ako vas bilo koji branitelj optuži za bilo što, Zoričić je ideološku čistoću svoje inicijative potkrijepio i navodnom distanciranošću same Palmine i od fašizma i od komunizma. Naravno, od samog fašizma je distancirana samim time što su je nacisti mučili i ubili. Ali kako je distancirana od komunizma ako se pred samu smrt izjašnjavala kao komunistkinja? Pa time što su, smatra Zoričić, komunisti nakon rata nacionalizirali dio imovine obitelji Piplović. Istoj obitelji koja je zemljište za izgradnju vrtića poklonila. Istoj obitelji iz koje su tri sestre uključujući Palminu sudjelovale u pokretu otpora te četiri od petoro braće. Kako znamo da sama Palmina ne bi kao komunistkinja bila za nacionalizaciju obiteljske imovine? A čak i da ne bi bila, kako nacionalizacija imovine u svrhu pravednije raspodjele, što god političko-ekonomski mislili o tome, može biti u istom rangu kao mučenje i vješanje?
Spomenimo još dva primjera. Prvi je vezan uz sam oslikani mural. Naime, na muralu nema nikakvih političkih obilježja, što je i očekivano. Sama činjenica postavljanja murala zaslužne žene na gradske ulice je već politički čin. No, sam mural nije lišen metaforike koja obavlja tihi rad depolitizacije lika i djela Palmine Piplović. Spomenute Marta i Rina su nekoliko dana nakon vješanja uz pomoć drugih uspjele skinuti tijelo i po majčinoj želji odrezale dvije pletenice s Palminine glave. Jedna je pokopana s njom, a drugu obitelj još čuva. Na samom muralu jednu pletenicu drži golubica, simbol dobra, a drugu vrana, simbol zla. Nema, dakako, ništa sporno u interpretaciji kao takvoj, ali Palminina se sudbina izmješta iz konteksta u kojem je djelovala. Doduše, na muralu crveni karanfili odrađuju određeni sugestivni rad. Nije riječ o tome da bi da mural trebala krasiti i crvena petokraka. Možda je ovako politički konstruktivnije i mudrije kao prvi korak vraćanja Palmine u život grada. Već samo o društvenoj i političkoj klimi u kojoj je o Drugom svjetskom ratu na ne-ustaški način moguće govoriti samo u apstraktnim kategorijama dobra i zla ili kao borbi partizana za hrvatski teritorij.
Ipak, pobjedu u ideološkom cizeliranju priče odnosi i već pomalo zaboravljeni HNS. Njihova predstavnica nam prenosi kako stručnjaci smatraju da nije dobro često mijenjati nazive jer to loše djeluje na djecu. Također, smatra da je i naziv Palmina Piplović nespretan jer se djeca ne mogu jezično poistovjetiti s tim nazivom kao valjda s nazivom Bubamara. Kakve su identifikacijske traume imala sva brojna splitska djeca koja su išla u taj vrtić u jugoslavenskom periodu, ne znamo. Kao što i ne znamo zašto djeca ne bi mogla govoriti “ja idem u Palminu”. Ipak, mnogi smatraju da se iza ove tehnokratske bravure HNS-a zapravo krije HDZ. Naime, u prijedlogu HNS-a stoji da se umjesto promjene naziva postavi ploča s natpisom “U spomen na PALMINU PIPLOVIĆ 1922. – 1944., žrtvu otpora fašističkim okupatorima koju su ubili Nijemci 10. 10. 1944. Na ovom mjestu zemljište za dječji vrtić darovala je obitelj Palmine Piplović iza 2. svjetskog rata. Gradsko vijeće Grada Splita, 2020.” Ta bi ploča HDZ-u predstavljala prikladan kompromis s obzirom na zahtjeve branitelja.
Bez obzira na politički ishod Zoričićeve inicijative, a najavio je i peticiju ako ne prođe na Gradskom vijeću, pravo pitanje glasi: zašto su lik i djelo Palmine Piplović pogodni za širok raspon ideoloških poteza? Za početak, nisu je ubili ustaše nego njemački nacisti. Ta činjenica i branitelje prisiljava na istupe koji ne dovode eksplicitno u pitanje njeno djelovanje i nju samu. Drugi razlog je taj što je bila mlada žena. Na tom se tragu onda lako proizvode konotacije nevinosti i političke neokaljanosti. Pa čak i one o zabludi pri pridruživanju komunističkom pokretu. Najveće zlo u povijesti, nacizam, ubilo je mladu, nevinu ženu. Tu svaka politika navodno staje. Palmina nije politički subjekt već nevini objekt nad kojim je izvršeno zlo. I posljednji faktor je činjenica da je postratno sjećanje na Palminu bilo obilježeno prije svega vrtićem i djecom, prostorom lišenim politike. Premda je naziv promijenjen, ta je povijest učinila Palminu nešto otpornijom na ideološka previranja i lakšim potencijalom za “rehabilitaciju” od nekih muških drugova. Također, vrtić pomaže i “rehabilitatorima” da se ne baćkaju previše s komunizmom. Osim ako branitelji ne nanjuše “ideološko trovanje”.
No, mi znamo da je Palmina bila komunistkinja. Ne samo jer vjerujemo njenim posljednjim riječima. Nego zato što ju je organiziranost Komunističke partije naučila da ne izda i ne oda čak i pod cijenu smrti. Upravo se u pripadanju toj političkoj kulturi razaznaju uzroci herojskog držanja. Nije da nije bilo komunista koji su “propjevali”, ali ta se snaga stjecala gotovo isključivo zahvaljujući političkoj edukaciji i organiziranosti. Oni neorganizirani nisu ni imali koga “drukati”. I to ne treba znati zato da bi danas mogli stavljati petokrake na murale ili optuživati inicijatore za revizionizam. To treba znati prvenstveno zato što u suprotnom ne možemo razumjeti kako su grad Split i zemlja uopće oslobođeni. Netko je to oslobađanje morao organizirati, nije se mogla odigrati utakmica između Dobra i Zla na Starom placu. Organizatori su bili komunisti. I svi moramo živjeti s tim. Pa i Zoričić kojem ovim putem iskazujemo svu podršku u inicijativi.