Na području sjeverne Hrvatske u posljednja dva tjedna otrovano je više desetaka milijuna pčela. Neki izvori govore o 50 milijuna mrtvih pčela, no proces se i dalje razvija. Očajni pčelari pokapaju preminule pčele u masovne grobnice. U jednom danu su tako pokopali 50 kilograma pčela, a u jednom kilogramu mase nalazi se otprilike 10.000 pčela. Njih je nužno pokopati jer pčele jako smrde kada se počnu raspadati. Pomor pčela pogodio je više od trećine svih pčelinjaka u Međimurju te je radi toga proglašena i elementarna nepogoda.
Uzrok pomoru pčela je neki nedopušteni pesticid tj. protupravno prskanje, odnosno potpuno nepoštivanje pravila od strane jednog jedinog ratara, pišu svi mediji. On je naime, koristio pesticide u nedopuštenim intervalima, u nedopušteno vrijeme, i sa nedopuštenim sredstvom. Da stvar bude gora, rastočeni znanstveni sektor u Hrvatskoj više nema resurse za provesti analize kojima bi se utvrdilo koji pesticid je korišten. Najbliži laboratorij koji može provesti takvu analizu je u Mariboru. Pčelari s kojima je razgovarao Jutarnji list smatraju kako je osoba odgovorna za trovanje pčela znala koje su moguće posljedice, jer se u pogođenom području nalaze mahom veliki poljoprivrednici koji su svi morali polagati ispit iz pesticida. Svi imaju certifikate, i šprice svih njih moraju proći tehnički pregled.
Ističu da se u ovome slučaju ne može vaditi na neznanje, već smatraju da je osoba znala što radi ali je pogriješila u procjeni posljedica. Dodaju i da se nikada ne šprica kada je cvatnja, da se šprica kada padne mrak nakon što se pčele povuku u košnice i da se pčelare mora obavijestiti ako se u okolici događa neka radnja potencijalno štetna za pčele. Svega toga u ovome slučaju nije bilo. Ovdje se radi o ljudskom nemaru, nebrizi za prirodu, nesvijesti o razmjerima ekoloških kataklizmi.
Europski standardi
Da je dio uzroka globalne ekološke kataklizme prekomjerno korištenje pesticida i da je to uzrok izumiranja pčela nije nova vijest. No, bilo bi pogrešno misliti da je ova dinamika neki jednostavan problem za čije rješenje je potrebna tek politička volja. Ona zapravo postoji, ali proces je sveobuhvatan i zahtijeva promjene političke, ekonomske i socijalne paradigme. U ovom slučaju, politička volja nije dovoljna, jer otpor promjenama dolazi i od strane kapitala i rada. Dok su predvodnici kapitala u pravilu najveće petrokemijske kompanije zemalja centra, poput prije nekoliko godina spojenog Bayer-Monsanta, na periferiji kapitalizma otpor pružaju i sami poljoprivrednici, ali i cijelo društvo, jer je ponegdje, kao u Hrvatskoj, gašenje petrokemijskih kompanija izrazito delikatno društveno pitanje. U Hrvatskoj primjerice, o radu jedne petrokemijske kompanije ovisi socio-ekonomski status cijelog jednog grada i njezino bi gašenje uzrokovalo valove nove nezaposlenosti u ekonomski osjetljivoj regiji te bi vjerojatno dovelo do njezine daljnje depopulacije.
S obzirom na niz takvih regija diljem Europske unije, glasanje u parlamentu na ove teme, godinama je već, u pravilu, tek djelomično uspješno. I premda svaki neuspjeh izazove novo političko razočarenje, nova rješenja pronalaze se iz mjeseca u mjesec. Tako je 20. maja ove godine usred korona lock-downa, objavljena nova europska poljoprivredna strategija From Farm to Fork (Od farme do stola) koja obavezuje Uniju na smanjenje upotrebe kemijskih pesticida za 50 posto do 2030. godine. No, to je lako formulirati, ali je teško provesti u djelo. Primarno zbog toga što velika populacija koju je potrebno hraniti zahtijeva masovnu poljoprivredu i podrazumijeva velike površine monokultura i upotrebu sredstava za obranu usjeva. A alternative kemijskim pesticidima su biopesticidi ili neke više permakulturne prakse, polja zasađena srodnim polikulturama koje jedna drugu brane od nametnika. Nažalost, sve to značajno podiže cijenu konačnog proizvoda i čini hranu teže dostupnom najizloženijim klasama društva.
Biopesticidi su dakle tvari za suzbijanje štetnih organizama koje potječu od prirodnih materijala kao što su životinje, biljke, gljive, bakterije i određeni minerali. Na primjer, kanolino ulje i soda bikarbona imaju primjene pesticida i smatraju se biopesticidima. Tehnike zamijene kemijskih pesticida biopesticidima pak zahtijevaju visokoobrazovano poljoprivredno znanje i visokospecijalizirane tehničke vještine koje farmeri diljem svijeta zapravo ne posjeduju. To je ujedno interpretativni ključ u kojem treba čitati vijesti o nastojanjima zemalja centra da na selo privuku mlađe i visokoobrazovanije kadrove. U Europskoj uniji, od travnja 2016. registrirano je 299 aktivnih sastojaka biopesticida i 1401 registracija aktivnih biopesticida.
Planiranje budućnosti
Problem sa biopesticidima je njihova široka definicija, pa tako u njih spada i tehnologija određenih izmjena RNA molekule koju naveliko koristi Monsanto u svom najzloglasnijem pesticidu Roundup zabranjenom u nekim zemljama, a zbog sve više istraživanja koja potvrđuju da izaziva rak kod ljudi. Europski parlament više je puta raspravljao o Roundupu i najbolja odluka koju su uspjeli donijeti jest da će ga zabraniti od 2023. godine. Međutim, ovaj je pesticid toliko opasan da su ga pojedine zemlje članice EU počele samostalno zabranjivati posljednje dvije godine. Počelo je s Francuskom, nastavilo se sa Luksemburgom, a i Njemačka je donijela planove njegove eliminacije. I na ovome primjeru vidimo da se ekološka budućnost planete još jednom svodi na pitanje rada i kapitala, odnosno na prioritet zaštite profita.
Međimurski poučak uči nas da je vrijeme potpunog vlasničkog prava nad zemljom i poljoprivredom prošlo. Mi nemamo pravo djelovati na svojoj zemlji onako kako nama paše, neovisno o preporukama, pravilima i politikama jer svaka loša odluka u nestabilnoj klimi ima kaskadnu reakciju, a kada se radi o poljoprivredi, može rezultirati određenim stupnjem manjka prehrambenih namirnica. U nestabilnoj klimi, potreba za edukacijom farmera pokazuje se sve većom, jer svaka greška danas košta eksponencijalno više nego prije nekoliko desetaka godina. Primjer Roundupa razlikuje od onoga sa zatvaranjem petrokemijskih kompanija jer se radi o globalnoj multinacionalki čiji lobisti djeluju u EU parlamentu i primarno ne štite radna mjesta ili pojedine regije, već svoje profite. Bilo kakva zelena politika nije isto kao i kvalitetna zelena politika. Razlika između njih leži u tome koga se štiti i koliko dugoročno. Kvalitetne zelene politike ne mogu se donositi bez pritiska odozdo i bez promjene političke paradigme koja bi prednost dala društvenim potrebama, a ne profitima. Svidjelo nam se to ili ne, jedini izlaz iz ekološke kataklizme je planiranje (poljoprivredne) ekonomije.