Naredni lokalni izbori u Hrvatskoj po rasporedu se održavaju u svibnju 2021. godine. S obzirom na izvanrednu situaciju uzrokovanu pandemijom, nedavno održane parlamentarne izbore i ekonomsku krizu, sasvim je normalno i očekivano da još nisu “zaslužili” status relevantne teme u medijskom prostoru. Osim u jednom slučaju. A taj slučaj je grad Zagreb. Nekoliko je razloga tome.
Prvi je, naravno, potres koji je zadesio grad u ožujku. Reakcija gradskih vlasti na sam potres dodatno je osnažila postojeće uvjerenje da je “vječnom” gradonačelniku Milanu Bandiću ovo posljednji mandat na čelu grada. Nakon potresa su uslijedile i druge infrastrukturne nevolje, poput poplave, koje su pokazale da je Zagreb zapušten grad, nespreman za suočavanje s osnovnim infrastrukturnim izazovima. Zbog donošenja zakona o obnovi grada te teme nisu bile dio standardnih novinskih ciklusa već su cijelo vrijeme barem tinjale u javnom prostoru. Njihovoj medijskoj održivosti pridonio je itekako i uspjeh zeleno-lijeve koalicije na parlamentarnim izborima. Konkretnije, uspjeh Tomislava Tomaševića Senfa koji je u 1. izbornoj jedinici osvojio izdašan broj preferencijalnih glasova i profilirao se kao najuvjerljiviji kandidat za pobjedu nad Bandićem.
Međutim, čini se da se polako počinju nazirati obrisi taktike kojom će se Tomašević diskreditirati. Ti se obrisi prepoznaju već u istupima medijskih komentatora, od kojih je najupečatljiviji onaj Viktora Vresnika u Jutarnjem listu, ali i istaknutih figura u “ozbiljnim” strankama. Naime, čini se izglednim da se na Tomaševića neće krenuti džonom, da će proces diskvalifikacije biti odmjeren i relativno pomirljiv. Doduše, neukusni napadi će se u podjeli rada prepustiti ekstremnoj desnici. Tomaševiću će se zamjerati neiskustvo. I to ne političko, tu je reputaciju stekao na ulici, u Gradskoj skupštini i u Saboru. Njemu i “njegovim ljudima” će se spočitavati neiskustvo u (kriznom) upravljanju velikim sustavima. Ili u nešto svakodnevnijem jeziku: nije mali loš, ali nema još dovoljno znanja za takvu funkciju. Pogotovo nakon onoga što će ostati iza Bandića. Ta taktika, međutim, nije prikladna samo zbog Tomaševićeve političke povijesti i profila, već i zbog činjenice da “ozbiljne” stranke i dalje nemaju uvjerljivog kandidata, kao i zbog političke povijesti njihova odnosa s Bandićem.
Još prije koji mjesec se činilo da je HDZ napokon pronašao kvalitetnog kandidata za obračun s Bandićem. Vili Beroš, ministar zdravstva, uživao je neposredno pred ljeto priličnu popularnost stečenu na upravljanju pandemijskom krizom, odmjerenom nastupu i statusu novog, svježeg političkog lica. No, trebalo je samo nekoliko mjeseci da na ljestvicama popularnosti Beroš doživi rekordni pad. Sve očitije nesnalaženje Nacionalnog stožera i afera oko snimljenog telefonskog razgovora Beroša su transformirali u “klasičnog HDZ-ovca”. Time je postalo i više nego jasno da se HDZ u utrci za zagrebačkog gradonačelnika više ne može osloniti na unutarnje rezerve. Kao što je i jasno da ne mogu imati nekog alibi kandidati koji će poslužiti kao “razlog” za kasniju koaliciju s Bandićem. Također, ne mogu se ni Bandića tek tako prije izbora odreći u nekom pirotehničkom igrokazu. Iako se koalicija s njim uvijek prikazivala kao “nužno zlo”, previše se tu interesa proželo da bi se išlo u nekakav otvoreni rat. A i na razini javnog imidža to ne bi bila poželjna PR taktika jer bi ih se lako optužilo za licemjerstvo.
