Ako ostavimo po strani projekte okupljanja “autentične” desnice, gotovo svi novi politički projekti na domaćoj sceni – novi “treći putevi” – kreću od korupcije kao glavne teme i problema te nude svoja rješenja. Bilo da se radilo o prvoj, “tehnokratskoj” fazi Mosta, bilo o Živom zidu i njihovom pristupu zasnovanom na teorijama zavjere, bilo o stiliziranoj anti-korupcijskoj agendi Dalije Orešković. Posrijedi je taktika koja se u kavanskim sportskim teorijama naziva “igra na svježinu”.
Međutim, nakon početnog uzleta i atraktivnosti novih lica, projekt se vrlo brzo ispuše. Ili ogoli. Razlog tome nije u inerciji visoke politike koja po nekim svojim zakonitostima svakoga nužno kompromitira. On se krije u ishodišnim postavkama: ne može se politički program graditi (samo) na anti-korupciji. Pored toga što se neminovno ti novi akteri moraju “autati” i u takozvanim svjetonazorskim pitanjima, na vidjelo moraju izaći i “dublji” političko-ekonomski stavovi. Oni o odnosu rada i kapitala, ulozi države u ekonomiji i poželjnom modelu razvoja. Jer anti-korupcija je prazna ploča, retorički alat za kanalizaciju bijesa obespravljenih ili zgražanja zabrinutih, ovisno o klasnoj pozadini.
Posljednja inkarnacija anti-korupcijskog profeta u hrvatskoj politici je, dakako, Dario Juričan. Riječ je o kandidatu na predsjedničkim izborima koji je ostvario sasvim solidan rezultat, a centralna meta njegovih istupa je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Kao što je poznato, za razliku od prethodnih profeta, Juričan se nešto drukčije profilira. On ne zauzima gard ozbiljnog političara, već satiričara, stand-up komičara koji nastoji prokazati korupciju. Pritom se koristi taktikom koja se u teoriji suvremene umjetnosti pomalo preuzetno naziva – subverzivna afirmacija. On se, naime, također predstavlja kao korumpirani političar i “veliča” tu praksu samo da bi ju ogolio i prokazao. Pritom bi sve to navodno trebalo biti i duhovito.
No, iza svake anti-korupcijske agende, makar ona bila i komedijaška u žanru, mora postojati neki pozitivni vrijednosni sustav zasnovan na političkim sklonostima i stavovima. U jučerašnjem, poprilično izdašnom intervjuu na Telegramu Juričan nam je “izlaskom iz uloge” predstavio svoj vrijednosni sustav i političke stavove. I pritom nije pretjerano iznenadio. Kao i kod većine domaćih i svjetskih anti-korupcijskih profeta, iza cijele fasade stoji ona ista, obična, dosadna vjera u objektivnost tržišta kao rješenja za sve probleme. Ta je vjera vrlo često praćena i zgražanjem nad običnim narodom koji je zapravo glavni krivac za korupciju. Zgražanje se kod Juričana već i prije dalo primijetiti u nekim motivima i scenskim rekvizitima poput janjetine koja bi trebala biti gastro metafora za korupciju. Jer janjetinu jedu zatucani, neobrazovani i korumpirani. Da obični ljudi jedu više sushija, korupcija bi valjda iščezla u potpunosti.
“Normalne” cijene
No, u intervjuu se Juričan maknuo od usputnih motiva i scenskih rekvizita te ponudio svoju teoriju korupcije i uloge malih ljudi u njoj. Vrijedi taj dio citirati u cijelosti:
“’Možemo danima pričati o tome’, kaže Juričan, ‘ali ja fenomen Milana Bandića ljudima uvijek krećem objašnjavati iz tramvaja. Koliko košta tramvajska karta? Četiri kune? Je li to normalna cijena? Ne, to je apsolutno nenormalna cijena karte. Realna cijena je minimalno deset kuna. Ali ne možeš to ljudima objasniti, kao što im ne možeš objasniti ni to da, recimo, cijena od deset kuna za ulaznicu na bazene radnim danom nije normalna.
