Jedan GIF govori više o tisuću riječi. Tako bi se mogla opisati prekjučerašnja olakšica za urednike domaćih mejnstrim portala. Nije trebalo više ništa pisati ni objašnjavati. Sve je omogućila emisija Otvoreno HTV-a, emitirana u ponedjeljak navečer. A u njoj je, da prenesemo najsočniji naslov, onaj s Indexa, neki tip iz Vlade laprdao, a IT poduzetnici jedva suzdržavali smijeh.
I nije da spomenuti tip, inače predstojnik ureda predsjednika Vlade Zvonimir Petešić-Frka nije laprdao i da se IT poduzetnici nisi s pravom smijuckali. Problem je što se ta situacija, pretočena u GIF, tretira kao interpretacijska šifra za sve što se događa u društvu i ekonomiji. S jedne strane imamo smotane i debilne zaposlenike u javnom sektoru, a s druge inovativne i duhovite poduzetnike, pogotovo one u IT sektoru. A ovi nesposobni iz javnog sektora neprestano kradu od sposobnih iz privatnog, što kroz poreze kao takve što kroz kriminalnu korupciju. I zato smo tu gdje jesmo. Kao što afera JANAF pokazuje.
Tu smo gdje jesmo u usporedbi sa razvijenim europskim zemljama. Da sve prepustimo IT poduzetnicima i stručnjacima i odstranimo korumpiranu administraciju, sve bi nam cvalo. To je otprilike konsenzus koji rijetko tko dovodi u pitanje. Što je, naravno, idealna prilika da mi to pokušamo. I to ne tako da dajemo neku načelnu kritiku tog pristupa ili da pokušamo ponuditi neke drukčije razvojne modele koji su kroz povijest polučili relevantne uspjehe. Pogledajmo malo kako to izgleda u razvijenim europskim zemljama u kojima tehnološki poduzetnici drmaju ekonomijom, a kadrovi u javnoj upravi se povinuju njihovim zahtjevima. A zemlja nek bude Njemačka. I to upravo IT sektor.
Afera je izbila ovoga ljeta. I bila je šturo popraćena i u našim medijima. Wirecard, kompanija za digitalna plaćanja, “njemački paypal”, kako su mu tepali, naprosto je propao. Kompanija koja je nedavno uvrštena u DAX indeks, 30 najvažnijih njemačkih kompanija izlistanih na burzi, i tom prilikom zamijenila poznatu Commerzbank, spominjala se na vrhuncu slave i kao možebitni kupac Deutsche Bank. No, Wirecard, nije propao zbog nesposobne uprave ili žestoke konkurencije koja ga je pomela s tržišta. Wirecard zapravo nikad nije ni uspio. Posrijedi je bila sofisticirana knjigovodstvena prijevara.
I sve bi još i prošlo kao još jedan kriminalan slučaj da ne postoje ozbiljne sumnje u nezanemarivu pomoć njemačke države ponosu njemačkog big techa. Naime, kako prenosi Financial Times, unatoč brojnim upozorenjima i sumnjama u malverzacije, regulatorna agencija BaFin, svojevrsni državni watchdog financijskih tržišta, uopće se nije upustila u dubinsko istraživanje problema. Štoviše, dok je ta mlaka istraga trajala, zaposlenici BaFina su trgovali dionicama Wirecarda. No, nije samo jedna institucija zakazala.
Glavni savjetnik Angele Merkel za ekonomska pitanja Lars-Hendrik Röller sastao se prošle godine, dok su sumnje već kružile, s delegacijom čelnih ljudi Wirecarda, među kojima ima i trenutno pritvorenih, što dovoljno govori o pristupu Wirecarda najvišim ešalonima vlasti. A spomenuti savjetnik nije bio jedini uključen u državnu komunikaciju sa spornom kompanijom. I sama kancelarka Merkel je u tom periodu bila uključena. Ona je održala sastanak sa svojim bivšim kolegom i bivšim ministrom obrane Karlom Theodoreom zu Guttenbergom koji sada radi za jednu konzultantsku firmu kojoj je Wirecard klijent.
Kako je vidljivo iz komunikacije, usmene i elektronske, delegati su od kancelarke i njenih savjetnika tražili državnu pomoć u proboju na kinesko tržište. Što je Merkel prilikom posjete Kini i učinila. Naime, Wirecardu je trebalo odobrenje Narodne banke Kine za preuzimanje tamošnjih kompanija. Na tome nije stalo, ljudi iz Wirecarda i konzultantskih firmi, nastavljali su s pritiskom na njemačku ambasadu u Pekingu s ciljem da uvjeri kineske vlasti da daju odobrenje. Samo dva mjeseca nakon Merkeličinog posjeta Kini financijski ataše je upozorio ambasadora da ne lobira za Wirecard dok se istraga ne završi i sumnje ne odagnaju.
Početkom prošlog mjeseca Bundestag je odlučio oformiti komisiju koja će odraditi punu istragu slučaja. U međuvremenu se policijska istraga proširila i na banku u državnom vlasništvu. Naime, sumnja se da je KfW, preciznije njena banka kćer KfW Ipex Bank, odobrila kredite u iznosu od 100 milijuna eura 2018. godine i 2019. godine. Ukratko, postoji i više nego dovoljno indikacija da su državne vlasti na različite načine pokušale pridonijeti tržišnom uspjehu Wirecarda. Ostaje jedino pitanje o stupnju upućenosti u razmjere prevare. Je li posrijedi bila samo uobičajena pomoć velikoj njemačkoj firmi, i to prvoj iz big tech domene, kao što tvrdi Merkel? Ili su posrijedi koruptivne veze kojima se knjigovodstvena prevara nastojala sakriti ili barem neutralizirati poslovnim iskoracima uz pomoć države? Kako se kaže, istraga će pokazati.
Sad zamislite samo da je Andrej Plenković javno zastupao interese kompanije koja je zapravo kriminalna organizacija. I da su ga u tome navodili bivši HDZ-ovci koji sada konzultiraju tu kompaniju. I da su zaposlenici HANFA-e trgovali dionicama te firme dok je bila pod istragom. I da joj je HBOR dao kredit po privilegiranim uvjetima. I koja bi dijagnoza bila? Očito je. Mi smo korumpirana država, nema nam spasa, nikada nećemo živjeti u pravom kapitalizmu i nikad nećemo osjetiti što je to pravo tržište. Iako se vijest o Wirecard aferi u hrvatskim medijima još ljetos pojavila apsolutno nitko nije povukao tu dijagnozu za Njemačku.
Na srpskoj se desnici, a i dijelom na takozvanoj četno-levici, udomaćio izraz autošovinizam. Pod njim se podrazumijeva da liberali, ljevičari ili srednja klasa naprosto mrze vlastiti narod i misle da je on kriv za lošu društvenu i ekonomsku situaciju. Sličnu perspektivu zastupaju i hrvatski apologeti slobodnog tržišta i “pravog” kapitalizma. Oni smatraju da korupcija postoji jedino kod nas i da nas naš mentalitet koči u dostizanju tržišnih sloboda i ekonomskog blagostanja. I da se najslikovitije predočiti u sukobu između dobra i zla, između IT poduzetnika i državnog birokrata. No, taj autošovinizam je prije svega izraz straha od neuspjeha na globalnom tržištu. I taj strah je opravdan. Pogotovo ako znamo da kompanije iz najjačih država imaju koruptivnu podršku svojih država i da tamo IT poduzetnici nisu mjerna jedinica za moralnu čistoću.