Prema UN-ovom istraživanju, tek je svaka osma država donijela mjere za zaštitu žena od društvenih i ekonomskih posljedica krize izazvane korona virusom. Istraživači su analizirali mjere za sprečavanje nasilja nad ženama i djevojčicama koje je poraslo uslijed krize i uvedene mjere za ekonomsku sigurnost žena. Istraživanje su proveli UN Women i UN Development Programme. U sklopu istraživanja pokrenut je i “Global Gender Response Tracker” koji potiče vlade da uvedu mjere za suzbijanje disproporcionalnog utjecaja pandemije na žene. Konkretno, mjere obuhvaćaju telefonske linije za pomoć i skloništa za žrtve nasilja, novčanu pomoć za žene, usluge brige o djeci te plaćeno bolovanje i plaćene dopuste za brigu o članovima obitelji.
Istraživanje je obuhvatilo 206 država i teritorija i otkrilo je da petina njih nije donijela nikakve mjere koje uzimaju u obzir rodne razlike, a manje od četvrtine država i teritorija donijelo je mjere za suzbijanje nasilja nad ženama i djevojčicama kao dio nacionalnog odgovora na korona-krizu. Također, vrlo mali broj država adekvatno financira takve mjere čak i kad one nominalno postoje. UN je nedavno upozorio da je, globalno gledano, pandemija korona virusa nanijela štetu ionako krhkom napretku po pitanju rodne jednakosti ostvarenom kroz nekoliko desetljeća, a da bi oporavak isto tako mogao trajati desetljećima. Pored drugih načina na koji je pandemija pogodila žene, one su izgubile neproporcionalno velik broj radnih mjesta: primjerice, izvještaj koji je ovog srpnja sastavio McKinsey Global otkrio je da su u Sjedinjenim Državama, gdje su žene činile 43 posto radne snage, ženska radna mjesta činila većinu (56 posto) izgubljenih radnih mjesta povezanih s korona-krizom.
Činjenica da je više žena ostalo bez posla nakon izbijanja pandemije ne mora biti samo odraz toga da žene čine većinu zaposlenih u pogođenim industrijama poput turizma i ugostiteljstva. Istraživanja pokazuju da su u nekim državama žene dobivale otkaze u postotku koji je puno veći od njihovog udjela u pojedinoj industriji. Razlog tome je isti onaj koji stoji u pozadini problema niske ekonomske participacije žena, rodnog jaza u plaćama i vertikalne segregacije između žena i muškaraca na tržištu rada – briga o djeci i drugim ovisnim članovima obitelji. Tijekom lockdowna dječji vrtići i škole bili su zatvoreni, što je dovelo do velikog povećanja tereta brige koji su roditelji morali obavljati, odnosno odraditi posao koji inače obavljaju radnici/e u tim institucijama. Na primjer, istraživanje provedeno u SAD-u pokazuje da su zaposleni očevi koji su radili od kuće tijekom krize na brigu o djeci i školovanje od kuće u prosjeku trošili 4,7 sati dnevno više, dok su žene trošile u prosjeku 6,1 sat više nego u normalnim okolnostima. Međutim, koliki je efekt mogućih otkaza zbog preopterećenosti brigom o djeci trenutno nije poznato, pa ćemo za takve zaključke trebati pričekati druga istraživanja.
Osim što su zaposleni roditelji, pogotovo žene, bili opterećeni tim dodatnim radom tijekom lockdowna, za brojne žene to je značilo i privremeni pestanak službenog rada. Žene u prosjeku ionako imaju nesigurnija radna mjesta i nižu plaću od muškaraca, a zatvaranje škola i vrtića dodatno je ograničilo njihove radne sate i dostupnost, zbog čega su žene češće dobivale otkaze ili neplaćene dopuste. Takav ishod ne mora biti nužno nametnut od strane poslodavca, nego je i odraz logike odluka donesenih unutar obitelji – kako i bez korone često biva, u državama u kojima porodiljni/roditeljski dopusti nisu dostupni većini radnika/ica (poput SAD-a), brigu o djeci će preuzeti onaj roditelj koji ima nižu plaću, a to su u velikoj većini žene.
Međutim, osim kratkoročnih, izbivanje iz radne snage ima dugoročne posljedice po žensku ekonomsku sigurnost i prihode, Na primjer, istraživanje koje je proveo Institute for Women’s Policy Research 2018. godine otkrilo je da pauza u karijeri od četiri ili više godina dovodi do nevjerojatnog smanjenja godišnje zarade za 65 posto, u usporedbi s padom od 39 posto nakon jednogodišnje pauze u radu. Zatvaranje škola i vrtića za brojne žene uzrokuje neplanirano pauziranje rada u trajanju od godinu dana ili više, što će imati doživotne posljedice na njihovu financijsku stabilnost.