S krajem 2019. godine ropotarnici povijesti pridružilo se i Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), popularna mjera aktivne politike zapošljavanja koju je koristilo oko 120.000 mladih osoba i poslodavaca od njezinog uvođenja 2010. godine. Službeno obrazloženje ministra Aladrovića glasi da smo izašli iz krize i da sada ta mjera više nema smisla. Međutim, o smislu te mjere mnogi su se pitali posljednjih sedam godina.
SOR je uveden 2010., a prenamijenjen 2012. godine, sa ciljem intervencije u tržište rada uslijed izbijanja krize, kada je Hrvatska imala treću najvišu stopu nezaposlenosti mladih unutar EU, nakon Grčke i Španjolske. SOR je originalno bio namijenjen mladima koji su bili obvezni položiti stručni, majstorski ili državni ispit kako bi mogli samostalno raditi u svojoj struci ili na svom radnom mjestu. Međutim, usvajanjem Zakona o poticanju zapošljavanja 2012. godine mjera je doživjela prenamjenu: ciljana skupina proširena je na sve osobe s manje od godinu dana radnog iskustva u zvanju za koje su se obrazovale te je ukinuta dobna granica za ulazak u mjeru. Na taj način omogućeno je masovno korištenje ove mjere, čime je privremeno smanjen broj nezaposlenih bez da se ikoga zapravo zaposlilo.
Sindikati, stručnjaci i organizacije poput Mreže mladih Hrvatske i BRID-a godinama su isticali negativne strane ove mjere. Glavni prigovori mjeri ticali su se njezinog očitog potencijala za iskorištavanje mladih radnika koji su dobivali iznimno nisku naknadu za rad u punom radnom vremenu, dok je poslodavcima omogućena besplatna radna snaga bez obaveze da radnike nakon isteka mjere i zaposle. Dojam nije ništa drugačiji ni nakon devet godina postojanja mjere – riječima Sunčice Brnardić, savjetnice za radno i socijalno pravo SSSH, SOR se pretvorio u devalvaciju vrijednosti cijele jedne društvene skupine i masovnu subvenciju poslodavcima.
Istraživanje udruge BRID provedeno 2014., kao i vanjska evaluacija mjera za razdoblje 2010. – 2013. pokazali su da SOR produbljuje postojeću nejednakost na tržištu rada. Budući da je novčana naknada korisnicima SOR-a u početku iznosila 1.600, pa 2.400 kuna, da bi pred kraj dosegla minimalnu plaću (3.000 kn), istraživanja su potvrdila ono što je ionako bilo bjelodano – rad u punom radnom vremenu za taj iznos nisu si mogli priuštiti oni bez riješenog stambenog pitanja i dodatne financijske potpore od roditelja. Pored financijske barijere ulasku u SOR postojala je još jedna: mladima sa završenim visokim obrazovanjem ulazak u mjeru omogućen je bez dodatnih uvjeta, dok je ulazak mladih sa srednjim obrazovanjem ograničen na specifična zanimanja koja iziskuju polaganje stručnog ispita ili radno iskustvo. Tako je mjera favorizirala skupinu s najvišom zapošljivošću, a ograničila ulazak mladima s nižim razinama obrazovanja, odnosno onima koji doista mogu dugoročno profitirati od dodatnog usavršavanja i stjecanja vještina. Stoga se može zaključiti da je višegodišnje izdašno ulaganje u SOR nauštrb drugih mjera izokrenulo osnovni smisao aktivne politike zapošljavanja: pomaganje ranjivim skupinama na tržištu rada.