Ispisane su već tisuće i tisuće tekstova i članaka na temu utjecaja epidemioloških mjera na ekonomiju i na to kako shvaćamo ekonomiju. Neki su pohitali državne mjere proglasiti začecima novog socijalizma i dokaza neminovne propasti kapitalizma, dok su neki u pandemiji vidjeli novu priliku da napokon krenemo s pravim kapitalizmom. Još od 2008. i 2009. nisu toliko različiti pristupi dobili pravo javnosti i barem donekle legitimni status. I dok su potezi različitih država varirali po stupnju odvažnosti, pravičnosti i neposredne efikasnosti, svima je jasno da prava politička bitka u ekonomiji tek slijedi. I neće se samo ticati pitanja tko će podnijeti teret zaduživanja.
Neposrednu epidemiološku sudbinu je teško predvidjeti. Nitko sa sigurnošću ne može ništa reći jer o samom virusu još ne znamo dovoljno. No, bez obzira na neizvjesnost svugdje se već pomalo slažu planovi, ili kako bi Andrej Plenković rekao, hodogrami postepene normalizacije. A ta normalizacija se prvenstveno odnosi na ekonomske aktivnosti. Pritom je znakovito što se “metodološka” rasprava vodi oko pitanja trebaju li pri odlukama dominirati epidemiološki ili politički kriteriji. Jasno je što su epidemiološki kriteriji ili je barem nama laicima jasno na čemu bi se trebali zasnivati, ali nije baš toliko jasno što bi bili politički kriteriji. Ili nam je možda svima “previše” jasno.
Naime, razlika između epidemioloških i političkih odluka o ekonomskoj (ne)aktivnosti se zasniva na izdvajanju ekonomije iz politike. U ovom kontekstu političko samo znači da Andrej Plenković preuzima nešto veći rizik s ozbirom na epidemiološke procjene. Kako će sama ekonomija izgledati s onu stranu pitanja treba li stajati komad pleksiglasa između stolova u restoranu se ne postavlja jer se pretpostavlja da će izgledati isto kao i prije. A to isto kao prije znači da odnos između kapitala i rada nije političko pitanje već normalna simbioza koju politički remete porezni sustav i plaće u javnom sektoru. Međutim, čini se da bi moglo biti i gore nego prije. I to ne samo zbog pada cjelokupne ekonomije.
Naime, metaforički je teren već pripremljen. Kad se govori o ponovnom pokretanju ekonomske aktivnosti dominiraju dvije sintagme: relaksacija mjera i otvaranje ekonomije. Posrijedi su sasvim “prirodna” jezična rješenja i sama po sebi neutralna. Međutim, kad ih se uklopi u političko-ekonomski jezik oni automatski gube svoju neutralnu narav i postaju svojevrsni regulatorni okvir. Ideološki je trik u tome što se i dalje čine neutralnima. Sasvim je lako zamisliti kako će se stvari odvijati. Kad krene relaksacija mjera epidemiološke naravi odmah će se zazivati i dodatne relaksacije državnih mjera kao što inspekcije, zakon o radu i porezi. Naprosto će nastati kontinuum. Slično će biti i s otvaranjem ekonomije: tražit će se micanje svega onoga što to “otvaranje” koči bez obzira dolazile kočnice iz epidemioloških udžbenika ili sustava socijalne zaštite. Ekonomiju ništa neće smjeti više zatvarati.
Tu se ne radi o vještini predstavnika kapitala da bolje prepoznaju retoričke potencijale od predstavnika radnika. Radi se o tome da posjeduju društvenu moć koja može svakodnevni jezik prilagoditi svojim interesima. A to će biti još lakše kad skoči stopa nezaposlenosti, poveća se javni dug i ospe se potražnja zbog rezova u javnom sektoru. Period lockdowna podgrijao je maštu na ljevici, vratio u optjecaj neke zaboravljene institucije, ideje i retorike, ali u međuvremenu odnosi moći između rada i kapitala nisu promijenjeni. U tome leži društvena uvjerljivost “neutralnih” metafora.