Ovih dana često slušamo o tome koliko je kultura važna. U samoizolaciji smo “prisiljeni” konzumirati proizvode kulture, doduše, samo oni privilegirani, a rutinirani tumači svijeta već najavljuju kako će kriza dovesti do ekspanzije inovacije i kvalitetnih umjetničkih djela jer tako uvijek bude u krizi. No, izgleda da je već počelo. I to na krajnjem neobičnom mjestu. U Europskoj komisiji. Ili malo preciznije: u njemom komjuniti menadžmentu.
Naime, jučer su na profilima na društvenim mrežama objavili grafiku koja izgleda kao dišamovska gesta u doba korone: ready-made mim. Na grafici su se hvalili kako su Francuska i Njemačka kombinirano donirale više maski Italiji od Kine. Svaka čast. Komentari ispod objava su sastavljeni od kombinacije bijesa i ismijavanja. Zamjerala se samohvala u ovakvoj situaciji, prozivalo za natjecanje u solidarnosti, ismijavali dometi europske solidarnosti i bacale raznolike fore. No, nije slučajno da je Europska komisija iznjedrila umjetničku inovaciju u popularnoj kulturi. Prisiljeni su kad osnovne solidarnosti nema.
A to najbolje pokazuje primjer s tzv. korona obveznicama. Prekjučer je devet zemalja članica eurozone zatražilo uspostavu zajedničkog dužničkog instrumenta u svrhu ublažavanja posljedice krize. Pismo su potpisali Italija, Francuska, Slovenija, Belgija, Španjolska, Luksemburg, Portugal, Grčka i Irska. U pismu su obrazložili razloge: tvrde da se radi o simetričnom vanjskom šoku koji je pogodio sve članice i za koji nijedna članica nije sama odgovorna te da je nužan kolektivan odgovor. Nisu specificirali oblik tog instrumenta samo su naglasili da bi veličinom i dalekim rokom dospijeća trebao biti takav da ublaži trenutne rizike kao i one u budućnosti. Jasno je samo da bi se trebalo odlučiti koja europska institucija izdaje obveznice, koliko su vrijedne i za što i gdje će ići novci. I da će se zajednički, ovisno o kapacitetima, otplaćivati.
Jučer je na tu temu održan telekonferencijski sastanak Europskog vijeća i Njemačka i Nizozemska su rekle: ne može. Riječima nizozemskog premijera Marka Ruttea, time bi se prešao Rubikon i EU bi postala “transfer unija” na način koji nije predviđen Mastriškim sporazumom. Pod “transfer unijom” misli na redistributivne politike koje nadilaze postojeće europske fondove: javni novac bi se transferirao tamo gdje je potreban. Umjesto korona obveznica, Nijemci i Nizozemci predlažu korištenje sredstava iz Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), inače nastalog u periodu financijske krize eurozone. Problem s ESM-om su uvjeti zajmova. Kao što su bile mjere štednje.
Talijanski premijer Giuseppe Conte je odmah odbio taj prijedlog i dodao da nikakvi uvjeti u ovim trenucima ne dolaze u obzir. “Kako netko može misliti da su instrumenti razvijeni u prošlosti s namjerom da interveniraju u događajima poput asimetričnih šokova i financijskih tenzija prikladni za ovakav simetrični šok?”, poručio je Conte kolegama s europskog sjevera. Zasad, dakle, nije napravljeno ništa već je rasprava prebačena na Eurogrupu (ministre financija) koja se sastaje u ponedjeljak. Od šaltera do šaltera, reklo bi se. Već je i financijska kriza pokazala da je europska solidarnost mrtvo slovo na papiru, a ova pokazuje da se to mrtvo slovo pretvorilo u ready-made mim.