Imenovanje novog-starog ministra Radovana Fuchsa na čelo dobro mu poznatog resora znanosti i obrazovanja, dobra je prilika da ukratko pregledamo “što je nama naša borba dala”. Od početka borbe protiv komercijalizacije obrazovanja prošlo je više od 11 godina, a ovi sektori, usprkos pojedinačnim poboljšanjima, u gorem su stanju nego tada.
Nedavno imenovanje Radovana Fuchsa za ministra znanosti i obrazovanja RH nameće se kao upravo obavezujući povod za novo tematiziranje poslovanja hrvatskog javnog visokoškolskog sustava. Ono ujedno zaokružuje dugogodišnji ciklus uvođenja i obuhvatne implementacije modela komercijalnog poslovanja sektora. Fuchs je, naime, već jednom bio na toj poziciji, ono kad je sredinom 2009. godine naslijedio Dragana Primorca čiji je mandat poslužio za grubu sektorsku prilagodbu i svojevrsnu tranziciju iz javnog u poluprivatno, uz pripadajuće burne efekte na radost šarenijih medijskih rubrika.
S novim su ministrom sva previranja i okapanja nad tom problematikom bila pak zašla u nešto mirnije vode. Uslijedilo je pripitomljavanje i navikavanje ukupnog društvenog miljea na križanje znanstvenog i visokoobrazovnog sektora s tržištem, pa će Fuchs zapravo najviše poslužiti za uredno prepuštanje takve politike svojim nasljednicima iz redova lijevog centra. Kao i u svim drugim ekonomskim pitanjima na bilo kojem poprištu, oni će se pobrinuti za uspostavu i potvrdu čvrstog kontinuiteta. Povratak ministra Radovana Fuchsa na tu funkciju zato se može iščitavati i kroz simbolički značaj takvog protržišnog uspjeha u čitavom opisanom području.
Ali, isto kadrovsko rješenje logično baca svjetlost na enigmu kojom ćemo se pozabaviti u ovom prigodnom osvrtu: gdje je i kako putem nestao onodobni temeljni zahtjev i opći horizont totalnog javnog financiranja visokog obrazovanja?
Za one koji su već pomalo zaboravili o čemu je riječ, kažimo da su te 2009. godine hrvatski studenti – ponajprije oni s Filozofskog fakulteta u Zagrebu – pokrenuli borbu protiv naplate školarina i generalno komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja. Vrijeme nipošto neće biti na njihovoj strani, kao ni poluge moći; naprotiv, sve će se urotiti da ih pacificira i marginalizira. Ipak, njihovo će se zalaganje dijelom preliti, diskurzivno i kadrovski, u razne druge vidove demokratizacijskih te socijalnih pokreta i subjekata, od pojedinih sindikata do nevladinih udruga, od inicijative Akademska solidarnost do dijela sadašnje lijevo-zelene saborske koalicije. I sve je to vrijedno pažnje i štovanja, no izvorni problem ostao je u velikoj mjeri intaktan, neokrznut ma kakvim nastojanjima da se neutralizira tamo gdje je začet. Studenti u Hrvatskoj i danas u prosjeku sami snose veći dio troškova studija, a ovdašnja javna izdvajanja za sektor jesu među najnižima u Europskoj uniji.
Trijumf tržišta
Probat ćemo stoga ovdje pokazati da pitanje financiranja školarina nije tek nekakva tzv. stvar principa, nego zaglavni kamen cjelokupnog procesa komercijalizacije sektora. Štoviše, taj moment se u svemu ističe po razmjerno malenoj potrebnoj svoti za totalno javno financirane školarine – a to se zato i spominje rijetko – u odnosu na dalekosežne i utjecajne ostale konsekvence koje povlači sobom. To hoće reći da pobornicima naplate visokog obrazovanja iz studentskog džepa nije toliko stalo do samoga tog novca, koliko do svih drugih tržišnih mogućnosti koje se iza te brave otvaraju u istom sektoru.
Kako one izgledaju u aktualnoj realnosti, više je nego jasno: o tome danas govorimo kad govorimo o dozlaboga metastaziralim sveučilišnim i akademskim peripetijama u hrvatskom glavnom gradu i pokrajinama. Najveće sveučilište, ono u Zagrebu, funkcionira poput hiperaktivne klijentelističke hobotnice, a najmlađe javno, ono u Koprivnici, nalik je koruptivno realiziranom plijenu privatno-medijskih centara moći. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti figurira kao marketinška agencija izvršne državne vlasti, a sektorsko ministarstvo troši se u ogledu s crkvenim utjecajem.
Takvih bi se aspekata dalo pobrajati unedogled, no fokusirajmo se egzemplarno na Sveučilište u Zagrebu i notorni njegov rektorat s Damirom Borasom i Antom Čovićem na čelu: u čemu točno leži suština njihova upravnog trijumfa?
Metastaze visokog školstva
Mnogo tko zacijelo pomišlja da su vrh zagrebačkog sveučilišta naprosto zaposjeli neki tipusi s rekordnom mjerom sumnjive ambicije i odsustvom svih skrupula. Ali poredak se društvene katastrofe nikad ne uspostavlja tako ekscesno i vansistemski, nego šire političke i ekonomske okolnosti stvaraju kontekst za entuzijastičnije izvođače radova čija mobilizacija dolazi tek potom. Boras i Čović nisu čak bili niti avangarda komercijalne mijene dotičnog područja; oni su joj se nakon kraćeg kolebanja više pasivno priklonili, a zatim poduzetno iskoristili njezine specifične odlike i mehanizme. Taj proces donekle podsjeća na prvobitnu akumulaciju kapitala, pri čemu su ovdje posrijedi nešto zatvorenije forme vrijednosti podvrgnutih tržištu i odnosima svedenim na privatne relacije. Ali neka nas ne zbunjuje praktična transformativnost zastupljenih valuta, i neka nas ne skreće s teze da je ipak sve započelo ekspanzijom naplate školarina u ono bolonjsko-reformističko doba.
