Hrvatska ministrica kulture ponovno se medijski istaknula izjavama o medijima. Nisu one na razini izjava stranačkih joj kolega, ali su svakako ispod razine hrvatskog prosjeka političkog razumijevanja društva. Gostujući 31. januara 2020. u emisiji Novi dan na N1, ponovila je neistinite tvrdnje iako ih je Faktograf već odavno demantirao. Ministrica uporno tvrdi da je Ministarstvo usvojilo primjedbe Hrvatskog novinarskog društva (HND-a) na novi Zakon o elektroničkim medijima, “koje su se mogle usvojiti”. Međutim, Faktograf je u novembru usporedio dvije radne verzije nacrta novog Zakona o elektroničkim medijima: “jedne s kraja srpnja, a druge s kraja listopada, odnosno usporedbom pisanih zahtjeva HND-a sa zadnjom verzijom zakona, utvrdili smo kako izjave ministrice uglavnom nisu točne”. Ipak, Ministrica je danas ponovno ponovila neistinite tvrdnje, potvrđujući time, već ranije prisutne optužbe da se ministar koji širi lažne informacije ne može smatrati osobom kompetentnom za posao osmišljavanja nacionalne medijske politike. Štoviše, kako možemo očekivati od osobe koja repetitivno izgovara netočne informacije da istovremeno osmisli kampanju protiv širenja lažnih vijesti? Ili kako Nina Obuljen, koja ponavlja informacije koje su dokazano netočne, može voditi resor zadužen za medijsku pismenost građana? Da malo to plastičnije pojasnim: medijska pismenost znači da kad građani čuju izjave ministrice kulture moraju moći prepoznati što je u njezinim izjavama istina, a što neistina. Kada bi ministrica sprovela smislenu kampanju medijske pismenosti, prepilila bi granu na kojoj sama sjedi.
Podsjetimo o čemu se radi: HND je ljetos izišao iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu novog Zakona o elektroničkim medijima zbog potpunog nerazumijevanja medija, zbog nepoštenog odnosa prema inputima koje su donosili HND-ovi članovi u radnim tijelima. Ali i zbog toga što informacije u radnoj skupini, nisu pristizale do HND-ovih članova u radnoj skupini. Njima je nakon godinu dana ignoriranja odjednom, iako su članovi radne skupine, stigao tek mejl s nacrtom novog zakona. Nakon nekoliko godina takvog tretmana, HND više nije imao nikakvog izbora, morali su izići iz radne skupine zbog toga što bi članovima bilo nemoguće objasniti sudjelovanje jedinog referentnog strukovnog tijela u zemlji u Zakonu koji ni na koji način ne poboljšava dugotrajno krizno stanje sektora, već čini upravo suprotno. Ministrici je bitno da je HND prisutan u tom tijelu kako bi cijeli proces prikazala kao demokratski te kako bi kasnije mogla uperiti prstom u HND i reći, pa vaši su predstavnici glasali za ovo. E, pa nisu i HND nije ničiji smokvin list. Predstavnici HND-a u skupini Nine Obuljen nisu imali pravovremeni pristup informacijama, i njihova mišljenja nisu bila ravnopravna mišljenjima drugih članova te skupine. A mišljenja su to ljudi koje je jutros Obuljen na N1 nazvala drugim akterima naglasivši kako HND nije jedini medijski faktor u zemlji. Naravno da nije, ali niti jedna druga strukovna organizacija ne može mu parirati. S dvije tisuće novinara u svome članstvu, HND jeste najveće i najreferentnije strukovno tijelo novinara u zemlji. Ostale organizacije ovog tipa su primarno interesne skupine, na primjer Nacionalna udruga televizija (NUT) i Hrvatska udruga radija i novina (HURIN) kojima već idu milijunski izvori financiranja iz javnih sredstava, a za rad koji je zaista rijetko kada kritičan, nepristran i objektivan.
Pad kvalitete sadržaja
Nitko ne voli kad se mediji bave sami sobom, niti realno strukovni problemi novinara imaju izravno vidljivu vrijednost u širem društvu. Publike ove probleme doživljavaju samo kroz pad kvalitete medijskog sadržaja, kroz iritantni senzacionalizam, proizvodnju skandala i emotivnih drama. Mediolozi već godinama provode istraživanja kojima dokazuju da je značajno pala razina opće informiranosti prisutne u medijskim sadržajima. Posljedica toga su građani nedovoljno obrazovani da donose ispravne odluke o npr. svom zdravlju (cjepiva, HPV, abortus, itd…) o politici (zato nam Sabor izgleda tako kako izgleda), o ekonomiji (zato mislimo da “nama fali slobode” i da su naši ekonomski neuspjesi rezultat naše nepoduzetnosti, lijenosti i mentaliteta, što je potpuno pogrešno). Ali mediji se bave sobom jer štiteći sebe, štite i svoje publike. Hrvatska još nije prežalila radio 101 ili Feral Tribune, kao i druge nekada kvalitetne političke tjednike, ili mjesečnike poput Le Monde diplomatiquea itd… Niti portale Crol, Libela, Voxfeminae, Forum i Lupiga, a koji iako i dalje postoje, ne izgledaju kako su nekada izgledali. Publika to osjeća, ostajući osuđena na mejnstrim medije koji u pravilu ne obraćaju pozornost na društveni kontekst, zbog toga se ljudi često i ljute na televiziju i svađaju se s televizijom samom. Važnost tih medija dolazi još više do viđenja tek kada nestanu, jer ono što publici zaista nedostaje je manjak tog specifičnog oblikovanja informacija, prije svega kritičnoga prema frejmu kojeg nam nameću servilne nacionalne televizije.
