Kao jedan od ključnih dokaza vrludanja famoznog Stožera u Hrvatskoj proteklih dana se isticala granična politika. Nepunih tjedan dana nakon što je svakome tko ulazi iz Srbije i Bosne i Hercegovine propisana dvotjedna samoizolacija mjere su ukinute. Bez obzira na to bila inicijalna odluka ispravna ili ne, prošlo je premalo vremena da se stvore uvjeti za njen opoziv prema kriterijima po kojima je donesena. Ne da se epidemiološka situacija u tim državama nije popravila nego se nije ni mogla popraviti u tako kratkom periodu. To je bilo dovoljno da se saspe drvlje i kamenje za Stožer i još jednom optuži za politizaciju.
Nije sporno da ovakvo mijenjanje odluka jasno sugerira da epidemiološki kriteriji nisu jedini kriteriji. Međutim, “kontaminacija” epidemioloških kriterija nije hrvatska ili balkanska specifičnost. Čim nema potpunog lockdowna politička dimenzija donošenja odluka mora biti tu po definiciji, a u ovom konkretnom slučaju su odluke u priličnoj mjeri i plod dogovora na razini Europske unije. Naime, Vijeće EU je Srbiju svrstalo među petnaest ne-EU zemalja iz kojih je odobren ulaz na područje Unije. Hrvatska je za svoje potrebe dodala i BiH jer bi, eto, bilo glupo dopuštati ulaz iz Srbije, a ne iz BiH. Pogotovo jer je epidemiološka situacija u Srbiji gora nego u Bosni i Hercegovini.
Ono što je ključno u ovoj priči jest da odluka Vijeća EU nije bila ništa manje politička od svakodnevnih odluka naših Stožera. Sama odluka, koja inače ima status preporuke, nije donesena konsenzusom. Poljska, Bugarska, Austrija i Portugal su frustrirane pregovorima odlučile biti suzdržane, dok su Irska i Danska zatražile izuzeće, što im pravni okvir EU omogućuje. Iz toga je već jasno da je rasprava bila žestoka i da se nije oslanjala na epidemiologiju i znanstvene dokaze. U argumentaciji su prevladavale političke sklonosti i ekonomski interesi. A među ekonomskim interesima su u prvom redu bili oni turistički. Jer da su kriteriji bili isključivo epidemiološki, kako je jedan anonimni diplomat rekao novinaru Politica, ulaz bi bio omogućen samo “ne-esencijalnim” putnicima iz Kanade, Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda.
Na kraju su tim epidemiološki sigurnim okladama priključeni Alžir, Gruzija, Crna Gora, Srbija, Maroko, Ruanda, Tajland, Tunis, Urugvaj i Kina. S tim da se Kini status uvjetuje reciprocitetom, to jest istom odlukom u suprotnom pravcu. S obzirom na priličnu bizarnost liste jasno je da ona nije plod neke znanstvene formule, kako se navodi u spomenutom članku na Politicu, već izraz balansa različitih nacionalnih interesa. Ali po ključu odnosa moći. Vidljiv je primjerice utjecaj Francuske koja je inzistirala na svojim bivšim kolonijama. Međutim, nije vidljiv utjecaj Bugarske koja je zagovarala slobodu putovanja za stanovnike Turske i Rusije zbog turističkih razloga. Nije prošlo pa je Bugarska ostala suzdržana. Pored toga što se radi samo o preporukama kojih će se ipak svi držati, odluka je podložna promjenama na dvotjednoj bazi. Dakle, svakih 14 dana će se preispitivati status zemalja iz kojih je omogućen ulazak, kao i status kandidatkinja. Krajnje nezadovoljni s tim preispitivanjem statusa su avioprijevoznici koji ne mogu planirati letove u tako neizvjesnim okolnostima.
Pored balansiranja ekonomskih interesa i geopolitike, EU je odlukom željela pokazati i poželjnu razinu koordiniranosti. Naime, upravo je manjak koordiniranosti u pandemijskom periodu bio prva meta kritika. Za tu su prigodu striktno epidemiološki kriteriji maknuti malo u stranu. To je naprosto neizbježna dimenzija popuštanja mjera. Svejedno je radi li se o HDZ-u ili o nekoj europskoj instituciji.