Ispred jedne od kuća HDZ-ovog ministra zdravstva Milana Kujundžića na samom jugu Hrvatske, u petak ujutro napadnuta je novinarka Slobodne Dalmacije Andrea Topić. Napali su je građevinski radnici koji provode neke radove u susjedstvu. Novinarka je jednog od napadača prepoznala kao prezimenjaka ministra Kujundžića, dvadesetogodišnjeg člana HDZ-a kojeg je već jednom intervjuirala u vrijeme izbora. Dok se parkirala na cesti u javnom vlasništvu pritrčali su joj radnici i objasnili da njihov “gazda”, “njihov Milan” ne želi novinare u blizini te da je to “Milanova cesta”. Potom su joj okružili auto, seksualno je uznemiravali i provodili zastrašivanje, a doveli su u opasnost i njezinu osobnu sigurnost. Radnici koji su privremeno zatočili Andreu Topić te je praktički držali kao taoca, uhićeni su, vjerojatno privremeno. Ipak, ministar na tiskovnoj konferenciji sve što se danas događa naziva “linčem” i najavljuje nove tužbe protiv novinara. Ništa novo za Hrvatsku. A kakvo je pravosuđe u ovoj zemlji, Andrea Topić bi još mogla i sama završiti u zatvoru jer se dovela u fizičku opasnost prilaskom imovini jednog HDZ-ovca. Ili, alternativno, i malo realnija mogućnost glasi da bi u konačnici Topić mogla platiti visoke naknade za duševne boli istom ovom ministru Kujundžiću čijoj je imovini prišla.
Opisano je realna slika Hrvatske. HDZ-ovska samovolja, pravosuđe koje služi samo njima, sav nepotizam, sva korupcija, sve očajne političke odluke, sve sabotaže znanosti, medija, kulture, pa i samog gospodarstva, birokratski mazohizam, sve to uzrok je emigracije, demografskih, psihičkih, socioekonomskih i drugih problema prisutnih u prosječnog državljana ove zemlje. Milan Kujundžić u ovome tek je još jedna, zapravo nepotrebna ilustracija problema, jer ljudima je sve jasno. Uostalom, razotkrila je to i masovna podrška javnosti trostrukom ubojici iz Splita. Zapostavljeni član društva, mlada osoba iz klase lumpenproletera, zlostavljana i zapuštena, osoba koju je sustav potpuno ignorirao, mladić u dvadesetim godinama, uzeo je početkom ove godine u ruke kalašnjikov i sam odlučio ukloniti uzroke svojih problema. Na zgražanje srednje klase, podrška javnosti koju je dobio ubojica, svjedoči tome da javnost nema više nikakvog povjerenja u sustav. Nitko zaista ne opravdava oduzimanje bilo kakvog života, ali zaista je krajnje licemjerno pozivati na ultimativnu vrijednost pojedinačnog ljudskog života, kad nam institucije države ne šalju nikakve poruke da je naš pojedinačni život vrijedan. Stoga ne čude ni prosvjedi protiv pravosudnog sustava koji su sve učestalija pojava. Prvi je već održan u Splitu, drugi se upravo sprema u Zagrebu. Novinari i građani postali su redovna kulisa ispred sudova na kojima se vode postupci protiv zagrebačkog gradonačelnika, osumnjičenog za korupciju.
Imovinska kartica kao čin novinarskog otpora
Činjenica da se oko HDZ-ovaca neprestano nižu skandali, riječima Branimira Štulića, “a nijedan ne pada” govori puno glasnije od svega što izlazi iz njihovih ustiju. Iako HDZ-ovi ministri zapravo padaju kao kruške, oko svake smjene potrebno je potrošiti jako mnogo energije, i primiti na sebe jako mnogo političkog bijesa. Usprkos tome, nijedna smjena ne šteti stranci. Stari se kadar pomladi novim koji se ponaša po identičnim pravilima kao prethodnici. Iznimka nije ni Milan Kujundžić. On ne samo da je opet u središtu skandala, nego rijetko silazi s malih ekrana. Uzroka tome je mnogo. Posljednji su brojne nepravilnosti otkrivene u Kujundžićevoj imovinskoj kartici. Da ne ulazimo u detalje o kojima bruje svi mediji u Hrvatskoj, ukratko kažimo da je ministar u svojoj imovinskoj kartici znatno minimizirao vrijednost svoje ukupne imovine. Imovinske kartice novinarima služe kao posljednje uporište za dokazivanje korumpiranosti političkih elita, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Istrage provedene nad imovinskim karticama ne treba promatrati kao rezultat novinarske gluposti ili lijenosti. Umjesto toga, imovinske kartice su još ona točka gdje se može legalno gledati u imovinu političara s ciljem da se dokaže nečija korumpiranost. Novinari možda sve znaju što se događa u državi, ali ne mogu sve napisati. Imovinska kartica tu dođe kao “džoker zovi”.
Kujundžić s impresivnom staloženošću uvjerava javnost da je ona glupa, a on ispravan, da se radi o “nomotehničkoj grešci” neovisno o tome što mu logika ne drži ni kap vode, jer nije ukrao “koji kvadrat” već koju tisuću kvadrata, državi mnogo poreza, a i supruzi mu potencijalno prijeti deset godina zatvora, no samo na papiru, HDZ-ovci, “zna se”, ne idu u zatvor. Istovremeno, zdravstveni sustav u potpunosti se raspada, ali ministar nas uvjerava da je sve okej. Nadalje, na tisuće i tisuće žena nema ginekologa, stari ljudi u bolnice odlaze umrijeti, sepsa je postala veći uzrok smrtnosti od raka, a sporni su, zbog sumnje na korupciju, ne samo investicijski projekti nego i sama kvaliteta javne zdravstvene usluge koja nam se naočigled pogoršava. Ministarstvo se nije istaknulo niti u upozoravanju javnosti od opasnosti od klimatskih promjena, Kujundžić se ponaša kao da mu je cilj privatizirati sve prije nego na naplatu počnu sjedati neplaćeni računi klimatskih promjena. No, nema u jednome tekstu mjesta svim Kujundžićevim spornim potezima i izjavama. Nije se nimalo proslavio ni sa usklađivanjem zdravstvene prakse s Ustavom RH, pa tako preveliki postotak liječnika ne vrši pobačaj zbog zloupotrebljavanog prava na priziv savjesti.
Da ne ispadne da je samo nesposoban, on je i politički znatno radikalnije desno nego u javnosti ostavlja dojam. Nije tajna da je još 2003. godine posjetio je grob nacističkog poltrona Ante Pavelića, najštetnije i najnegativnije ličnosti ukupne hrvatske povijesti. Usprkos svemu tome, Kujundžić čvrsto sjedi u svojoj fotelji, “ostavka mu ne pada napamet”, premijer Andrej Plenković opet će vjerojatno reći da je sve okej, da je sve medijski balon, da novinari malo drame, i tome slično… No, ni premijer nema baš nekog izbora. Sa svakim HDZ-ovcem čiju fotelju ne uspije spasiti, gubi podršku u stranci, a izbori su pred vratima. A Andrei Topić i drugim novinarima ne ostaje nijedan drugi instrument osiguravanja neometanog rada nego najšira moguća društvena solidarnost i podrška.