politika
vijest

Desni populizam: srednjoklasni revolt?

Foto: AFP / Marten Van Dijl

Bez obzira na razlike u ideološkim sklonostima, oko osnovne argumentacijske okosnice važi svojevrsni globalni konsenzus. Ključnu podršku tzv. desnom populizmu diljem svijeta pruža razočarana radnička klasa. Posrijedi je opće prihvaćeni opis političke stvarnosti na koji nailazimo u akademskim tekstovima, novinskim člancima i tvitovima. Taj je opis uglavnom i etnografski često sasvim precizan: tu radničku klasu tvore mahom bivši muški tvornički radnici iz deindustrijaliziranih regija zapadnih zemalja.

Često je taj etnografski prikaz i sasvim uvjerljiv. Navedena društvena skupina se u relevantnoj mjeri odlučivala za Trumpa, Brexit, Marine Le Pen ili Alternativu za Njemačku. Međutim, tumačenje uspona nove desnice ili populizma isključivo na leđima radničke klase je u najmanju ruku nedostatno. Ako ne i potpuno krivo. Kao prvo, riječ je o izoliranom segmentu radničke klase koji ne “zastupa” klasu u cjelini. Zašto bi nezaposleni manualni radnik sa sjevera Francuske bio autentičniji predstavnik radničke klase od sobarice iz Lyona?

Pored toga, valja i istaknuti da izborne apstinente uglavnom čine oni s najmanjim primanjima, a nigdje se nije dao uočiti značajan skok u izlaznosti e da bi političke promjene mogli tek tako pripisati dinamici u nižim klasama. Pored tih načelnijih sumnji u prevladavajuće objašnjenje uspona desnog populizma, počela su se pojavljivati i empirijska istraživanja koja ih mahom dovode u pitanje. Na jednom mjestu je nekoliko najznačajnijih prošlog tjedna u svojoj kolumni prikupio Simon Kuper, kolumnist Financial Timesa i koautor jedne od najvažnijih i najzabavnijih knjiga o nogometu: “Soccernomics”.

Novija istraživanja sugeriraju da se “populistički revolt” zasniva na srednjoklasnoj bazi. Tako, na primjer, jedno pokazuje da dvije trećine Trumpovih glasača ima primanja iznad američkog prosjeka, a drugo naznačuje da 59% onih koji su bili za Brexit pripada srednjoj klasi. Same brojke, dakako, iziskuju i određeno socijalno tumačenje. Prema Kuperu, riječ je o “osveti” provincijske srednje klase. Svih onih sitnih poduzetnika, računovođa i učitelja koji smatraju da su se za svoj status mukotrpno izborili, za razliku od metropolitanskih srednjih klasa i elita kojima je sve pruženo na pladnju i koji svojim stavovima i mišljenjima oblikuju javno mnijenje. Ta se srednja klasa protivi i bilo kojem tipu pozitivne diskriminacije – bilo da je riječ o ženama, migrantima ili manjinama – kao i širenju socijalne države ili višim porezima. Svatko klasni uspon mora zaslužiti svojim radom.

Ni ova perspektiva zasigurno ne donosi ultimativno objašnjenje uspona desnog populizma, ali zasigurno, poduprta brojkama, jamči njegov izdašniji dio. Ključno ideološko pitanje ipak ostaje: zašto i dalje prevladava objašnjenje s naglaskom na radničku klasu iako brojke sugeriraju nešto drukčiju klasnu dijagnozu? Mogla bi se izdvojiti dva razloga. Oba ostaju donekle na razini špekulacije, ali ne odudaraju od značajnih i uočljivih ideoloških promjena u posljednjih četrdesetak godina. U kontekstu propasti socijalističkih projekata, raskola socijaldemokratskih stranaka s radničkom bazom i neupitne vjere u tržište, svi zahtjevi koji dolaze “odozdo” se tretiraju kao naprosto iracionalni. Pa kad se u nekom momentu pojavi politička snaga koja destabilizira situaciju mora da je posrijedi nekakva iracionalnost radničke klase. Ona igra tu ulogu.

Drugi razlog leži u povijesnom revizionizmu koji je posljednjih četrdesetak godina išao ruku pod ruku s gore opisanim procesima. A jedan od aspekata tog revizionizma bila je i promjena “metodologije” u analizi fašizma. Naime, unutar historiografije, pa onda i šire, pojavila se struja koja je polako postala dominantna. Ona se nastojala odmaknuti od marksističke analize koja je međuratni uspon fašizma stavljala u kontekst kapitalističke ekonomije, straha buržoazije od svjetske revolucije i ključne podrške koje su usponu fašizma dale srednje klase.1 Ta struja zagovara metodološki zaokret: čitajmo fašističke tekstove i govore i vjerujmo im na riječ. Pa im tako vjerujmo i kad govore da su protiv kapitalizma i da su na strani “običnog naroda”. U krajnju ruku i nazvali su se “nacional-socijalisti”.

Taj se refleks prenio i na današnjeg prosječnog analitičara/kolumnista: vjerujmo Trumpu i Marine Le Pen kad kažu da su na strani radničke klase. Ili, barem vjerujmo da im radnička klasa vjeruje. Pa makar brojke išle u smjeru nešto drukčijeg klasnog mozaika. Ništa, valjda, ne tješi kao vjera da iza svega stoji iracionalnost masa. Tu se i krije ključna opasnost povijesnog revizionizma. Ako smo “zaboravili” lekcije iz povijesti, nećemo se imati s čime nositi s prijetnjama u sadašnjosti i budućnosti.

  1. Uvjerljive analize tog procesa, kao i (srednjo)klasne podloge uspona fašizma, možete pronaći u nedavno prevedenim knjigama izraelskog povjesničara Ishaya Lande: “Šegrtov čarobnjak” i “Fašizam i mase”. []