Društveni se život u Hrvatskoj posljednjih dana uglavnom vodi oko pitanja prihvatljivosti, ekstremnosti i takozvanih psiholoških granica. Koliki broj zaraženih može podnijeti zdravstveni sustav, a koliki anksioznost čitatelja “prijelomnih vijesti”? Kada ustaša prestaje biti domoljub, a postaje ekstrem? Kada predsjednik gubi “karakter” i postaje toksični trol? Različiti stavovi kruže medijskim podzemljem i nadzemljem, kao i različiti kriteriji na kojima počivaju. I sve to spada u standardne političke borbe oko definicija, legitimacija i akcija. I gotov sav raspon političkih opcija je pokriven, većina stavova uživa pravo javnosti bez konsenzualnih osuda.
Međutim, kad se dotaknemo neophodnih sredstava za život odjednom politika polako prepušta mjesto socijalnoj fizici. Postoje “zakoni” protiv kojih se naprosto ne može ići. Povod za rasprave su, dakako, ovog tjedna ponovo aktivirane ovrhe nakon moratorija. Više političkih opcija je zatražilo od Vlade produljenje moratorija kako bi se spriječila socijalna katastrofa. U istupima je prednjačila zeleno-lijeva koalicija, ali sličan zahtjev je uputio je i Domovinski pokret. Doduše, njihov zahtjev je zvučao kao Zagrepčani koji pokušavaju glumiti Dalmatince i obrnuto. Naprosto im ne možeš vjerovati jer znaš da moratorij ne bi produljili pederima i Srbima. Njima bi valjda Soroš trebao platiti račune.
Bez obzira na zahtjeve s raznih strana, premijer Andrej Plenković je ostao pri svome. Njegov patronizirajući stav svodio su na pedagošku formulu: ako smo neke obaveze preuzeli moramo ih ispoštovati. Ako, na primjer, u stanu imate vodu morate ju plaćati. Bez obzira na to što je poslodavac “odlučio” da vas više ne može plaćati. S tim da, po Plenkovićevu mišljenju, postoje “obveze” i “obveze”. Na pomalo blesavo novinarsko pitanje kako to da država može dugovati veledrogerijama i nitko je ne može ovršiti, a građani nemaju tu privilegiju, Plenković se pozvao na hijerarhiju potreba. Naprosto, lijekovi i mobiteli nisu ista stvar, a velikom broju građana ovrha prijeti zbog računa za mobitel. Tako smo saznali da su 2020. mobiteli luksuz dok se istovremeno domaće firme koje proizvode aplikacije prezentira kao spasitelje ekonomije.
I nije da nije bilo kritika Plenkovićeva stava sa svih strana. Međutim, taj stav nije bio kritiziran kao nedopustiva socijalno-ekonomska politika već kao njegova osobna moralna slabost. Kao još jedan primjer njegove “briselske arogancije” i nedostatak sluha za živote takozvanih običnih ljudi. To najbolje možemo predočiti usporedimo li reakcije na Plenkovićev stav s reakcijama na proljetnu ideju Radničke fronte o retroaktivnom oporezivanju štednje najbogatijih. Taj je stav gotovo unisono doživljen kao napad na civilizaciju kao takvu, kao udar koji društvo ne bi preživjelo, kao nešto što prelazi granice “radikalnog”. I dok je to bila samo ideja daleko od političke realizacije, Plenkovićev stav je preveden u realnu mjeru. No, ni najtvrđi kritičari u tom ne vide napad na civilizaciju i društvo kao takvo. Vide samo arogantno tumačenje osnovnih zakona socijalne fizike i manjak empatije.
Kako možemo biti sigurno u to? Pa pitajte ih samo jesu li za to da se ovršenima i blokiranima pomogne tako da se sredstva “pronađu” na računima najbogatijih. Ili jesu li za to da se dugovi za lijekove plate nacionalizacijom drugog mirovinskog stupa. Šest milijardi kuna godišnje mirovinskih doprinosa ide fondovima u vlasništvu banaka kod kojih se onda država zadužuje da bi pokrila te rupe. Postoji više rješenja, a nijedno od njih se ne krije u kritici Plenkovićevih moralnih slabosti. Kad nedostaje lijekova ili kad ljudi nemaju za hranu, režije i mobitele onda se radikalnost mjeri nekim drugim aršinima. A ekonomski modeli koji ne mogu ponuditi rješenje moraju biti otpisani.