Pojavom streaming servisa naslovna se jednadžba ponešto zakomplicirala. I dok se u svijetu pomalo ocrtavaju glavni frontovi u borbi za pare, dolazak servisa poput Spotify-a u Hrvatsku, pogotovo u pandemijskom kontekstu, djeluje optimistično. No, teško je da će tako i ostati.
Kad su dva drska američka tinejdžera pokrenula Napster 1999. godine, došlo je do tektonske promjene u glazbenom svijetu: prvi put smo mogli preko svog Pentiuma jednostavno i besplatno doći do neviđenih količina glazbe. Čak i nakon što je američki sud dvije godine kasnije zabranio rad Napstera, bilo je jasno da nema povratka na staro i da će borbu protiv web piratstva uskoro zamijeniti kompromis svih sudionika u industriji. Tako je i bilo: na tržištu su se pojavili legalni web servisi, a Internet je već početkom 2010-ih postao najveći svjetski izvor prihoda od prodaje glazbe.
No unatoč snažnom rastu i razvoju, taj tip distribucije i dalje se temelji na krhkom i nedovršenom kompromisu između streaming servisa, diskografskih kuća, autora glazbe i izvođača oko raspodjele prihoda. Taj dogovor je postao još neizvjesniji nakon što je pandemija potpuno poharala koncertnu scenu i učinila streaming jedinim izvorom zarade od glazbe. I dok je na međunarodnom tržištu sve jači bunt glazbenika protiv streaming servisa i diskografa, na hrvatskom tržištu tek su se pojavili veliki servisi Spotify i Apple Music, a s njihovim dolaskom poklopila se i burna javna rasprava oko novog Prijedloga Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima.
Podjela kolača
Brojni parametri pokazuju koliko se glazbena industrija promijenila, naizgled nabolje za glazbenike. Prošle godine diljem svijeta bilo je dostupno preko 200 legalnih streaming servisa, a iako je veći broj njih besplatan, 341 milijun korisnika imao je plaćenu pretplatu. Ukupni tržišni prihodi od snimljene glazbe stoga su rasli pet godina zaredom, a 2019. rast je iznosio 8,2%. Uspon servisa nagovijestio je moguće promjene u odnosu moći: veći prihodi, veći broj medija i lakša distribucija mogli su ugroziti tradicionalne diskografske kuće, a potaknuti pojavu manjih izdavača i omogućiti glazbenicima veću slobodu u radu i mogućnost zarade.
Dogodilo se suprotno, dobrim dijelom zahvaljujući aktualnom tržištu autorskih i izvođačkih prava. Prema raširenoj svjetskoj praksi, autorska prava su u posjedu autora, a o kolektivnoj prodaji prava pregovaraju i odlučuju autorska udruženja (kao što je hrvatski ZAMP) koja potom raspodjeljuju novac autorima. Izvođačka prava, pak, nisu neodreciva: izvođači ih mogu prenijeti i obično ih prenose ugovorom na diskografe koji potom prodaju ta prava i daju naknadu izvođačima ovisno o ugovoru.
Unatoč velikom broju streaming servisa, globalnim tržištem dominira nekoliko velikih međunarodnih korporacija (Spotify, Deezer, Apple…) koje su dovoljno velike da mogu uvelike utjecati na uvjete kupoprodaje autorskih i izvođačkih prava. Dominantnu ulogu s druge strane imaju velike diskografske kuće koje posjeduju i prodaju izvođačka prava na milijune pjesama. U slučaju SAD-a raspodjela prihoda stoga izgleda ovako: servisi prikupljaju ukupan prihod od streaminga, zadržavaju oko 30%, a ostatak se isplaćuje za autorska i izvođačka prava. Skoro 60% ukupnog prihoda odlazi diskografskoj kući (koja isplaćuje izvođače po internim i različitim ugovorima), a ostalih 10% odlazi autorskom udruženju koje uzima svoju proviziju i isplaćuje novac autoru pjesme. Stoga se procjenjuje da u prosjeku autor pjesme i izvođač za zarađeni dolar od pjesme dobiju svaki po manje od 10 centa. Takva raspodjela proizlazi iz dogovora nejednakih strana, a osim što je nepravedna, ugrožava rad najslabije plaćenih strana – autora i izvođača.