Na zagrebačkom sveučilištu, i nažalost kudikamo šire, trži se u međuvremenu koječim: produžavanjem radnog vijeka odabranima, korigiranjem fakultetskih koeficijenata, unapređenjem statusa pojedinih sastavnica, imenovanjima na unosnije pozicije, diobom nagrada i projektnih sredstava, odobravanjem studijskih programa, alociranjem iz budžeta na marketing, itd. Uostalom, fakultetima je naturen i osobiti vid poslovanja s ugovorima koji ovise o dotad ubranim prihodima, ne samo iz školarina, pa to sve u svemu zadovoljava glavne profilne karakteristike dobro uhodanog privatnog biznisa nauštrb javnog dobra.
Nepogoda s vodstvom Sveučilišta u Zagrebu tako nije nikakva akutna pojava, nego prilično izravna posljedica novostvorenog okvira komercijalnog funkcioniranja javnog visokog obrazovanja u RH. Odgovor na nju može biti pokušaj zakonitijeg usklađivanja dotičnih institucija s tržištem, ali s tim da i zakonitost umije biti ama baš svakakva, ovisno o političkoj konstelaciji. No jedna od potonjih nas je i dovela u ovakvu situaciju, te bi rješenje očito trebalo potražiti u obrnutom postupku: prilagodbi zakona cilju dekomercijalizacije sektora.
Strateški pristup tome pothvatu, međutim, apsolutno se mora osvrnuti na ishodišno forsiranje naplate studentskih školarina. Razne mjere za djelomično smanjivanje direktnog troška studija i olakšavanje svih ostalih troškova pomoću izdašnijeg subvencioniranja prehrane, smještaja, udžbenika, prevoza i sličnog, svakako mogu život studenata učiniti znatno boljim na određeni rok, dok temeljnu političku prijetnju ostavljaju i dalje aktivnom. A osim što uvelike iscrpljuju mogućnosti borbe u stalnim sitnim natezanjima oko parcijalnih, limitiranih pomaka, one u biti ostavljaju ekskluzivno rezerviranim prostor za izgledne buduće protržišne iskorake, u skladu s potencijalnim novim širim okolnostima koje bi tome išle u korist. Obnavljanje zahtjeva da se studiranje oslobodi naplate školarina pritom nije financijski – kao što već rekosmo – koliko politički maksimalističko. I praktično se ne isključuje međusobno s naporima za otpuštanje pritiska kroz izvjesne pojedinačne ventile.
Za besplatno obrazovanje: ili jesmo ili nismo?
Takvoj politici stoji u prilogu i spoznaja, obnavljana raznim studijama u proteklom razdoblju, da postojeće omanje korekcije ne uspijevaju suzbiti rastuću socijalnu neravnotežu kod individualnog tj. obiteljskog plaćanja troškova studija u najširem društvenom kontekstu. Na bolje prakse ukazuju neke europsko-unijske zemlje s totalno javno financiranim studijem (npr. Švedska, Danska, Finska, itd.), ili barem značajno olakšanim (npr. Austrija, Slovenija, itd.). U svakom slučaju, čuvanje skeleta komercijalizacije u ormaru definitivno nije valjana metoda za suprostavljanje naraslom zlu. I dok Fuchs stiže da svečano ubere plodove davno zasijanog pakta s tržištem, te još jednom primiri duhove usplahirene nad popratnim kontradikcijama, ostaje nam konačna dilema: na koji način uopće preokrenuti tako zadanu radnju?
Novonaseljeni ambijent parlamentarno-demokratskog ogleda danas nudi ponešto dodatnih, a posve realnih opcija za eventualni obrat. Ipak, treba primijetiti da je, uoči nedavnih izbora za Hrvatski sabor, samo jedna stranka uvrstila totalno javno financiranje visokog obrazovanja među svoje ciljeve – Živi zid. A ta već propala, i umnogom kontroverzna parlamentarna snaga, uslijed brojnih svojih fatalnih mana nije više niti imala šanse za promociju nekih krajnje vrijednih ekonomsko-političkih ideja (npr. ukidanje drugog stupa mirovinskog osiguranja, renacionalizacija brodogradnje, itd.).
U spomenutom tradicionalnom okruženju zahtjeva da visoko obrazovanje bude opet sasvim javno financirano, pak, oko toga se vidi primarno – kolebanje. Lijevo-zeleni na ovu temu i programski i prigodice iskazuju zatečenost u raskoraku, valjda još usklađujući višu koalicijsku dinamiku. Nećemo tvrditi da raspolažemo gotovim receptom za oporavak razmatranog sektora posredstvom saborskih nadmetanja, ali ni da treba pasivno čekati da netko izvana pošalje cjepivo. Dosta je reći da bi se navedena struja, kao sada jedini mogući autentičan nositelj egalitarističkih politika, morala izričitije odlučiti je li u tom predmetu i dalje pri načelima iz kojih je stasala.