politika
Hrvatska
tema

Koga zastupa Zoran Milanović?

Foto: Denis Lovrović / AFP

Je li predsjednik Zoran Milanović poludio, nešto skriva ili se uljuljkao u poziciju predstavnika stare srednjoklasne ljevice?

Dvije najčešće teze vezane uz (za sada) dvotjedni performans Zorana Milanovića na novinarskim presicama i društvenim mrežama obje su karakterno diskreditirajuće. Prva: čovjek je jednostavno lud. Druga: uznemiren je i skriva nešto, ili bar muti vodu i preliminarno oblikuje narativ prije nego u medije izađe nešto dodatno kompromitirajuće vezano uz Kovačevića, Janaf i klub u Slovenskoj. Istina, Milanović je oduvijek “prgav”, promovirao se kao “predsjednik s karakterom” i utoliko, po prvoj tezi, njegovi su sadašnji istupi eventualno jači intenzitetom jer se osobno našao uvrijeđen da je bio pod mjerama praćenja a za to nije znao, kao uostalom i njegova prethodnica koja je isto imala, mutatis mutandis, sujetnu reakciju. Međutim ne radi se o posebnom iskoraku od uobičajenog obrasca Milanovićevog ponašanja. Drugoj tezi stilski u prilog ide to što Milanovićevi istupi stvarno podsjećaju na one notorno nedužnih Todorića, Mamića i Bandića. Todorić i dalje svaki dan u vjetar ponavlja svoju priču o krađi Agrokora u nadi da, uz neminovnu desetogodišnju trakavicu od sudskog procesa, njegov narativ preživi. Mamić se brani zločinom bez žrtve, Dinamo je u Europi. Bandić se pak oduvijek brani napadom; posve osobnom diskreditacijom bilo koje druge političke figure u gradu Zagrebu. Ostaje samo Bandić jer ostali su još gori. Elementi svih ovih linija argumentacije su prisutni u Milanovićevom aktualnom nastupu.

Treća teza, to da ima političkog i teorijskog smisla u tome što Milanović govori, izblijedila je nakon prvih nekoliko dana, ali možda je i dalje instruktivna. U tih prvih nekoliko dana Milanovićev naglasak je bio na praktičnom pa i teorijskom pitanju funkcioniranja državnih institucija. Tvrdio je da je Plenković “morao znati” da se osluškuje Kovačevića prije nego što ga je imenovao za direktora Janafa, kao i da je istraga trebala biti prekinuta u onom trenutku kada je bilo moguće zaustaviti koruptivnu primopredaju u Kovačevićevom klubu. Budući da se dotična primopredaja odvijala u vrijeme dok je u klubu boravio Jakov Kitarović i koje je koincidiralo s predsjedničkim izborima, kao i da je u vrijeme imenovanja direktora Janafa Plenkovićeva saborska većina ovisila o rukama Kovačevićevog HNS-a, Milanovićeve kritike su imale rezona i dobile podršku u medijskim, stručnim i političkim krugovima.

Dva tabora

Tih dana se cijela politička scena relativno koherentno, sukladno ideologijama, opredijelila prema suštinski teorijskim pitanjima funkcioniranja demokracije i države. Bilo je osvježavajuće čuti takve rasprave. Dva glavna “tabora” može se opisati kao “institucionalni” i “suverenistički”. Onaj institucionalni su zastupali Andrej Plenković i Dalija Orešković. Po toj perspektivi je poželjno da Plenković nije znao što rade DORH i USKOK jer je nezavisnost pravosudnih tijela neizostavni dio prakse trodiobe vlasti u suvremenim demokracijama. Milanović je kao tada najjasniji zastupnik suverenističke perspektive (uz kompliciranije primjere MOST-a i MOŽEMO) ukazivao ne samo da u praksi nije tako, već i da to nije poželjno. Pitanja od državnih interesa su prevažna da o njima nešto ne bi znali od naroda birani predstavnici.

Oba najuspješnija političara generacije, Plenković i Milanović, su profesionalni diplomati i već po tome i ne treba očekivati da budu politički inovatori. Zato je iz njihovih pozicija, posebno sada kada obojica u isto vrijeme drže vodeće funkcije u državi, moguće jasno razabrati što se smatra konvencionalnom, “provjerenom” političkom strategijom u današnjoj Europi. Formalno postoje razlozi da se Plenkovića usporedi s Orbanom, Erdoganom i Vučićem. Vođa Europi periferne zemlje koji se pozicionira na desnom centru, glumi branu “pravoj desnici” i postepeno preuzima sve ovlasti u državi. Važna razlika je da je Plenković autentično integriran u projekt Europske unije i da može i želi provoditi njene politike. Zato za njega inzistiranje na “institucijama” nema nikakvu profesionalnu ni osobnu cijenu. Institucije u krajnjoj liniji definiraju njegove lokalne (HDZ) i inozemne (EU) političke obitelji.

