U raspletu formiranja vlasti na različitim razinama u Bosni i Hercegovini, Željko Komšić, ta mitska figura “građanske opcije”, napravio je (ne)očekivan zaokret. I to sve u kontekstu navodnog političkog prioriteta za zemlju: priključivanja NATO-u.
Kraj prošle i početak 2020. godine u Bosni i Hercegovini su obilježila dva politička obrata i jedna naslovnica novina. Ona je te događaje sažela nastojeći paralelno spasiti jedan od dugotrajnijih mitova na bh. političkoj sceni. Da bismo došli do te naslovnice, potrebno je bar donekle predočiti i opisati spomenuta dva politička procesa koja su joj prethodila i koji su političku godinu iz poslovičnog lera ubacili u nešto višu brzinu bez jasne naznake kamo nas ta brzina vozi i koliko će za nju biti goriva. Ono za što smo imali naznaku kroz cijelu tu usporenu godinu jest činjenica da je iz nekog razloga priča o formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini postala primarno priča o integraciji BiH u NATO.
Odnosno, tako je bar svoju političku poziciju artikulirao dio stranaka bez kojih se vlast ne može formirati (Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratski front (DF) i Savez za bolju budućnost (SBB)), a koje drže i dva glasa u Predsjedništvu BiH. Ove stranke su uvjetovale formiranje parlamentarne većine na državnoj razini suglasnošću tročlanog predsjedništva oko daljnjeg puta BiH u NATO. Za pretpostaviti je da iza ove prenaglašene važnosti NATO-a u političkim procesima u BiH stoji instrukcija međunarodne zajednica kojoj je stalo do toga da integrira BiH i ostatak regiona u svoj sigurnosni sustav iz niza razloga kojima se nećemo ovdje baviti, osim u dijelu u kojem je začuđujući njihov prioritet u odnosu na druge teme koje tište građane BiH i svakodnevno utječu na kvalitetu njihova života.
Zavrzlame političkog života u BiH
Drugim riječima, Milorad Dodik sa svojim Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) trebao je u nekoj formi pristati na nastavak integracije Bosne i Hercegovine u NATO. Procedura izlaska iz tog ćorsokaka bila bi odluka predsjedništva o slanju dokumenta u Bruxelles koji pokazuje da je BiH voljna nastaviti svoj NATO put nakon čega se onda pokreće procedura za formiranje parlamentarne većine. U ovom slučaju bi tu većinu činile SNSD s manjim koalicijskim partnerima iz Republike Srpske, “bošnjački patriotski blok” (kako ga je nazvao Faruk Radončić iz SBB-a) koji čine SDA, SBB i DF te u konačnici HDZ koji je odigrao sporednu ulogu u cijelom procesu čekajući na onaj dio formiranja vlasti u kojem imaju veći ucjenjivački potencijal, a tiče se postizanja parlamentarne većine u Federaciji BiH.
Vijeće ministara je u konačnici formirano u zadnjim danima 2019. godine, ali u nejasnim okolnostima oko prirode i sadržaja dokumenta koje je Predsjedništvo BiH izglasalo i poslalo u sjedište NATO saveza. U interpretaciji opozicije u Republici Srpskoj, Milorad Dodik je pristankom na pismo Bruxellesu izdao Republiku Srpsku i interes srpskog naroda. U interpretaciji dijela medija i javnosti u Federaciji BiH, predstavnici patriotskog bloka u Predsjedništvu BiH, Željko Komšić i Šefik Džafirović odnijeli su pobjedu nad Dodikom u proceduralnom nadmudrivanju iskamčivši kakve takve garancije za put BiH u NATO. U svakom slučaju, dokument nejasnog naslova, kratice, sadržaja i efekta postao je nešto što je popunilo tri četvrtine minutaže informativnog sadržaja ovdašnjih medija uz uvijek dobrodošao parlamentarni cirkus koji je Dodikov pristanak na pismo Bruxellesu popratio u Narodnoj skupštini RS-a.
