Godina 2020. počela je izrazito stresno za zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Sve višegodišnje spekulacije o njegovim nezakonitim aktivnostima, ove su se godine toliko intenzivirale da se svaki dan otkriva nešto novo, a jako loše po gradonačelnika. On iz dana u dan izgleda sve lošije, a premda su riječi koje izgovara identične onima što ih ponavlja od kada je gradonačelnik, one zvuče sve ispraznije, ponavljane su sve neuvjerljivijim, emotivnijim, još plačnijim tonom, a gradonačelnik djeluje vidno iscrpljeno i onemoćalo. U takvim je okolnostima u četvrtak dočekao novu sjedincu skupštine.
U Zagrebu se naime, od četvrtka ujutro (6. februara) održava sjednica zagrebačke Gradske skupštine s dnevnim redom od 44. točke. Među njima se posebno ističe točka broj 6. Izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba (GUP). Jednako je važna i točka broj 38. koju je nametnula opozicija u skupštini predvođena lijevim blokom, a ta bi, ako prođe, rezultirala raspisivanjem lokalnog referenduma o izmjenama i dopunama GUP-a.
Tim su povodom Zelena akcija, udruga Siget i Pravo na grad u četvrtak ujutro održali još jedan prosvjed. U zajedničkoj izjavi stoji kako su se “protiv Bandićevog Generalnog urbanističkog plana (GUP-a) ujedinili svi građani, udruge, građanske inicijative, arhitekti i urbanisti”. Objašnjavajući spregu gradonačelnika Milana Bandića s HDZ-om udruge ističu kako je ova skupština rezultat politikantskih igrica ovih koalicijskih partnera: “Podnošenjem amandmana HDZ je kukavički nastavio igrati Bandićevu igru i time pokazao da nikada neće staviti interese građana ispred vlastitog politikanstva”, poručili su organizatori današnjeg prosvjeda. Time hoće reći da je GUP već trebao pasti, da HDZ nije u posljednji čas uskočio i još jednom spasio fotelju zagrebačkog gradonačelnika.
Radilo se o drugom okupljanju nezadovoljnih građana u manje od tjedan dana. Na prvom prosvjedu održanom u subotu (1. februara), na glavnom zagrebačkom trgu okupila se 21.000 ljudi. Gradonačelnik je pokušao vršiti opstrukcije prosvjeda izvevši kamione gradske čistoće na trg ne bi li tamo stao manji broj ljudi, no pokušaj sabotaže bio je neuspješan. Istovremeno su studenti FER-a uspješno sanirali i nepoštene prakse policijskog prebrojavanja prosvjenika. Tako znamo da se na prosvjedu nalazila 21.000 ljudi, i nismo morali čekati službene procjene koje bi vjerojatno govorile o znatno manjem broju prisutnih. Ovi primjeri, bez da se ulazi u meritum prosvjeda svjedoče dugotrajnom odnosu nepovjerenja između stanovnika grada Zagreba i službenih instanci.
Ovdje je opravdano, ili možda naivno, postaviti pitanje hoće li s padom zagrebačkog gradonačelnika HDZ preuzeti suodgovornost za stanje koje će iza Milana Bandića ostati u gradu?
Nagomilani problemi
Nekada prošloga tjedna, pročelnica gradskog ureda za financije Daniela Juroš Pečnik, izišla je u javnost s informacijom da grad Zagreb ima proračunski minus težak milijardu kuna. Dok se gradonačelnik brani da je to akumulirani minus, SDP ga je u srijedu (5. februara) u emisiji Otvoreno na prvom programu HRT-a optužio da tu čak ni nije sav minus, odnosno da će se realno stanje stvari vidjeti tek kada dođe do promjene vlasti. Podsjetili su nas na obveznice teške 500 milijuna eura koje je 2007. grad Zagreb izlistao na Londonskoj burzi. Te obveznice počele su sjedati na naplatu gradu 2017. stoga je iste godine izdana druga tranša obveznica zagrebačkog Holdinga u iznosu od 500 milijuna kuna.