U SAD-u je 2018. glazbenik od Deezera dobivao prosječno 0,006 dolara po streamu svoje pjesme, a od Spotifyja 0,004 dolara. Stoga, da bi izvođač zaradio minimalnu plaću (1.472 dolara), djela bi mu se morala vrtiti 230.000 puta mjesečno na Deezeru ili 336.000 puta na Spotifyju. Premda brojke variraju ovisno o umjetniku, izgledno je da nitko osim izrazito etabliranih i popularnih glazbenika ne može živjeti od zarade preko najvećih streaming servisa. Pritom je Spotify navedene godine imao 75 milijuna korisnika i ostvario prihode od 6 milijardi dolara, a zadržao nešto manje od 2 milijarde. Kako je pandemija ove godine ugasila koncertnu sezonu i učinila streaming glavnim izvorom zarade, ne čudi što su među glazbenicima sve izraženiji bijes i otvoreni pozivi da se promijene uvjeti distribucije prihoda. S jedne strane pojavljuju se inicijative glazbenika kao što je #BrokenRecord koja se zalaže za drugačiju raspodjelu tantijema, no i sama priznaje da će teško pregovarati s privatnim kompanijama koje nemaju nikakvu obvezu pristati na promjenu uvjeta. S druge strane sve češće samostalno istupaju popularni glazbenici koji žele posjedovati svoja izvođačka prava. Prije nekoliko dana Kanye West je krenuo u otvoreni rat protiv diskografa i javno je objavio sve svoje ugovore. Mada se financijski uvjeti tih ugovora teško mogu nazvati “ropskima”, indikativno je što se širi borba za preuzimanje svojih izvođačkih prava i za promjenu uvjeta prodaje digitalnim servisima. Zasad se radi o pojedinačnim i međusobno izoliranim slučajevima, no čini se da u 2021. godini možemo očekivati nastavak tenzija i otvorene borbe za promjenu sustava.
Bitka oko pravnih zavrzlama
U Hrvatsku, pak, s kašnjenjem od nekoliko godina dolaze i veliki streaming servisi i optimizam glazbene industrije. U travnju je na tržište došao Apple Music, u srpnju Spotify, uz već prisutni Deezer. ZAMP je objavio da trenutno ima sklopljeni ugovor o prodaji autorskih prava s 11 digitalnih servisa: “HDS ZAMP sa zadovoljstvom najavljuje kako će u narednom obračunu digitalnih prava domaći autori i članovi HDS-a na svoje račune po prvi put primiti autorske honorare sa Spotifyja. Uz Spotify, u obračun honorara početkom listopada ući će i iznosi od Deezera, YouTubea i Google Musica koji će bar donekle ublažiti rupu u honorarima nastalu zbog pandemije COVID-19 bolesti i nemogućnosti normalnog poslovanja.” Nije poznato u kojim se točno omjerima novac raspodjeljuje, ali izgledno je da se radi o omjerima kao u drugim državama. Stoga možemo očekivati da će autori vrlo brzo prestati smatrati ove tantijeme tek “ublažavanjem rupe” i da će tražiti drugačiju raspodjelu prihoda.
Borba za izvođačke naknade, pak, već je punom jeku. Sredinom travnja Vlada je u javnu raspravu pustila Prijedlog Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima. Još se čeka službeno očitovanje Vlade o javnoj raspravi, no budući da se o Prijedlogu negativno oglasio niz ljudi i institucija iz različitih polja – uključujući HAVC i Sindikat novinara Hrvatske – Prijedlog će vjerojatno na doradu. No za ovu temu zanimljivo je što je tijekom javne rasprave došlo do spora između Hrvatske diskografske udruge i Hrvatske glazbene unije (koja zastupa izvođače). HGU je predložio da se u Zakon uvrste neodrecivost izvođačkog prava i propis da isključivo HUZIP (Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava) ima pravo prikupljati izvođačke naknade od digitalnog korištenja. Time bi udruga mogla pregovarati o prodaji izvođačkih prava od streaminga mimo diskografa.