Drugi događaj koji je obilježio zadnje dane 2019. rasformiranje je Vlade Kantona Sarajevo koje još traje i trenutno je zašlo u bizarnu fazu gdje se stara i nova skupštinska većina bore za vlasništvo nad pečatom Skupštine Kantona Sarajevo. Politička pozadina rušenja stare i formiranje nove većine nalazila se u gore opisanim procesima i stvaranju većine u Parlamentarnoj skupštini BiH. Naime, vlast u Kantonu Sarajevo činila je tzv. šestorka stranka različitih političkih profila: od nominalnih socijaldemokrata (SDP) preko liberalne Naše stranke iz čijih redova je dolazio i premijer Kantona Edin Forto do SDA-ovih disidenata u strankama Narod i pravda i Nezavisna bosnaskohercegovačka lista. Dio koalicijske šestorke su bili i DF Željka Komšića te SBB Faruka Radončića koji su još u svibnju iscrtali trasu koalicijskog puta sa SDA-om na državnoj, a onda i federalnoj razini kada dođe do dogovora sa HDZ-om.
Već od svibnja mediji forsiraju tezu da nema teoretske šanse da se održi kolizija ovih dviju koalicija i da će kad-tad DF i SBB morati stati uz SDA i u Kantonu Sarajevo. To se u konačnici i dogodilo u prosincu. Koalicija koja je okupljala stranke čiji je jedini zajednički nazivnik bio sprečavanje dolaska SDA na vlast u najbogatijem kantonu, odlukama DF-a i SBB-a, odnosno Željka Komšića i Faruka Radončića, prestaje postojati. Iako je spomenutu koaliciju činio splet šarenih političkih opcija s prilično nestabilnom i tankom parlamentarnom većinom, u dijelu javnosti “sarajevska šestorka” je bila prepoznata kao tobože progresivna koalicija koja uspijeva u svom naumu da bar spriječi po narod štetan scenarij političke dominacije SDA-a na svim razinama vlasti: od najveće Općine Centar preko Kantona do Federacije i Države. Tom logikom, svako svrstavanje uz SDA, značilo bi i podvlačenje crte ispod određenih političkih projekata i za njih vrlo neugodnu i neizvjesnu političku budućnost. U ovom slučaju to se primarno odnosilo na Željka Komšića i njegov DF koji kao stranka postoji upravo zbog njegovog političkog brenda i želje za soliranjem van SDP-a u kojem je politički stasao. DF, a čitaj: Željko Komšić, tako se našao u shizofrenoj situaciji pred kraj godine. S jedne strane je dočekivan kao predvodnik trijumfa u nadmudrivanju sa Miloradom Dodikom oko NATO puta, a s druge strane kao izdajica građanske političke opcije i (vječni) SDA-ov as iz rukava.
Poliranje imidža
Iako se mitologija koja je izgrađena oko lika i dijela Željka Komšića kao lijevog i građanskog političara već odavno počela rastvarati i medijski prokazivati, on je ipak uspijevao iznova produživati njen vijek trajanja što formiranjem vlastite stranke koja je onda dijelom tu mitologiju politički i infrastrukturno održavala i polirala, što vještim mobiliziranjem glasova Bošnjaka i glasača građanske opcije oko animoziteta prema političkim opcijama i ličnostima koji koče i rastvaraju BiH kao jedinstvenu državu. U tim ulogama su primarno bili prepoznati Dragan Čović i Milorad Dodik. Drugim riječima, Komšić je samo trebao sjesti i čekati ispade ove dvojice i glasovi bi kapali sami od sebe kao i medijski hvalospjevi na račun jedinog pravog čuvara i spasitelja građanske BiH koji bi se pisali sami od sebe. Taj dobri stari recept za održavanje na političkom životu je i ovaj put iskušan, ali s bitno manje uspjeha i s gotovo grotesknim rezultatom.
Naime, naslovnicu prvog novogodišnjeg broja nekad tjednika, a danas mjesečnika DANI, krasio je portret Želja Komšića koji je odlukom ovog “news magazina” proglašen ličnošću godine. Pritom je stilizacija te naslovnice uz popratni intervju dočaravala svu prazninu još jednog pokušaja njegove političke rehabilitacije. Jedina scenografija Komšićeve ličnosti godine, veliki je portret Tita koji u ovoj izvedbi očinski bdije nad sudbinom svog jedinog legitimnog nasljednika među našim narodima i narodnostima. Pritom sadržajem intervju obiluje mjestima koji svjedoče upravo o ideološkoj nekoherentnosti, moralnoj učmalosti, logičkoj pogubljenosti i političkoj panici lika i djela Željka Komšića. Uz sam sadržaj intervjua, tome doprinosi i ponašanje njegovog savjetničkog tima koje je na svaki način pokušavalo umanjiti političku štetu koaliranja sa SDA-om nerijetko prelazeći granice dobrog ukusa.