Ministrica Obuljen pouzdaje se upravo u birokratiziranost medijske teme te njezinu prividnu apolitičnost kako bi izrelativizirala činjenice. Politička logika ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek (NOK) počiva dakle na vašoj neinformiranosti. Ministrica kulture ne posjeduje druge vještine iz kategorije političke kulture osim uzdanja u to da je tema neprofitnih medija toliko nejasna da je nitko ne razumije, a u ostalom, obuhvaća i mali broj zaposlenih te malu publiku, pa koga ona uopće zanima? Ti mediji ionako uostalom proizvode preveliku buku i previše problema, pa zašto bi im se uopće posvećivala pozornost? Svaka kuna uložena u neprofitne medije u končanici može završiti smjenom HDZ-ovog kadra. Evo, nakon dugog niza godina otpora, uvidio je to i najvažniji medij u državi – Index, otvorivši Index istrage, neprofitni dio komercijalnog medija koji se bavi strogo istraživačkim radom u kojem nema kompromisa podređenih komercijalnim interesima portala. I zaista, dosta uspješno to funkcionira, po svim kriterijima.
NOKaut
No, NOK taj argument sigurno neće isticati u prvi plan. Jer ono što bi i bio važan uspjeh za Ministarstvo kulture, zapravo je kamen spoticanja stranci na vlasti. Suočila se s istim problemom i Andrea Zlatar Violić u svome mandatu na čelu Ministarstva kulture, ali ona je u konačnici ipak uspjela odoljeti stranačkom pritisku protiv neprofitnih medija. Ipak, kao što smo shvatili kasnije, nije joj to nikada bilo zaboravljeno. Nemojmo se stoga zavaravati, ni centar-lijeva vlast u kombinaciji SDP-HNS nije zapravo željela taj “vrući krumpir” neprofitnih medija, niti će ga ikada željeti. Svi ministri njime se bave jer je pritisak toliki da nemaju izbora. Obećavala je ministrica Obuljen cijelu novu medijsku politiku, proglasivši sve što je napravljeno prije nje praktički ničim, obezvređujući rad svojih prethodnika i najavljujući brda i doline. Ionako nezainteresirana za temu, svega pola godine prije kraja svog mandata – Obuljen nije napravila ama baš ništa. Čak ni Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020 povodom čega je gostovala na N1 nije njezinih ruku djelo, i to je začeto u mandatu prethodnih ministara, ali mahom djelovanjem nezavisne scene. A po zvijezdi petokraki na jednom riječkom neboderu vidi se da europske financije sa sobom nose i sadržajnu neovisnost. Možda zbog toga još uvijek nema rezultata natječaja za neprofitne medije iz sredstava Europskog socijalnog fonda. Ministrica nema moć skinuti petokraku sa nebodera, pa se umjesto toga pravi da se ona s time slaže. A sve u ime kulturnih sloboda. U isto vrijeme, dok su protiv nje ujedinjeni radnici u svim sektorima kojima je Ministarstvo kulture resorno. Možda se zato i boji neprofitnih medija, jer ne može skinuti tu simboličnu petokraku s njih? Možda je upravo zato, a na temelju birokratskog sadizma Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva odbacila prijavu Faktografa, medija koji kontinuirano upozorava na sve gluposti resornih tijela? Europska pravila omogućavaju da se birokratski manjkovi prvog kruga bilo kojeg natječaja riješe na način da se prijavitelje pozove da dostave ispravne dokumente. Nacionalna zaklada umjesto takvog konstruktivnog pristupa jedva je dočekala diskreditirati Faktograf, medij koji im je stao na žulj i ne miče se otamo.
U takvoj atmosferi Obuljen najavljuje javnu raspravu o novom Zakonu o elektroničkim medijima, pri čemu će pozvati i HND da u tome sudjeluje. Nejasno je iz njezinih izjava u končanici, može li se Zakon o (elektroničkim) medijima donijeti uopće bez HND-a, odnosno ima li on legitimitet ako ga struka ne odobrava? ili je HND irelevantan partner, a osim njega postoje i drugi relevantni suradnici u ovoj temi? Jer ako je točno drugo, onda zašto se Obuljen brine sudjeluje li HND u javnoj raspravi ili ne?
Za kraj analizirajmo još samo ukratko logiku “prihvaćeni su zahtjevi koji su mogli biti prihvaćeni”. Ta tvrdnja govori više nego što ministrica želi da kaže, a tko god joj je savjetovao da ide s ovom perspektivom učinio joj je medveđu uslugu. Što zapravo znači ova izjava? Ona nedvosmisleno potvrđuje tvrdnju da HND nikada nije niti bio ravnopravni subjekt u raspravi o medijskoj politici koju vodi Ministarstvo. “Mogli su biti usvojeni” samo formalni i politički nevažni komentari najvećeg državnog strukovnog udruženja novinara, jer se svi ostali nalaze u konfliktu s politikom koju nameće Ministarstvo kulture. I upravo se o tome radi. Hrvatsko novinarsko društvo ne slaže se s politikom koju Ministarstvo kulture provodi u mandatu Nine Obuljen i zbog toga je istupilo iz njezine (ne)radne skupine. Ma kako ona pokušala javnosti prikazati ovaj konflikt, on je u svom temelju politički sukob. I još nešto, Ninu Obuljen nije briga znate li vi ovo sve ili ne znate. Njoj je samo bitno da središnjica stranke misli da ona ima stvari pod kontrolom. No nema, ali osim što nema stvari pod kontrolom, ona nema ni mišljenje o medijskoj politici. Nema ni ideje kako bi to trebalo uopće izgledati, sve što ona želi je da se medijima uopće niti ne bavi… Nek se medijima bavi tržište – bila bi krajnja srž njezinog pogleda na medijsku politiku.