I to je to. Ljudi mogu prihvatiti da je ZET na kraju godine u gubitku od 100 milijuna kuna, ali ne mogu prihvatiti da je cijena tramvajske karte deset kuna. Zbog tog licemjerja ljudi Milan Bandić ne može izgubiti na izborima. Opisao sam samo jedan posto ukupnog problema, ali to je ključ. Meni su ta karta za bazen, i ta karta za tramvaj, početak svega. Korupcija kreće upravo od te točke. Ljude se korumpira čim uđu u tramvaj, ali to nitko ne može prihvatiti. Mali, korumpirani čovjek ima sto izgovora: bolje da platim išta nego ništa, javni prijevoz bi i tako trebao biti besplatan – uvijek se nađe izgovor’, pomalo rezignirano zaključuje Juričan.”
Za početak, Bandić je te “nenormalne” cijene tramvajskih karata i onih za gradske bazene uveo 2017. godine. Tako da one baš i ne objašnjavaju dugotrajnu vladavinu prije toga. No, to i nije toliko bitno. Bitan je Juričanov stav o socijalnoj politici i funkcioniranju javnih poduzeća. Naime, pod “normalnom” cijenom Juričan zapravo podrazumijeva tržišnu cijenu. Troškovi proizvodnje usluge su toliki i toliki i zato bi cijena trebala biti usklađena s tim troškovima. Ne može se iz objašnjenja baš razlučiti smatra li Juričan da javna poduzeća moraju poslovati s profitom ili je dovoljna pozitivna nula. Bilo kako bilo, on ili ne razumije ulogu i funkcioniranje socijalne države ili je naprosto tržišni fundamentalist, s tim da je ovo drugo izvjesnije. Juričan je po svom profilu zapravo političko-komedijaško krilo Lipe, poznate libertarijanske udruge.
Bez obzira na sve probleme u poslovanju ZET-a, potpuno je nejasno zašto bi poduzeće za javni prijevoz trebalo biti u plusu. Ili gradski bazeni. Logika njihovog funkcioniranja je sasvim jednostavna i prisutna diljem svijeta već više od stotinu godinu. Država, grad ili neki drugi organ vlasti prikuplja poreze i njima financira one usluge koje bi inače većini stanovništva bile nedostupne da se nude isključivo na tržištu. Ne radi se tu o nikakvom zametku korupcije već o sanaciji negativnih učinaka tržišne ekonomije. Bilo da je riječ o sanaciji koja osigurava dostupnost usluga putem nižih cijena od tržišnih, bilo da je riječ o uslugama koje tržište uopće ne nudi jer su svakom kapitalistu neisplative. Na primjer, nijedan kapitalist ne bi izgradio veliki bazen. “Normalne” cijene ulaznica bi bile previsoke, potražnja preniska i investicija se ne bi mogla isplatiti.
Također, upravo je iz otkrića svih sumnjivih Bandićevih poslova razvidno da za financiranje gradskog prijevoza i bazena nisu potrebni preveliki redistributivni zahvati koji bi narušili tu krhku tržišnu ravnotežu ili ugrozili odnos snaga rada i kapitala. Svi ti minusi mogu se komotno pokriti iz preplaćenih poslova i javnih nabava. Dakle, čak ako smo fokusirani isključivo na korupciju, može se pronaći rješenje bez “dubljeg” preispitivanja ekonomskih odnosa i uloge javnog sektora u ekonomiji. A još nismo ni spomenuli ekološku dimenziju subvencioniranja javnog prijevoza. No, to ovdje nije ni važno. Ono što je važno i evidentno jest da iza visokog morala i borbe za pravdu stoji prijezir prema masama koji se opravdava “normalnim” cijenama. Nemojte jesti besplatnu janjetinu nego burger koji ne možete platiti jer plaćate “normalne” cijene za tramvaj i bazen. Eto formule za rušenje Bandića, eliminaciju korupcije i razvoj političke svijesti.