Uoči ovogodišnjeg 8. marta, Europski parlament istaknuo je problem upornog rodnog jaza u plaćama. Žene u Europskoj uniji u prosjeku zarađuju po satu 15% manje od muškaraca. Između zemalja članica postoje velike razlike, pa je tako najveći rodni jaz u plaćama u Estoniji i iznosi 23%, dok je najmanji u Rumunjskoj (3%). Zemlje regije nalaze se negdje između ta dva ekstrema – Hrvatska s 10.5%, Slovenija s 8.7%, Bugarska s 13.5%. Rodni jaz u plaćama mijenja se s godinama – niži je za mlađe radnice i radnike, a kasnije se povećava, što je uglavnom posljedica toga što se žene većinski brinu o ovisnim članovima obitelji i tome podređuju svoje poslove, u nedostatku institucionalne potpore (kao i potpore partnera u vidu ravnomjernog obavljanja tog rada). Niža primanja žena u odnosu na muškarce dugoročno dovode i do većeg rizika od siromaštva među ženama. U 2018. godini žene u EU starije od 65 godina primale su mirovine koje su bile 30% niže od mirovina muškaraca.
Rodni jaz u plaćama predstavlja razliku između prosječne zarade žena i muškaraca po satu, a izražava se postotkom koji se dobiva tako da se izračuna udio prosječne ženske u prosječnoj muškoj zaradi (po satu). Rodni jaz u plaćama uspoređuje prosječna primanja svih radnika i radnica zajedno, ne uzimajući u obzir vrstu posla, razinu obrazovanja, dob, vrstu ugovora o radu (puno ili nepuno radno vrijeme). Upravo zbog toga što uspoređuje sve žene i sve muškarce, dakle neusporedive kategorije zaposlenih, rodni jaz u plaćama oduvijek je na udaru kritika kao neprecizan ili čak potpuno beskoristan indikator rodne nejednakosti. Te kritike, uglavnom antifeministički nastrojene, smatraju da treba uspoređivati samo muškarce i žene iste dobi, s identičnom vrstom poslova, ugovora o radu, razinom obrazovanja. Tako se želi “dokazati” da potplaćenost žena u odnosu na muškarce nije rezultat postojanja stvarnih prepreka rodnoj ravnopravnosti, već je to prirodna posljedica slobodnih odabira žena u vidu izbora profesije i količine radnih sati.
Međutim, podaci pobijaju takvo viđenje, jer čak i kada se navedeni faktori uzmu u obzir i usporedi se muškarci i žene koji rade slične poslove, žene su i dalje potplaćene za svoj rad (iako osjetno manje nego što to daje naslutiti uopćeni rodni jaz u plaćama). Međutim, ono što rodni jaz u plaćama želi rasvijetliti nije u prvom redu diskriminacija koju u tajnosti vrše poslodavci, već niz faktora koji idu na štetu žena i u konačnici dovode do toga da imaju niža primanja. To je na primjer činjenica da je rodni jaz u plaćama tim veći, odnosno da su ženske plaće manje, što je više zaposlenih žena u određenom sektoru (poput npr. tekstilne industrije ili pojedinih tipično „ženskih“ uslužnih zanimanja). Dapače, većina istraživanja koja proučavaju uzroke rodnog jaza u plaćama dolaze do nalaza da tzv. horizontalna segregacija radne snage (dakle, podjela na tipično muške i ženske sektore djelatnosti) “objašnjava” velik dio razlika u plaćama. K tome, tzv. vertikalna segregacija – dakle, činjenica da žene uglavnom rade na nižim i lošije plaćenim zanimanjima nego muškarci čak i unutar istih sektora – objašnjava podjednako velik dio razlika u plaćama. Stoga bi rodno ravnopravna politika trebala raditi na povećanju plaća na razini čitavih sektora u kojima većinski rade žene (kao i onih iznimno potplaćenih u kojima većinski rade muškarci, poput građevinskog).
No ekonomska nejednakost žena i muškaraca ne odnosi se samo na uzak teren tržišta rada, već i na onaj izvan njega. Rodni jaz u plaćama, uzet sam za sebe, ne govori ništa o tome, kao ni o primjerice razini ekonomske aktivnosti žena – dapače, često su zemlje s nižim rodnim jazom u plaćama one u kojima je velik postotak žena ekonomski neaktivan. Nadalje, na razini cijele Europske unije čak 30% žena radi na pola radnog vremena zbog tereta brige za obitelj, a tu su i česti problem “ispadanja” s tržišta rada zbog brige o djeci i starijima, niz diskriminatornih politika prema ženama tijekom porodiljnog dopusta, otežano zapošljavanje nakon dopusta i slično.
Ukratko, rodni jaz u plaćama uistinu jest neprecizan i ograničen indikator rodne nejednakosti koji tek ukazuje na niz pozadinskih prepreka s kojima se suočavaju žene na tržištu rada i izvan njega. No, ti pozadinski problemi ga “objašnjavaju” samo za one koji smatraju da je u redu da žene snose veći dio tereta brige za obitelj, da rade na pola radnog vremena kako bi u drugoj polovici obavljale usluge dječjeg vrtića ili staračkih domova i da dobivaju nisku plaću zato što su odabrale tipično “žensko” zanimanje. Svi koji tako ne smatraju svoje istomišljenice/ike moći će pronaći ove nedjelje na petom po redu osmomartovskom Noćnom maršu.