No, to nisu jedini dugovi grada Zagreba. Niz populističkih i “estetskih” mjera (fontane) financirano je netransparennim načinima, stoga zapravo ni ne znamo što nas čeka kada se jednom više ne budemo morali baviti Milanom Bandićem. A prema optužbama koje se trenutno protiv gradonačelnika iznose, što pred raznim sudovima u Zagrebu, što po medijima, što u izravnim konfrontacijama aktivista s gradonačelnikom i njegovim siledžijama, kao i po šrktoj potpori, ali ipak potpori HDZ-a, može se početi promišljati končani kraj Milana Bandića.
Jedan takav okršaj dogodio se u srijedu navečer u HRT-ovoj emisiji Otvoreno između gradonačelnikovog siledžije te SDP-ovog Rajka Ostojića i arhitektice i aktivistice Prava na grad Ive Marčetić, najmlađe osobe tamo i jedine žene u studiju. Vikanje predstavnika stranke Milan Bandić 365 u studiju bilo je potaknuto jednom riječju koju je izgovorila Marčetić: memorandum. Nakon te jedne prave riječi, emisija se potpuno raspala, privatizirao ju je Bandićev čovjek koji prosto nije zaslužio da ga se pamti, stoga ga nećemo ni imenovati. Voditelj emisije Mislav Togonal i sam je tijekom navedenog vikanja odustao od kontrole nad emisijom te se maknuo pomalo u stranu i počeo se smijati u kameru (tražeći valjda empatiju od publike), da bi prepustio goste i Marčetić kao jedinu ženu u studiju, na milost i nemilost Bandićevog siledžije. U školi besmislenih diskvalifikacija, čini se da političari uče obezvrijediti sve definicije, sva načela i sve vrijednosti s kojima aktivisti dolaze u emisije. Stoga ne čudi da se Bandićev bukač obrušio na Marčetić u nastojanju da je diskvalificira.
No, takvi su pokušaji, premda vizualno izrazito dojmljiivi i konceptualno izrazito zbunjujući, obično potpuno promašeni, jer negiranje lijevih vrijednosti koje pokušava privilegirana elita, nisu vrijednosti samo lijevih aktivista, nego su to politički artikulirani problemi neke zajednice. Tako je na jedan takav pokušaj Bandićevog čovjeka da izjednači dva dijametralno suprotna pojma: javni interes i interes poduzetnika te da istovremeno prikaže ljevicu kao politčiku stuju koja nema pojma o čemu priča, predstavnica te ljevice uspostavila jasnu razliku između ova dva: kako gradnja elitnih stanova za prodaju koje većina stanovnika grada Zagreba ne može platiti može biti javni interes?
Politika izjednačavanja privatnog i javnog interesa dovela je stambenu situaciju u Zagrebu do očajne situacije. S prosječnom zagrebačkom plaćom, što je natprosjčena hrvatska plaća, prosječnom radniku u Zagrebu na stanarinu odlazi oko 40 posto plaće. Podučeni nizom ovršenih nekretnina, kao ishodom stambenih kredita u švicarcima, stanovnici Zagreba ne ulaze lako u nova stambena zaduživanja. Pa čak ni ova javno subvencionirana, jer su tzv. “Bandićevi stanovi” premda novi, zbog vlage i drugih problema, neuseljivi. Upravo zbog ignoriranja konteksta, antagonizam stanovnika prema gradonačelniku i njegovim ljudima postaje sve snažniji. I upravo u tom kontekstu, Marčetić je dobro poentirala kazavši kako se u ovom pitanju interes investitora razlikuje od javnoga u tome što si te luksuzne stanove koje gradi gradonačelnik – prosječni stanovnik Zagreba ne može priuštiti. Pokušaj člana stranke Milan Bandić 365 da nametne svoj kontekst, onaj u kojem je zgrtanje profita ekvivalentno javnom interesu, slavno je propao.