Kvaliteta mora za kupanje analizira se u skladu sa svim direktivama i propisima, i kao takva je izvrsna. No, ono što spada u kvalitetu mora ne spada nužno i u direktivu o kvaliteti vode za kupanje, dio toga se još uopće ne proučava, a dio spada u propise o zaštiti prirode.
Turističko-ekološko-zdravstvena poruka koju od prilike do prilike čujemo u Hrvatskoj kaže da je “Jadransko more jedno od najčišćih na svijetu”. I zaista jest. U trenutku pisanja ovog teksta, a prema ispitivanjima lokalnih Zavoda za javno zdravstvo, provedenih u periodu od svibnja ove godine do prije nekoliko dana, 98 posto plaža u Hrvatskoj imalo je “izvrsnu” kakvoću mora. Tek nekoliko ih je imalo “dobru” kakvoću, a nijedna “zadovoljavajuću” ili “lošu”.
Kvaliteta mora mjeri se prema točno određenim postupcima i metodama propisanima WHO konvencijama i EU direktivama transponiranima u lokalno zakonodavstvo, a vrše ih akreditirane institucije (Zavodi za javno zdravstvo, ZJZ). Od 950 uzetih uzoraka, na čak 933 lokacije kakvoća mora je bila “izvrsna”. Na 13 plaža more je bilo dobre kvalitete, na 4 zadovoljavajuće i nijedna plaža trenutno nema etiketu “nezadovoljavajuće”. Plaže su čiste čak i u velikim gradovima. Etikete kvalitete daju se s obzirom na prisustvo bakterija e.coli i enterokoka (koje su se ranije smatrale dijelom porodice streptokoka i koje mogu uzrokovati npr. meningitis), pri tome je za izvrsnost potrebna čistoća od 90-95 posto propisanih omjera bakterija u vodi. Ipak, valja naglasiti da se uzorci moraju uzimati na mjestima točno određenima kao plaže, a one su definirane kao lokaliteti “na kojima se očekuje veći broj kupača”.
Fokus mjerenja počiva na bakterijama, cvjetanju algi i još uvijek nedovoljno na mikroplastici. Virološka ispitivanja se ne provode, iako WHO razmišlja o tome, jer sva istraživanja provedena kroz godine ne mogu statistički potvrditi povezanost virusnih bolesti sa širenjem u moru. Jedina iznimka su Humani adenovirusi (AdV) odnosno virusi sa dvostrukom DNA ovojnicom koji mogu uzrokovati respiratorne i gastrointestinalne probleme. To su čini se najprisutniji virusi pronađeni u 35 posto uzetih uzoraka u EU. No i ti problemi se javljaju samo kada je u moru osim njih bila prisutna i veća količina bakterije E.coli. S druge strane, isti virusi se puno lakše šire u bazenima i toplicama te je broj tako zaraženih osoba u slatkim i stajaćim vodama znatno veći nego u moru.
Preklapanje javnog zdravlja i zaštite prirode
Za analizu virusnih opasnosti u moru potrebno je uvesti molekularne metode, što je s obzirom na broj potrebnih mjerenja i praćenja zapravo jako skupo. Jeftinija varijanta sličnih testiranja analizirala bi bakteriofage (virusi koji mogu zaraziti bakterije), a dosadašnje takve analize u EU uglavnom su bile fokusirane na kolifage – viruse koji mogu zaraziti E. Coli. Drugim riječima, institucije javnog zdravlja u Europi ne bave se nužno virusima jer nema indikatora koji bi potvrdili epidemiološke rizike.
Stoga WHO u svojim preporukama iz 2017. godine (revizija predviđena do kraja ove godine), umjesto skupih analiza sugerira stvaranje modela potencijalnih širenja tih virusa. Za virološka ispitivanja potrebno je tek razviti metode istraživanja i praćenja. Stoga preporuka zasada glasi da buduće i dodatne epidemiološke studije u svoje mikrobiološke analize uključe kolifage i odabrane humano enteroviruse te odnose (potencijalne korelacije) između kvalitete mora / voda i zdravlja kupača. Sva druga virološka istraživanja preporučuje se voditi u sklopu “profiliranja plaža”. Caka je u tome da određivanje profila plaža spada u zaštitu prirode, a ne u polje javnog zdravstva.
Premda potonje područje zbog početaka implementacija politika koje ciljaju sanaciji klimatskih promjena, počinje dobivati sve više političke pažnje i financijskih sredstava, teško je zamisliti da bi se ovi aspekti zelenih politika mogli voditi bez kontinuirane koordinacije sa institucijama javnog zdravstva.
Preklapanje ovih dvaju područja – zaštite prirode i javnog zdravstva – postaje još jasnije kada se počne mjeriti utjecaj mikroplastike na okoliš i ljudsko zdravlje. Premda su prvi podaci o mikroplastici zabilježeni još 70-ih godina 20. stoljeća, do danas nema sveobuhvatnih analiza utjecaja mikroplastike na ljudsko zdravlje – iako se problemi očekuju opet u gastrointestinalnom traktu. Dok utjecaj mikroplastike na morski život o čemu je Bilten već pisao postaje sve evidentniji, manjak znanstvenih istraživanja na ljudsko zdravlje onemogućava donošenje adekvatnih politika sanacije i penalizacije plastikom.