Milanovićev prostor je suženiji. Radništvo, tradicionalna poluga lijeve moći, je uzurpirano od strane crkve odnosno desnih sindikata. Lijevo civilno društvo pak, sa svojim ambivalentnim odnosom prema političkoj moći, može predstavljati i prepreku ambicioznijim lijevim projektima. “Građanske” norme koje civilno društvo zastupa često sprječavaju korjenitu promjenu institucija. Uostalom, originalni “cilj” civilnog društva u Europi bilo je rušenje socijalističkih režima u ime transparentnosti i demokracije. Ovaj vakuum je iskoristila radikalna desnica i iznašla suverenizam kao svoju krilaticu. Ideja suverenizma je da provodi narodnu volju preko izabranih predstavnika, a kontra anonimnih interesa kakve štite ustaljene institucije. Stručna literatura takve režime označava kao neliberalne demokracije. Suštinski konformist, Milanović je skočio na trend ovog tipa argumentacije.

Minuli konsenzus

Naravno, desni suverenizam je prazan. Za razliku od lijevih postkolonijalnih nacionalizama, “zapadni” nacionalizam je prosvjed elita protiv devastirane profesionalne srednje klase, a na krilima devastiranih i klerikalno usmjerenih masa koje od tih elita nemaju i neće imati nikakve koristi. Radi se o odrazu geopolitičke nesigurnosti u kojoj svaki lokalni nacionalist želi imati opciju pojedinačnog cjenkanja s SAD-om, Kinom, Rusijom i EU-om. Vučić je samo najgroteskniji primjer. Polivalentni svijet bi mogao biti bolji svijet, ali s feudalnim desničarima na čelu više liči na natjecanje eksploatacijskih firmi na tržištu nego na pregovore ljudi koji rade u ime i za dobro svojih društava.

Budući da se jednostavne političke karijere danas dijele na desne i desnije, a Plenković je zauzeo “samo” desnu, Milanović je naizgled otišao desnije. Ali vjerojatno je korisnije misliti o Milanoviću kao čistom predstavniku izgubljene generacije srednjoklasne ljevice. Profesionalna srednja klasa na zapadu više nema novaca, i štiti ih jedino politički konsenzus minulog doba. Zato su uostalom idealne mete desničara. Milanović predstavlja taj minuli konsenzus. Misli da je usvojio sve bitne civilizacijske tekovine i da time ima pravo voditi i predstavljati “ljevicu”. Čak i u današnjem otužnom kontekstu, teško je naći lijevog vođu koji je toliko antagonizirao cijelu lijevu koaliciju (radništvo, kultura, akademija) odnosno toliko ih sve ignorirao. Jednostavno je mislio da mu ne trebaju, da se njihova podrška podrazumijeva. Njegovi sadašnji argumenti za suverenizam su suvisli, ali im fali sadržaj. Nije jasno zašto bi predstavnici naroda trebali upravljati svim procesima. Što treba mijenjati? Protiv koga se boriti? Koji su uopće problemi naroda? Kod Milanovića je to definirano sada već potrošenom, a oduvijek analitički slabom oprekom po kojoj su desničari “brđani” a ljevičari “građani”.

Ljevica nove generacije

Zadnjih dana se Milanović obrušio na predstavnike Možemo i tako otkrio razne kontraste između stare i nove srednjoklasne ljevice. U početku su njegovi argumenti za suverenizam bili pozdravljeni od MOST-a iz očitih razloga. MOST je primjer suvremene suverenističke desnice, u kojoj se državu proziva za okupaciju od stranih birokratskih interesa i zastupa se povratak elitama povezanih s crkvom i bogatim donatorima religijskih organizacija. Ali Milanovića su tada, makar s rezervama, podržali i predstavnici Možemo. Ne samo zbog svima očitog cinizma HDZ-a, nego jer se slažu oko značaja strateških nacionalnih kompanija poput Janafa. Možemo su pritom naglasili da paralelno zastupaju i princip trodiobe vlasti.

Ova tenzija je karakteristična za “novu novu ljevicu”. Generacijski izazov je pomiriti načela “dobre vladavine”, demokracije, transparentnosti i raspršenja moći s kojima su odrasli, prema kojima su radili i za koje su se borili u prethodnom stoljeću, sa suvremenim izazovima koji zahtijevaju političku mobilizaciju, moć i odluke mimo zacrtanih okvira. Za sada se zelene politike pokazuju kao dobitna formula jer su klimatske promjene svima najjasniji egzistencijalni, izvanredni problem. Na dubljoj razini, nova lijeva ideologija objedinjuje zelene i radničke teme s evergrinima lijevog civilnog društva, antirasizmom i feminizmom. Budući da su ujedinjeni sa zelenom i radnom tematikom, njihov antirasizam i feminizam je korjenitiji i slojevitiji od onog prethodne generacije. “Modernistički” socijalizam prethodnog stoljeća je priznavao ove društvene teme, ali u praksi ih je često delegirao budućnosti. “To će doći kada i sve ostalo”, u maniri sličnoj liberalnim idejama linearnog progresa. Današnja ljevica je puno ozbiljnija na tom planu. Milanović vjerojatno uopće ne razumije koliki seksist i šovinist ispada u najnedavnijim ispadima. Za njegovu generaciju je to bila prihvatljiva razina.

A možda je samo lud. Ili kriv.