Netom nakon što je Socijaldemokratska partija (SDP), preciznije RESTART koalicija, predstavila svoj predizborni program, uočena je navodna greška. Naime, novinar Indexa je primijetio da su “prepisali” jedan paragraf iz vlastitog programa za izbore 2011. godine. Načelno, nema ništa skandalozno u ponavljanju dijelova programa. Politički programi nisu književnost pa da zahtijevaju inovacije. Ako ništa, isti programi bi u nekim drugačijim kontekstima mogli biti odlika konzistentnosti. Kad bi, na primjer, znali koje društvene skupine SDP zastupa.
Prođe li se ekonomski program nešto pedantnije, lako se dođe do zaključka da predstavlja sve društvene skupine – ili u leksiku nešto bližem SDP-ovoj prošlosti: društvene klase. Određeni tip naginjanja u smjeru nižih klasa prisutan je jedino u kritici vladinih pandemijskih mjera. Tu se, ispravno, kritizira ne-selektivno dijeljenje subvencija bez ikakvih kriterija i bez uvjeta kao što su ne-isplata dobiti ili zadržavanje radnika nakon trajanja mjere. Takvo ponašanje vlade nazivaju pogodovanjem “tzv. krupnom kapitalu”. Dakle, prisutno je retoričko inzistiranje na pomoći najugroženijima, kao i briga za radnike, ali sve to ostaje u domeni neposredne reakcije na pandemiju. Kad se krene dalje, prema “čistim” ekonomskim politikama, stvari postaju “objektivne” i kontradiktorne.
Usredotočimo se na dva odnosa koji fundamentalno otkrivaju stavove o ekonomiji. To su odnos države i tržišta te odnos kapitala i rada. Što se tiče prvog odnosa, teško je zapravo procijeniti kako u SDP-u vide ulogu države. Malo se koketira s intervencionizmom, a onda se bez ikakvog oklijevanja zahtijeva krajnje otvoreno i slobodno tržište. Najbolje je da samo ponudimo citate. Tako u jednom odlomku kažu: “Naš je stav da ako država ‘plaća’, onda država treba i aktivno sudjelovati u definiranju ciljeva i pravila igre. Sadašnja vlast je i u recentnoj krizi bazirala svoju politiku na načelu ‘troškovi javni, profit privatan’. Mi držimo da u slučaju strateških sektora i velikih poduzeća pomoć države treba tretirati kao ulog ili dokapitalizaciju, a ne kao puki poticaj upitne transparentnosti. U ovoj su krizi takve instrumente koristile zemlje koje imaju puno dulju povijest tržišnog, kapitalističkog sustava od Hrvatske.” So far so good.
Međutim, proaktivna uloga države nestaje već koju stranicu kasnije. Citirajmo opet: “Smatramo da je trenutačni paternalistički odnos ekonomije i države ključna determinanta prevladavajućeg ‘ortačkog kapitalizma’ u Hrvatskoj koji sputava, a ne oslobađa poduzetničku inicijativu i tako ograničava transformaciju prema snažnoj, održivoj i konkurentnoj ekonomiji, spremnoj da se prilagodi procesima koji su pred nama.” No, to nije sve, uskoro kreće i eksplicitno proturječje: “Hrvatsko gospodarstvo mora biti i slobodno. To znači da izlazak države iz vlasništva i upravljanja tvrtkama smatramo važnim ciljem za daljnji razvoj. Uloga države za nas ostaje važna ondje gdje država izravno svojim mjerama može utjecati na što povoljnije i konkurentnije uvjete poslovanja, gdje može osigurati povoljnije financiranje strateških ulaganja i gdje državno vlasništvo jamči
zadržavanje i racionalno korištenje strateških razvojnih resursa.”
Inače, ovaj dio dolazi pod točkom reindustrijalizacija. Dakle, SDP smatra da se Hrvatska može reindustrijalizirati na otvorenom, slobodnom tržištu i da će tome pridonijeti “konkurentniji uvjeti poslovanja”. Kako će naše kompanije na slobodnom tržištu pobijediti njemačke ili austrijske? Rješenje se, izgleda, nameće u digitalnoj industriji i izvozu. Ili kao što je jedan od članova SDP-ovog ekonomskog tima, Zdravko Mršić, rekao na predstavljanju programa: od Hrvatske se planira napraviti “srednjoeuropsko klijalište za startupe”. Zvuči kao program za digitalizaciju Austrougarske ili kao utopistčka agrarna reforma u Kraljevini Jugoslaviji. I upravo je toliko i ostvarivo. Pogotovo ako znamo da je startup balon počeo pucati u svijetu i prije krize i da su ulagači shvatili da je model preriskantan. Dodajmo i da Mršić vjeruje da će nas mjere podignuti na Doing Business ljestvici koja nije ništa drugo nego popis žalbi poduzetnika na ulogu države u ekonomiji.
I dok su još ove nedoumice oko uloge države u ekonomskom razvoju apstraktne prirode, one oko “hendlanja” odnosa rada i kapitala su prilično konkretne. Naime, program, naravno, ne barata opozicijom rad/kapital već konjukcijom: građani i poduzeća. Cilj je dakle porezno olakšati život i građanima i poduzećima. Spominje se tako podizanje razine neoporezivog dijela plaće, kao i smanjivanje poreza na dividendu i neoporezivanje reinvestirane dobiti. Sve s ciljem da se ekonomija ponovo zahukta. Nije opet jasno smjera li se oživljavanje ekonomije jačanjem potrošnje ili rastom izvoza, kako je najavljeno. Međutim, uz raznorazne porezne olakšice, uključujući i famozne parafiskalne namete, inzistira se na snažnoj socijalnoj državi te ulaganju u istraživanja kako bi se povećala produktivnost. Kako će se ta socijalna država financirati uz sve te porezne olakšice “građanima i poduzećima” nije jasno. Pretpostavka da će ekonomska aktivnost toliko porasti da će i niži porezi biti dovoljni za rashode nije baš uvjerljiva. Kao što, recimo, nije uvjerljiva proklamirana dostupnost javnog zdravstva i eksplicitni stav da zdravstvo mora biti samoodrživo. Kako, pobogu, solidarno i dostupno javno zdravstvo može biti samoodrživo?
Možda ključni dio programa i onaj koji najpreciznije oslikava sve nesuglasice, proturječja i “klasnu harmoniju” je pitanje minimalne plaće. Kao što svi dobro upućeni pratitelji opozicijskih obećanja dobro znaju, SDP već odavno zagovara podizanje minimalne plaće na 4.000 kuna. I stavio je to povećanje u program. I neka je. Međutim, sva je prilika da se poduzetnići neće ljutiti na to “ugrožavanje poslovne klime”. Naime, u jednoj točki stoji sljedeće: “smanjivanje doprinosa na plaće za 50% za sve radnike koji primaju minimalnu plaću”. Što to točno znači? Subvencionira se poslodavce da radnike plaćaju minimalcem? Pokriva se trošak rasta minimalca tako da se poslodavce oslobodi plaćanje pola doprinosa? Boji li se jedna socijaldemokratska stranka jedne udruge koja se zove Glas poduzetnika? Čini se da malo i da. Zato svima koliko zaslužuju: i poduzetnicima, i malim i velikim, i radnicima, u privatnom i javnom sektoru. I financijskom sektoru. Jedino ako smo svi zadovoljni možemo naprijed.