Radnici u Bosni i Hercegovini su u periodu pandemijske krize prepušteni samovolji poslodavaca, a vlasti pripremaju izmjene zakona o radu koje će ih lišiti ikakvog prava glasa. No, postoje sindikati koji pripremaju otpor i u ovim uvjetima ograničenog djelovanja.
U paviljonu Cvijete Zuzorić u Beogradu, tog kasnog proljeća 2018. otvorena je izložba “Gradove smo vam podigli: o protivrečnostima jugoslovenskog socijalizma”. Kroz sam postav sastavljen od fragmenata priča o socijalističkoj modernizaciji i njenim ekonomskim, socijalnim, kulturnim i političkim licima i naličjima vodile su nas otisnute stranice bosanskohercegovačkog dnevnog lista Oslobođenje. Oslobođenje je u tom kontekstu igralo dvostruku igru. Službeni i povijesni diskurs nominalno partijskog glasila bio je suprotstavljan istraživačkom i suvremenom narativu izložbe, ali puno važnije – stranice ovog sarajevskog dnevnika su poslužile i kao primjer radničkih novina koje su skoro do posljednjeg dana i konačnog raspada Jugoslavije nastojale svakodnevno govoriti o „važnim pitanjima radnog naroda“ u vremenu štrajkova i privrednih afera koje su potresale partiju i tadašnju državu.
Fast forward dvije godine nakon te beogradske izložbe i nekih tridesetak godina od tih velikih radničkih štrajkova krajem 1980-ih, Oslobođenje ispisuje vjerojatno svoje zadnje stranice. “Razigranim cinizmom” u izvedbi glavne urednice Vildane Smailbegović a uz odobrenje Muje Selimovića, privrednog, a sve više i medijskog magnata koji u svom vlasništvu osim Sarajevske pivare i Oslobođenja sad drži i O kanal (nekadašnja TV 1), “radničko” Oslobođenje je otpustilo veliki dio svoje redakcije kao tehnološki višak usred najveće pandemije u skorijoj povijesti. Tako su novine koje su od svih jugoslavenskih dnevnih glasila najduže uspjele održati svoju radničku orijentaciju preživjevši vojnu opsadu Sarajeva i turbulentne tranzicijske i privatizacijske procese ipak ustuknule pred ekonomskom računicom trenutne javnozdravstvene situacije i kriznim menadžmentom svoga vlasnika.
Rast nezaposlenosti
Neću pretjerati ako kažem da je otpuštanje radnika lista nastalog 1943. u jeku Drugog svjetskog rata i NOB-a predzadnji korak pred konačno gašenje ili nekakvu skarednu transformaciju ovog medija koji je, uz nekadašnju i danas na više dijelova raspačanu Radioteleviziju Sarajevo te od 2013. do 2015. zatvoreni Zemaljski muzej, bio najznačajnija kulturna institucija u Bosni i Hercegovini. Pritom je Oslobođenje tek jedna od radničkih priča koje su polako počele puniti medijski prostor nakon što je okopnila prvotna fokusiranost isključivo na brojke zaraženih i usko epidemiološku sliku situacije koja ima svoju izrazitu socijalnu dimenziju o kojoj će tek biti riječi idućih mjeseci i godina. Još prošli tjedan postalo je jasno da uza svu kompleksnost sustava, neorganiziranost kadrova, šlampavost rukovodećih, etno-kantonalna nadmetanja, a onda i poslovičnu korupciju na visokom nivou javnozdravstvena situacija u Federaciji BiH ulazi u nešto povoljniju fazu. Jednako kao i u ostatku regiona, uostalom.