Maja Vidmar Klarić, direktorica ZAPRAF-a (Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava), pojašnjava nam zašto prijedlozi HGU-a nisu prihvatljivi. “Ako je izvođač ugovorom prenio svoja izvođačka prava na diskografa, zakon ne može prebrisati ugovor, nego bi došlo do paradoksalne situacije u kojoj HUZIP prikuplja ukupnu naknadu za izvođače, koju bi potom morao transferirati prvo diskografu, a tek nakon svega toga bi naknadu dobio i izvođač. HUZIP je stoga nepotreban posrednik, a za sve to bi naravno uzimao i pripadajuću naknadu.”
Neodrecivost izvođačkog prava, kaže Vidmar Klarić, “ne postoji kao praksa u svijetu. O tom pitanju se raspravljalo u Europskoj uniji i taj se prijedlog odbacio na razini cijele EU. I Europska komisija i Vijeće Europe i Europski parlament su odbacili tu ideju jer su zaključili da bi štetila slobodi izbora i ugovaranja te bi od toga korist imale samo kolektivne organizacije koje bi prikupljale naknadu od prodaje prava.” Budući da se novi Zakon o autorskim pravima i srodnim pravima donosi upravo zato da bi se implementirale europske direktive, teško je očekivati da bi se takav presedan mogao pojaviti u konačnoj verziji Zakona.
Čeka se odgovor muzičara
Dakle, možemo očekivati održanje prakse po kojoj diskografi prodaju izvođačka prava servisima i potom raspodjeljuju novac izvođačima. HGU smatra to stanje lošim jer, kako navode u javnoj raspravi, “po nekim procjenama i anketama među izvođačima, preko 98% izvođača ne prima apsolutno nikakvu naknadu za digitalno korištenje njihovih snimaka. Napominjemo pritom da su ta izvođačka prava naplaćena od strane diskografa, ali nisu proslijeđena izvođačima.” Vidmar Klarić odbacuje te navode, ističe da je naknada za izvođače ugovorno određena i da je raspodjela naknade transparentna: “Jako smo ponosni što su ZAPRAF i HDU među prvima u svijetu napravili aplikaciju Vrijeme je za Digital preko koje svaki izvođač može doći do svih podataka o svojim izvedbama: koliko je zaradio od YouTubea, koliko je streamova imao na Deezeru itd. Želimo da izvođači imaju uvid i dobivaju naknade na najtransparentniji mogući način.”
Pitanje svih pitanja je koliko će izvođači biti zadovoljni onime što vide. Vidmar Klarić ističe da je “ključno pratiti europsku i svjetsku praksu, da se slijedi uobičajeni poslovni model i da se nikome ne ograničavaju prava.” Međutim, uobičajeni poslovni model ipak ograničava slobodu autora i izvođača u pregovaranju, barem ako je suditi po neravnopravnom omjeru prihoda i nezadovoljstvu stranih glazbenika. Iako prijedlozi HGU-a ne djeluju provedivo, praćenjem svjetske prakse možemo uskoro očekivati i poznate svjetske probleme te prakse.
Dugoročno gledano, čini se da će tenzije rasti i da će doći do jačih sukoba između svih aktera u glazbenoj industriji. Streaming servisi, kao ostale platformske korporacije, zarađuju na distribuciji tuđih proizvoda, no istovremeno ulažu velike resurse kako bi izbjegli odgovornost za radne uvjete proizvođača. Zato servisima odgovara poveznica s diskografskim kućama koje na sebe preuzimaju ugovorne i ine obaveze s glazbenicima, a zato je teško i očekivati da će korporacije pokazati solidarnost i odreći se dijela svojih prihoda u korist autora i izvođača. Eksploataciju glazbenika ipak je dugoročno teško provoditi jer se radi o skupoj djelatnosti i o radnicima sa specifičnim vještinama koji pritom imaju široku javnu platformu izraziti nezadovoljstvo. S obzirom da je pandemija pojela sve ostale prihode od muzike i da se glazbenici sve jače bore za prava koja smatraju svojima, čini se da nas čeka sličan sukob kao 1999. – samo što se glazbenici sada neće boriti protiv dvojice mladih hakera, nego protiv velikih međunarodnih korporacija.