rad
tema

Čuvajte se rada od kuće posle pandemije

Foto: AFP / Behrouz Mehri

Rad od kuće prijeti da postane “nova normalnost” za nezanemariv broj radnika. Iako se smatra da je riječ o privilegiranom sloju radničke klase, novi oblici nadzora, prebacivanje troška fiksnog kapitala na same radnike u obliku skupljih režija i oskudni kapaciteti organizacije tih radnika s obzirom na izolirane prostore rada, sugeriraju ponešto drukčiju budućnost.

Pre krupnih promena koje je izazvala pandemija virusa COVID-19 – čiji se značaj ogleda i u tome što sa njom mora, izgleda, početi svaki osvrt – rad od kuće bio je ambivalentna privilegija malog broja nemanuelnih radnika, uglavnom koncentrisanih u visokotehnološkim delatnostima, i to onih čiji se rad može obaviti preko interneta, sa osloncem na “znanje”. U slučaju zaposlenih u firmama sa fizičkom lokacijom, šefovi su na to često gledali sa podozrenjem kao na još jedan način da se lenstvuje ili izbegne nadzor; u slučaju frilensera ili “radnika na daljinu” nisu imali drugog izbora. Delovala je i tradicija po inerciji – na radno mesto se mora ići jer tome i služi – a nemali je i broj onih kojima je odlazak na posao ujedno bio i bekstvo od kuće.

Prema podacima Eurostata, u 2018. godini je u Evropskoj uniji udeo radno sposobnog stanovništva koji uglavnom ili često radi od kuće iznosio 5,2% i, tokom prethodne decenije, bio je konstantan, za razliku od onih koji od kuće rade ponekad, čije se učešće popelo sa 5,8% u 2008. na 8,3% u 2018. godini. Od zemalja članica EU, vodeća je bila Holandija sa čitavih 14% onih koji uglavnom rade od kuće, tik ispod nje bili su Finska (13,3%), Luksemburg (11%) i Austrija (10%), dok su na dnu liste Bugarska i Rumunija sa 0,3% i 0,4% redovnih “radnika od kuće”. Prisutna je i rodna i starosna dimenzija: nešto više radno aktivnih žena redovno radi od kuće u odnosu na muškarce (5,5% prema 5%), a stopa rada od kuće raste srazmerno godinama. Međutim, treba imati na umu da u ove brojke ulaze i “samozaposleni”, te da je stopa redovnog rada od kuće kod zaposlenih bila izrazito niska – svega 3%!

U SAD je situacija bila nešto drugačija – prema izveštaju saveznog Biroa za statistiku rada iz septembra 2019, oko 7% američkih radnika imalo je mogućnost redovnog rada od kuće, i to su uglavnom bili menadžeri i drugi nemanuelni radnici. Klasno-dohodovna podela očekivano je izražena: u prvom kvartilu (25%) najplaćenijih zanimanja, 19% zaposlenih moglo je računati na ovu opciju, dok je u najnižem taj broj iznosio tek 1%. Svakako, uzrok ove nejednakosti je i u tome što se, kao što smo i imali prilike da vidimo tokom primene socijalnog distanciranja, mnogi slabo plaćeni, manuelni poslovi ne mogu obavljati od kuće, a obavlja ih “tradicionalna” radnička klasa. Oni su tokom pandemije bili i najugroženiji iz epidemiološkog ugla, bilo da se radi o Amazonu ili o južnokorejskoj Juri u Srbiji.

Troškovi nadzora

Koronavirus je ova kretanja, kao i mnoga druga, dodatno zaoštrio i ubrzao, a neka okrenuo naglavačke – prema poslednjim informacijama, Microsoft i Amazon će svojim zaposlenima omogućiti rad od kuće čak do oktobra ukoliko im posao ne zahteva fizičko prisustvo u kancelariji, a slične odluke donelo je još firmi. Najzanimljivije stvari se, po pravilu, ipak događaju ispod površine i mimo udarnih naslova. Prema anketi koju je krajem marta sproveo američki Gartner među 317 finansijskih direktora i drugih menadžera, čak 74% ispitanika očekuje da će bar 5% zaposlenih početi trajno da radi od kuće, dok skoro polovina misli da će to biti slučaj sa četvrtinom zaposlenih. U Nemačkoj, zbog epidemioloških mera, osam miliona ljudi – četvrtina nemačke radne snage – radi od kuće, što je dvostruko više nego pre pandemije, kada je njihov udeo iznosio oko 12%, zbog čega je Hubertus Hajl, ministar za rad i socijalna pitanja, pozvao na zakonsko regulisanje prava na rad od kuće. Stotine hiljada radnika širom sveta, kojima je do sada saopštavano da se njihovi poslovi moraju obavljati van doma a koji ne pripadaju menadžerskom kadru, odjednom je otkrilo da to možda i nije slučaj i razumno je očekivati da ih neće biti toliko jednostavno vratiti na posao svih pet ili šest dana nedeljno. Sve je više onih koji pozivaju da se rad od kuće na neki način institucionalizuje i da se zaposlenima dozvoli da kombinuju rad iz firme sa radom od kuće, navodeći niz prednosti pored onih zdravstvenih: od izbegavanja zakrčenog gradskog prevoza, preko smanjenja zagađenja i saobraćajnih gužvi, do većeg stupnja autonomije zaposlenih, lakše brige o porodici i lakšeg zapošljavanja osoba sa invaliditetom.