Prešutni dogovor
S druge strane se nalazi SDP kojem tek slijede izbori za predsjednika stranke. Bez obzira tko pobijedi, a Željko Kolar se nameće kao favorit, izgledno je sasvim da oni neće podržati Tomaševića kao kandidata opcija na spektru od centra lijevo. Međutim, isto tako je sasvim izgledno da ni oni u unutarnjim rezervama nemaju kandidata koji bi ikoga mogao uvjeriti da je prikladan izbor za budućeg gradonačelnika glavnog grada. Kao i u slučaju HDZ-a, ni njihove veze s Bandićem sigurno nisu banalne, makar bili u oporbi. Vidjeli smo kako je ta oporba u skupštini izgledala dok se nije pojavio lijevi blok. Dakle, situacija i njih na neki način prisiljava da se priklone diskvalifikaciji Tomaševića na osnovi neiskustva i da zbog nedostatka vlastitih uvjerljivih kandidata podršku daju nekakvom nestranačkom ekspertu. Pogotovo jer moraju napraviti sve što mogu da suzbiju konkurenciju s lijeva koja im opasno ugrožava politički opstanak.
Dakle, taktika bi mogla biti sljedeća: grad je u tolikom rasulu, financijskom, kadrovskom i infrastrukturnom da na mjesto gradonačelnika mora doći “ne-političko” lice, neutralni stručnjak, krizni upravitelj, netko tko zna upravljati velikim sustavom ili bar zna ljude koji mu u tome mogu pomoći. Naprosto nije vrijeme za političke eksperimente. Eto, ni mi ne guramo svoje političke kadrove već priliku dajemo stručnjacima. Takva taktika depolitiziranja samih izbora ne samo da “objektivno” diskreditira Tomaševića i sakriva manjak političkih kapaciteta u najjačim strankama, već ostavlja prostor i za “pomirljivi” razlaz s Bandićem. Jer posrijedi onda neće biti politički već naprosto tehnički obračun. Drugim riječima, Bandić može nestati s političke scene ili završiti u zatvoru, ali interesna mreža može ostati netaknuta, samo malo osvježena. Naravno, nemoguće je očekivati eksplicitni koalicijski dogovor HDZ-a i SDP-a oko te taktike, ali vrlo lako se mogu pronaći oblici prešutnog zajedničkog djelovanja koje će podmazivati “neutralni” analitičari i kolumnistički bardovi u mejnstrim medijima.
Postavlja se, naravno, pitanje što bi Tomašević, Možemo! i zeleno-lijeva koalicija trebali napraviti ako se ova skicirana taktika pokaže stvarnom. Za početak, treba priznati da ona u sebi sadrži zrno istine. Ne zbog Tomaševićevog neiskustva za preuzimanje političke funkcije, već zbog manjka kadrova u koaliciji koji se mogu raspodijeliti na sve ključne pozicije u gradskoj upravi i institucijama. Stručnih kadrova kojima se može politički vjerovati. Otud možda i Tomaševićeva sklonost da prepusti mjesto protukandidata Bandiću bilo kome lijevo od centra tko se nametne kao uvjerljiv. Jer važno je samo da Bandić ode. Doduše, ta sklonost proizlazi i iz političke ambicije da se prikaže kao netko neopterećen egom i pozicijom. No, ako se uspostavi konsenzus od desnog do lijevog centra, što ocrtana taktika implicira, po kojem je najvažnije samo da Bandić ode, onda dosadašnja taktika platforme Možemo! i Tomaševića postaje kontraproduktivna. Naprosto postaješ dio tehnokratskog konsenzusa, a i sebi priskrbljuješ etiketu političara koji je prije svega opsjednut Bandićem kao takvim, a onda slijedi sve drugo.
Teško je iz ove pozicije davati savjete i sugestije, ali retorički zaokret se čini nužnim. A zaokret bi značio sljedeće: Tomašević je jedini kandidat za gradonačelnika i nitko drugi ne dolazi u obzir. Također, naš cilj nije samo kozmetičko rušenje Bandića nego i grad koji treba izgledati ovako i ovako. A on sada ne izgleda kako izgleda samo zbog Bandića kao takvog. Nije da to ljudi unutar koalicije inače ne znaju već u javnosti često ostaje takav dojam po kojem je svo zlo ovog svijeta koncentrirano u Bandiću. Time se možda gube glasovi inače ideološki nesklonih birača, ali dosadašnji uspon zeleno-lijeve koalicije je pokazao da se ne treba bojati jasnijih političkih profilacija. Naprotiv. A ako se i taktika “sami protiv svih” pokaže nedostatnom za osvajanje gradonačelničkog mjesta na ovim izborima, ona bi mogla pridonijeti održivosti na nacionalnoj razini i uvjerljivijem statusu jedine političke alternative u ovoj zemlji.