U interpretaciji uredništva koje je valjda zaduženo za ovaj izbor ličnosti godine, Komšić je tu titulu zaslužio zalaganjem za nastavak puta BiH u NATO odnosno pobjedom nad Miloradom Dodikom, a tu će prestižnu titulu i povjerenje tek potvrditi u srazu sa Draganom Čovićem tijekom 2020. godine kada se najavljuje i formiranje Vlade FBiH i rješavanje (izbornog) statusa Mostara. Svjesni da sve te kondicionalne i hipotetske zasluge Željka Komšića padaju u vodu pred realnošću koalicije sa SDA-om, na šest stranica mu je ponuđena prilika da objasni političku logiku i pozadinu izlaska iz “sarajevske šestorke”. U sažetom obliku njegova argumentacija bi bila: “sarajevska šestorka” nije u godinu dana mandata uradila ništa bitnoga osim osiguranja organizacije Sarajevo Pridea (na čemu je pak inzistirao novinar iznudivši taj odgovor), stoga joj moramo iskazati nepovjerenje i vratiti vlast političkoj mašineriji SDA-a zbog koje se danas i grad i kanton doslovno duše u smogu. Grad u kojem javni transport kao da ne postoji, u kojem pretjerana izgradnja i oduzimanje ono malo zelenih površina tjera ljude na odozdo organiziran otpor koji svakodnevno razbijaju upravo SDA-ove parastrukture prijetnjama i ucjenama i u kojem javno-privatnim zdravstvenim sustavom upravlja jedna žena – supruga Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije.
Potrošeni kadar
U tom kontekstu Željko Komšić svoju odluku objašnjava logički i politički neodrživim argumentom i skrivanjem iza standardnih tropa vlastitog političkog postojanja, odnosno uspješnim prošlim i budućim bitkama protiv Dodika i Čovića koji su, prema mitološkom obrascu, tek nastavak njegove borbe kao “zlatnog ljiljana” Armije BiH protiv HVO-UZP-ovskih i genocidnih elemenata. Ono što je posebice frapantno jest da na šest stranica intervjua s ciljem rehabilitacije mita lijevog građanskog političara pod budnim okom druga Tita, nema ni govora o, zapravo, bitnim temama za budućnost BiH i njene ljevice poput migrantske krize koju dijelovi ove zemlje svakodnevno žive bez adekvatne i sistemske reakcije institucija. Nema ni slova o ekološkoj krizi koja zahvaća veliki dio države od tuzlanskog i zeničkog rejona do samog Sarajeva, nema ni traga pitanjima razvoja države i ekonomije u tom ekološkom i globalnom kontekstu, a kamoli pitanja o iseljavanju domaće radne snage u zemlje kapitalističkog centra. Dakle, nema u političkom profilu Željka Komšića lijevih tema ni za lijeka. Ali ima zato konstatacije da samo “dragi Bog zna odgovoriti šta je ljevica”, da nema bitne razlike između desnice i ljevice u BiH i da su ideje Jeremyja Corbyna mogle osigurati politički uspjeh u Sovjetskom Savezu, ali ne u Velikoj Britaniji.
To je politički sadržaj Željka Komšića. Paradni i istrošeni antifašizam koji ima vrlo malo dodirnih točaka s povijesnim antifašizmom, a nikakvih dodirnih točaka s ljevicom i socijalizmom danas. Budućnost takvog političkog sadržaja je teško predvidjeti jer status quo u kojem BiH živi je savršen habitat za žilave političke figure bez sadržaja. Ne sumnjamo da će Željko Komšić opstati na političkoj sceni još neko vrijeme, možda će i dobiti sljedeće izbore za predsjedništvo ako uspije u sprječavanju izmjene izbornih zakona prema HDZ-ovim željama. Ostaje nam tek nominalistička satisfakcija – nakon ove zadnje epizode nitko se neće truditi da ga detektira kao lijevog političara (građanske opcije), pa vjerojatno ni on sam.