U međuvremenu ono što se tek naziralo u početku širenja COVID-19 sad je postalo više nego vidljivo. Socijalne i ekonomske posljedice provođenja mjera zaštite zdravlja kroz zaustavljanja dijela ekonomskih aktivnosti i ograničenje kretanja ljudi već su dobile svoje matematičke izraze. Broj nezaposlenih se već sada vratio na brojke iz 2018. godine, a masovnija otpuštanja se tek očekuju. U samo tri tjedna provođenja anti-korona mjera posao je u Federaciji BiH prema evidenciji Porezne uprave izgubilo oko 15 tisuća radnika. Hercegovina i Sarajevo će, pritom, ekonomske posljedice najviše osjetiti u turizmu i uslužnim djelatnostima. Prekidanje proizvodno-opskrbnih lanaca u prerađivačkoj industriji i energetici najviše će se odraziti na bosanske općine koje imaju značajan udio izvozno orijentirane industrije (Tuzlanski i Zeničko-dobojski kanton) u strukturi lokalne ekonomije.
Nužni radnici
Uz one koji su izgubili posao, radnici najizravnije pogođeni ovom krizom su tzv. nužni radnici poput trgovkinja i radnica u sustavu skrbi. Povećan obim posla, neadekvatna zaštita na radu i drastično promijenjeni radni uvjeti najviše opterećuje radnice u ovim zanimanjima. Kako je riječ o sektorima u kojima su većina zaposlenih žene, dodatno opterećenje predstavlja i kućanski rad koji ih zatiče po dolasku doma s posla. Ne čudi stoga i da su prvi spontani izrazi nezadovoljstva došli upravo iz zdravstvenog sektora. Kanton Sarajevo u jeku širenja zaraze bio je pogođen manjkom radnika uslijed povećanog broja individualnih bolovanja što je najviše ličilo na spontani bijeli štrajk.
Sektor trgovine se, s druge strane, po riječima predsjednice Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH (STBiH) Mersihe Beširević već suočio s prvim primjerima masovnih otpuštanja u jednom od većih trgovačkih lanaca. I sve to unatoč povećanom prometu pa onda i profitu u prvim danima krize kada su građani gomilali namirnice u strahu od proglašenja potpune karantene i zabrane kretanja. Dodatni problem predstavlja i podatak da nisu sve od 150 tisuća radnica u sektoru trgovine dobile adekvatnu zaštitu, niti im je rad prilagođen novim uvjetima i zdravstvenoj ugrozi. Slučajevi variraju od kantona i entiteta do pojedinačnih trgovina, odnosno trgovačkih lanaca. Stanje u Republici Srpskoj pritom je nešto bolje zbog centraliziranost vlasti i upravljanja situacijom kao i efikasnijeg provođenju mjera zaštite građana, ali i radnika.
Zakon o radu kakvog još nismo vidjeli
Međutim, ono što trenutačno najviše tišti predsjednicu ST BiH koji je jedan od malobrojnih sindikata koji djeluje na cijelom području Bosne i Hercegovine i nije ograničio svoje aktivnosti entitetskim i kantonalnim granicama, najava je izmjena Zakona o radu Federacije BiH. Naime, još prošli tjedan u javnost je puštena vijest da u sklopu (post)korona reformskih zahvata, Vlada Federacije BiH kreće u izmjene ZOR-a koji je inače zadnji put drastično mijenjan 2016. kao dio tadašnjeg (post)kriznog vala mjera štednje i deregulacije radne legislative. Riječ je o reformskoj ofanzivi koja je uz BiH zahvatila i sve zemlje u regionu uskladivši ZOR-ove s interesima poslodavaca i neoliberalnim pojmovnikom Europske unije. Kako se sada čini, Vlada Federacije BiH je iskoristila ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom, kao i postavljena ograničenja u vidu zabrane javnih okupljanja kako bi po hitnom postupku donijela novi ZOR i time izbjegla masovnije prosvjede i eventualno štrajkove.