Ali ne lezi vraže – biće da prednosti za zaposlene ipak nisu glavni pokretač mogućeg pomeranja ka zastupljenijem radu od kuće. Nema sumnje da je jedan od motiva ušteda na troškovima fiksnog kapitala (zakup prostora, električna energija, kancelarijska oprema, osiguranje i mere zaštite na radu i tome slično), čime će se, s jedne strane, pokušati preduprediti očekivani pad profitabilnosti (koji, prema mišljenju nekih ekonomista, zapravo tinja već decenijama u razvijenim kapitalističkim privredama) a, sa druge, osloboditi novac za servisiranje dugova ili novo zaduživanje u neizbežnoj nadolazećoj recesiji. Drugim rečima, ne samo što će kapital gledati da se nekih troškova oslobodi, već će pokušati da deo njih prebaci na rad – zaposleni koji rade od kuće teško da će dobiti naknadu za više utrošene struje, reorganizaciju svog prostora, troškove bržeg interneta (neophodnog ukoliko se desi masovniji prelaz na rad od kuće), pripremu hrane koja je možda prethodno bila pokrivena od strane firme, troškove prevoza koji se koristi i za privatne potrebe i tome slično. Svakako, uštede ostvarene usled rada od kuće biće dovoljne da pokriju neke od ovih stavki, ali to i dalje ne znači da se ne odvija jedan vid preraspodele. Sa druge strane, treba odnekud pokriti i troškove uvođenja novih sistema nadzora nad radom i produktivnošću zaposlenih.

Atomizacija radnika

To je ujedno i glavno pitanje – šta mogu da očekuju radnici koji će raditi od kuće? Na prvom mestu, invazivne sisteme nadzora i kontrole u svojim domovima, čije će uvođenje moći da odbiju kao i sve drugo: po cenu svojih primanja, dakle, teško. Ukoliko obavezne aplikacije za praćenje kontakata u ime borbe protiv novog talasa pandemije zažive (a sva je prilika da hoće) doći će do normalizacije opsežnog nadzora nad biološkim i fiziološkim aktivnostima ljudi – pa zašto onda ne i nad digitalnim? Drugo, brisanje oštrih granica između prostora za dokolicu i prostora za (otuđeni) rad. Dom postaje kancelarija, ali i kancelarija postaje dom. Jedna od posledica toga biće i efektivno duže radno vreme i mogućnost “cimanja” zaposlenih i van radnog vremena, s obzirom da ne postoji mogućnost “ostavljanja” posla u kancelariji. Jasna granica između dokolice i rada – između doma i radnog mesta – često je poslednja linija “gerilske”, svakodnevne odbrane od totalnog preuzimanja vremena i života radnika od strane totalizujućeg kapitala. Treće, dalju privatizaciju svoje egzistencije i, ponekad, guranje u pravu usamljenost, a s tim i dalju atomizaciju, gde čak ne postoji ni kolektiv živih, opipljivih ljudi s kojima se može olajavati firma ili organizovati za bolje uslove – kolege postaju avatari, nestvarni skupovi piksela koji postoje jedino u okvirima zvaničnih, od firme sankcionisanih i nadziranih kanala komunikacije. Ako je fabrika sa mnoštvom umornih, radom izobličenih i buntovnih tela bila plodno tle za masovne akcije, privatni stan je plodno tle jedino za anomiju pasivizovanog, atomizovanog radnika. Ili za radnicu koja je izložena još većem zlostavljanju i porodičnom nasilju, čega je porast već zabeležen.

Da se ne zavaravamo: čak i uz sve mane i nedostatke, raditi od kuće u vreme globalne pandemije virusa je poprilična privilegija, i svakako je zdraviji, bezbedniji i bolji ishod od odlaska u fabrike, salone, restorane ili kancelarije bez zaštitne opreme i izlaganja sebe, ali i drugih, neposrednoj opasnosti. Problemi “radnika od kuće” i dalje će biti problemi srazmerno malog dela radne snage, dok će problemi “esencijalnih radnika” biti isti, ako ne i veći. I nemačkih 25% radnika koji rade od kuće i dalje ostaju samo to – četvrtina ukupne radne snage. To, doduše, i nije sporno – stvar je u tome što će kapital na ovom segmentu radne snage isprobati nove tehnike kontrole i nadzora i načine da se promeni konstitucija i kompozicija digitalne radničke klase, koja je u poslednje vreme počela da diže glavu. Potreba za novim tehnikama supsumcije rada pod kapital – saobražavanja i potčinjavanja rada isključivo potrebama kapitala – odgovaraće jagmi da se što više privrednih delatnosti prebaci u digitalni domen, kako bi se u budućnosti izbegli poremećaji krajnje analognog porekla. Državni aparati, obodreni novom-starom sposobnošću da krupno intervenišu u društvo, biće na strani “inovatora” kao što su bili i do sada, bar u pokušaju da se troškove “nove normale” prebace na šire društvo.

Na strah i zatvorenost usled pandemije, pored sve većeg straha od “stranaca” u liku migranata i zatvorenosti koja s tim ide, i strah hiljada “esencijalnih” radnika koje će države terati u žrvanj proizvodnje po cenu života, doći će i ova nova vrsta zatvaranja. Otvoreno društvo – kako to gordo zvuči!