Najslabija karika: pomorski promet
Informacija da nijedna luka na svijetu nije dužna prihvatiti otpad pomorskog prometa, na koju pomorci s ekološkom sviješću upozoravaju godinama, a javnost u Hrvatskoj osvijestila je kao protuodgovor direktora luke Gaženica Mostovom Miru Bulju (koji je nemušto pokušao upozoriti na koruptivne prakse prilikom izgradnje nove zadarske luke) iznenadila je javnost. Implikacije te informacije odjednom se razotkrivaju u punom cinizmu financijske pohlepe morskog prometa i prateće političke naklonosti da i dalje zatvara oči na problem zagađenja okoliša morskim prometom. Pravila su takva da se pročišćeni otpad iz brodova može izbaciti tri, a nepročišćeni 20 milja od obale. Ipak, kao i obično – problem nije u propisima nego labavoj implementaciji i manjku nadzora.
Prema informacijama visokih nautičkih časnika s kojima sam razgovarala pripremajući ovaj tekst, pomorske prakse su jednostavno rečeno – zastrašujuće. I ono računa o okolišu što bi se moglo voditi, ne provodi se ni na firmama koje posluju u nominalno najosvještenijim zemljama na svijetu – skandinavskim. Nije mi nikakva namjera pokušati ikoga uvjeriti da pomorski promet i općenito plava ekonomija (ekonomsko iskorištavanje mora) nisu društvu potrebne – upravo suprotno. S obzirom na to da su nam ove djelatnosti itekako potrebne, ali i s obzirom na to da se klimatske promjene ne mogu više ignorirati, smatram nužnim, pa čak i trivijalnim, isticati da je nužno osigurati kontinuirani nadzor provedbe propisa te minimalizirati utjecaj na okoliš. No, ako nijedna luka nije dužna osigurati prihvat otpada – barem u onoj mjeri u kojoj svjetska mora više ne mogu apsorbirati – onda se ovdje svakako radi o nečemu što treba pod hitno promijeniti.
Jer, zagađenje mora koje dovodi do nemogućnosti korištenja njegovih plodova sami smo uzrokovali, ono je neposredna posljedica ljudske djelatnosti. Osim na gore navedenim bakteriološkim primjerima, vidimo to i na još jednom faktoru koji se mjeri prilikom određivanja kakvoće mora – a to je štetno cvjetanje algi. Ono može biti posljedica klimatskih promjena, rasta temperature oceana i invazivnih vrsta algi iz tropskih mora. Kao što smo imali priliku vidjeti u Biltenovim tekstovima o stanju Crnog mora gdje je eutrofikacija došla do tih razina da sada u pravilu uzrokuje zdravstvene probleme kupačima, u otvorenim morima opasnost od algi u pravilu se definira kao mogućnost pojave toksina u organizmima koji žive u moru, stoga je opasnost po zdravlje ljudi posredna – no ipak opasna jer može dovesti do neuroloških problema, a nerijetko i smrti. Drugim riječima – kad cvijeta more – ne jedite školjke.
Prostori poboljšanja
No, da ne bi ispalo da je sve savršeno, treba istaknuti da je WHO sam upozorio na to da se prilikom statističkih analiza za procjenu zagađenosti uzima normalna logaritamska distribucija s bazom 10, dok se u nekim istraživanjima čini da ipak nemamo uvijek takvu distribuciju. To zapravo znači da je Jadransko more čisto, s obzirom na to da ono što se mjeri daje normalne rezultate, no postoje “prostori za metodološka poboljšanja” dok se mnogo toga uopće niti ne mjeri – na primjer prisutnost kancerogenih tvari u moru, i slično. More u gradovima često je puno mrvica koje ostaju na koži kupača, što je lokalcima često argument za izbjegavanje kupanja u gradu, dok turisti s druge strane takve stvari niti ne primjećuju. Ipak, čak ni te mrvice koje se lijepe na kožu nisu nužno štetne za zdravlje. Posebno ako to usporedimo sa svrabovima ili šugama koje puno češće nastaju kao posljedica kupanja u slatkim vodama. Takve probleme u pravilu bilježe kontinentalne zemlje Europe koje nemaju more već ljeta provode na jezerima. Dakle čak ni mrvice na koži u morima u gradovima na Jadranu nisu štetne. Za sada.
Ne smije se zanemariti činjenica da ovdje govorimo o procesima, i to takvima koje sada možemo tek djelomično kontrolirati. Dok izbacivanje otpada u more možemo sanirati pročišćivačima, kao što možemo pokupiti plastiku koja se još nije raspala, podizanje temperature mora, cvjetanje i invazivne vrste više ne možemo zaustaviti. Stoga ostaje još samo jedno pitanje: što napraviti sa plažama koje više nemaju izvrsnu kakvoću mora, već klize prema nezadovoljavajućoj? WHO upozorava da ne bi bilo dobro lišiti plaže njihovog statusa, jer institut plavih zastavica osigurava održavanje obale, što doprinosi kakvoj takvoj “kontroli kvalitete” – ako promatramo iz javnozdravstvenog ugla, odnosno čistoći mora – ako promatramo iz ekološke perspektive.