Sukob vlasti u Crnoj Gori sa Srpskom pravoslavnom crkvom u srijedu je izmakao kontroli, eskalirao te završio sukobom prosvjednika i policije u kojem je uhićeno na desetke ljudi, a ozlijeđena su 22 policajca. Policija je prosvjed “gasila benzinom”: bacali su suzavac i šok bombe. No, na prosvjed nije pozvala SPC već radikalno desni Demokratski front. No, krenimo raspetljavati ovo klupko ispočetka.
U Crnoj Gori kao i u drugim zemljama na snazi su epidemiološke mjere. Kao i u drugim zajednicama, vjera zahtjeva svoja pravila, ne zbog vjere nego politike o kojoj njezine institucije uopće ovise. Jučer je bio blagdan Svetog Vasilija Ostroškog koji se obično slavi litijom, odnosno procesijom čemu je prisustvovalo nekoliko tisuća ljudi. Takvo okupljanje protivi se propisanim mjerama, stoga je država uhapsila episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikiju i još osmoricu svećenika. Propisano im je zadržavanje u trajanju od 72 sata koje njihov odvjetnik smatra nezakonitim jer ne postoji opasnost od bijega, utjecaja na svjedoke ili ponavljanja djela (nove procesije).
U Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj, počela je predizborna kampanja za parlamentarne izbore koji će se održati na jesen. Stoga je hapšenje svećenika iskoristio radikalno desni Demokratski front pozvavši vjernike na prosvjede. Da Crkva nije bila sretna svojom instrumentalizacijom u predizborne svrhe, svjedoče i informacije da su svećenici nakon izbijanja sukoba pokušavali stvar smiriti. Nasilni oblici uličnog djelovanja prosrpskog i nacionalističkog Demokratskog fronta postali su njihov “dizajnerski” potpis. Podsjetimo se da su 2015. godine utaborili šatorima ispred parlamenta, te da su 2017. dovedeni u vezu s pokušajem državnog udara i atentata na Mila Đukanovića kojeg su im pomogli organizirati ruski špijuni.
Predizborna kampanja
Taj se sukob počeo aktivnije razvijati sa približavanjem, a onda i pristupanjem Crne Gore NATO-u čime su oštećeni ruski interesi u Crnoj Gori. Rusi ne odustaju od luke na Jadranu, a njihovi posrednici na crnogorskom političkom polju su Srpska pravoslavna crkva, Demokratski front i razni skriveni i razotkriveni špijuni. Druga linija političkog sukoba je približavanje Crne Gore Europskoj uniji što pak zahtijeva makar formalno, razdvajanje crkve i politike. Stoga je ova bivša jugoslavenska zemlja prionula donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojom narušava neprikosnoveni položaj SPC-a u toj zemlji. Ili, prema crkvenom viđenju stvari: otimaju se svetinje! (materijalno bogatstvo).
Ovako tešku situaciju država sama sebi dodatno otežava ne transparentnim provođenjem epidemioloških mjera i dvostrukim kriterijima: dok članove vlastite stranke koji organiziraju “korona partije” besramno oslobađaju odgovornosti, prema svojim političkim neistomišljenicima, kao što smo mogli vidjeti prema broju ozlijeđenih i uhićenih, idu džonom. Time sami u ovoj kampanji igraju za Demokratski front, dajući im prostora za društvenu legitimizaciju njihovih tvrdnji. Ipak, ne treba ovdje biti naivan i misliti da se radi tek o lošoj procjeni vladajuće stranke. Upravo suprotno, s jedne strane radi se o dokazivanju neprikosnovene moći i sile svojim političkim protivnicima, a s druge strane, kao i u drugim zemljama, radi se o tolikoj samozaokupljenosti političkom konkurencijom da je narod kojem bi trebali služiti tek ignorirana marioneta prisiljena nizom očajnih izbora da i na idućima odabere manji. O političkom sadržaju, tj. programima, nitko više nigdje ni ne priča, a i ako ih otkrijete, samo vam mogu naštetiti. Stoga je bolje ne iskakati iz okvira, držati se dobro potvrđenih pravila: baviti se samo svojom političkom konkurencijom. Birače se ionako ne privlači sadržajem, već ili poslom, ili se kapitalizira na antagonizmu spram drugih stranaka. Stoga desetljećima dug uspjeh Mila Đukanovića, usprkos povezanosti s kriminalnim lancima, leži i u tome da usprkos svim svojim manama uvjeri stanovnike svoje zemlje da je on i dalje manje zlo.