A ono što stoji u novom nacrtu ZOR-a, prema izjavama Mersihe Beširević našem mediju, ovom sindikatu je u “cijelosti neprihvatljivo”. Prema njenim riječima novi ZOR vodi “derogiranju prava radnika, potpunom stavljaju ad acta svih kolektivnih ugovora i sporazuma”, a pritom se “uloga sindikata potpuno minimizira”. Kao najeklatantniji primjer kriznog menadžmenta Vlade FBiH po želji i interesu poslodavaca je “više članaka nacrta ZOR-a koji doslovno poslodavcima dozvoljavaju da ‘jednostrano’ donose sve odluke o pravima radnika”.
Prvomajska poruka
Tako je pred Prvi maj i Međunarodni praznik rada, Vlada FBiH svim svojim radnicima koji još imaju posao, kao i onima onim koji će ga tek tražiti nakon što se ublaže mjere zaštite zdravlja, poslala čestitku u kojoj stoji: Gonite se u neku stvar! Malo je nade da će se eventualni bijes radnika tom porukom dati kanalizirati i organizirati. Naime, od Saveza samostalnih sindikata BiH kao sindikalne središnjice u Federaciji BiH, radnici će vjerojatno dobiti vjerojatno dvije čestitke i ne toliko potrebne sindikalne podrške ili ne daj bože mobilizacije. Naime, iako je velika većina strukovnih sindikata članova SSSBiH, nakon dugogodišnje krize vlasti u ovo krovnoj sindikalnoj organizaciji, konačno krajem veljače izabrala novo vodstvo sindikata i predsjednika Mevludina Bektića, dosadašnji predsjednik Selvedin Šatorović odbija odstupiti s mjesta predsjednika SSSSBiH dovodeći u pitanje legalnost izborne sjednice. Drugim riječima, radnici u BiH, ionako slabo organizirani ostavljeni su na milost i nemilost poslodavcima i državi koja im je pripremila najregresivniji ZOR na ovim prostorima vjerojatno od Kralja Aleksandra i šestojanuarske diktature.
U skladu s tim, umjesto nekog velikog zaključka i poziva na solidarnost koji iz Prvog maja u Prvi maj izgledaju kao sve otrcanija prazna gesta, za kraj smo pipremili svojevrsnu prvu pomoć za radnike i radnice čije su zaposlenje i egzistencija trenutno ugroženi. U zemlji u kojoj i nekadašnji radnički list nema više radnika, a već odavno je prestao izvještavati o radničkim pitanjima potražili smo one koji to još čine. Televizija Unsko-sanskog Kantona pripremila je kratki video u kojem odvjetnik Almir Smajić savjetuje kako postupiti u slučaju da vam poslodavac želi uručiti otkaz kao tehnološkom višku i koja je razlika između otkaza i raskida ugovora o radu. Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH kao dio svojih edukacijskih aktivnosti priredio je user friendly pregled radnog zakonodavstva za svoje članove i povjerenike koji može biti od pomoći i za ostale radnike ukoliko se nađu i situaciji da su im ugrožena radnička prava ili ih se prisiljava na potpisivanje otkaza ugovora o radu.
SSSBiH unatoč svojoj poslovičnoj tromosti, također je priredio brošuru o osnovnim radničkim pravima za vrijeme pandemije. Za kraj pozivamo radnike iz BiH i u regionu da prate Facebook stranicu STBiH koji će prirediti cjelodnevni program za Prvi maj s radničkim pričama kao odgovor na medijsku blokadu s kojom se trenutno suočavaju. Naime, uprava jednog od trgovačkih lanaca uskratila je isplatu sindikalnih članarina STBiH-u nakon što su upozorili na postupke uprave koja je uvela obavezu radnicama da vrše prodaju roba po domaćinstvima bez adekvatnih mjera zaštite. Uz to, oglasni medijski prostor su inače, a pogotovo u zadnje vrijeme, zakupili veliki trgovački lanci koji donose zaradu medijima i cenzuru vijesti koje upućuju na kršenja radničkih prava. S ciljem rušenja medijske blokade s kojom se trenutno suočavaju radnici i sindikati u BiH, dajemo ovime i svoj mali doprinos radničkoj borbi u doba Korone i inače. Sretan Prvi maj!