Suočeni s nedostatkom pitke vode zbog neefikasne države i pohlepe kapitala, stanovnici bugarskog grada Pernika su se okrenuli protestima i molitvi. Jer samo ih kiša može spasiti.
Pernik, zapušteni industrijski grad od 100.000 stanovnika u zapadnoj Bugarskoj, suočava se s ozbiljnom krizom vodoopskrbe. Još 18. studenog su gradske vlasti uvele redukcije vode, a da bi ih naknadno još zaoštrile. Trenutno stanovnici Pernika imaju vodu šest sati dnevno, ali žale se da raspored nije precizan i da je dostupnost vode prilično nepredvidiva.
Iza redukcija vode se krije pokušaj zaustavljanja isušivanja akumulacijskog jezera Studena iz kojeg se vodom opskrbljuju Pernik i okolna sela. Redukcije jesu usporile isušivanje, ali sušne jesen i zima jamče da je isušivanje i više nego izvjesno. Uskoro će se razina vode spustiti do samog dna što znači da će blato i talog vodu učiniti nepitkom. Manjak pitke vode, pritom, nije nagnao državne vlasti da odustanu od povećanja cijene vode ovoga tjedna. Međutim, bučni protesti su ih natjerali da povećanje cijene povuku za područje Pernika.
Redukcije su kreirale cijeli niz malih katastrofa. Za vrijeme Božića stanovnici jednog kvarta u Perniku su se požalili da im voda iz slavina smrdi i nekoliko je ljudi završilo u bolnici zbog trovanja Escherichiom coli. Ista je bakterija pronađena i u slavinama lokalnog vrtića. Nakon hitnih zamjena slavina i cijevi vlasti su pojasnile da je do zagađenja došlo zbog usisavanja vode uslijed redukcija: dio otpadnih voda je ušao u cijevi s čistom vodom. Naime, bile su navodno preblizu i u prilično dotrajalom stanju. U drugim dijelovima grada, zaustavljanja isporuke vode su potpuno uništila cijevi i ostavila stanovnike sasvim bez vode. Odmah je organizirana distribucije buteljirane vode.
Nakon svih ovih događaja gradonačelnik je proglasio izvanredno stanje, a najviši ešaloni državne vlasti – premijer, ministar zdravstva, glavni zdravstveni inspektor, ministar unutarnjih poslova i ostali, uključili su se u rješavanje situacije. Ili barem se trude ostaviti takvu impresiju s obzirom na to da se stalno pojavljuju u medijima obećavajući pravdu za grad i kazne za odgovorne. Slična mobilizacija nije izostala niti u civilnom društvu. Herojski poduzetnik-inženjer i bivši koncesionar plaže na Crnom moru, stanoviti Atanas Rousev, izložio je medijima tzv. Rousevljov plan kojim bi se Studena napunila vodom iz pećina u okolici Pernika. Indikativno je da s egzekucijom svog plana počeo prije nego što su ga vlasti dozvolile.
Kritičari su plan proglasili besmislenim jer podzemne vode se ionako podižu i kad-tad stignu u jezero. Povrh toga, ispumpavanje bi ugrozilo uobičajeni vodni ciklus. Bez obzira na kritike, vlada je izdvojila nešto više od 170.000 eura za realizaciju tog plana. Plan je doživio jedva zamjetan uspjeh: predviđeni output je bio je 600-700 litara u sekundi, a na kraju je iznosio samo 40.
Zapuštena infrastruktura
Kao i većina akumulacijskih jezera u Bugarskoj, s tri izuzetka, Studena je izgrađena u doba socijalizma. Međutim, ako zanemarimo rekonstrukciju zida brane u 2018. godini, ništa nije bilo obnavljano sve do izbijanja ove krize, a neki dijelovi su iziskivali obnovu još prije dvadesetak godina. S obzirom na kriminalni nedostatak održavanja, čak 75% vode iz jezera se gubi u dotrajalim cijevima i na ostale načine. Kao privremena zamjena u ovom kriznom periodu moglo je uskočiti obližnje akumulacijsko jezero Pčelina, ali pumpe ukradene u kaotičnim devedesetima nikad nisu bile nadomještene i jezero osposobljeno.
Grad je odlučio obnoviti staru stanicu za pročišćavanje, izgraditi još jednu te osposobiti dijelove mreže. Međutim, u tom se procesu otkrilo da velika količina vode misteriozno nestaje na putu od jezera do stanice za pročišćavanje. Ubrzo se otkrio i razlog: cijevi prolaze ispod industrijske zone. A u toj zoni se nalazi 17 kompanija, među kojima i Industrija Stomana, najveći bugarski proizvođač čelika, privatiziran 2001. godine. Ta se kompanija, naime, ilegalno priključila na vodovod kako bi si priskrbila vodu za proizvodne svrhe.
Prema podacima Ministarstva za okoliš, Pernik navodi da mu mjesečne potrebe za vodu iznose 1.550.000 kubičnih metara vode. S obzirom na to da procijenjeni gubici iznose oko 75%, znači da građani mjesečno konzumiraju samo 400.000 kubičnih metara vode. Prema izvještaju privatizirane Sofijske vodoopskrbe, Stomana mjesečno ukrade oko 650.000 kubičnih metara vode, dok plati oko 150.000. Dakle, tih 650.000 se bilježe naprosto kao gubici koje građani pokrivaju svojim računima za vodu. Postoje i drugi izvještaji koji tvrde da Stomana koristi Studene, a ne svoje rezervoare i plaća samo petinu potrošnje vode. Iz kompanije odbacuju sve optužbe i tvrde da ne mogu biti odgovorni za curenja iz dotrajale državne vodovodne infrastrukture. Njihovo objašnjenje ima smisla, ali svejedno nema smisla da gubitke, ma koji im razlozi bili, kompenziraju građani.
Prema svemu sudeći, uloga Stomane u cijeloj priči vjerojatno nikada neće biti do kraja razjašnjena. To je sugerirala i izjava ministra ekonomije Emila Karanikolova koji je ustvrdio da nije izvediva provjera svih slavina u industrijskoj zoni i da je puno realističnija izgradnja novih vodovodnih cijevi koje će zaobići zonu. Dakle, pod izlikom hitnosti i nedostatka vremena za ozbiljno istraživanje, država lišava privatne kompanije bilo kakve odgovornosti. U perverznom zatvorenom krugu, izbijanje krize je razlog zašto nema istraživanja uzroka krize.
Privatne kompanije su sada imunizirane, a lokalno i regionalno tužiteljstvo se okrenulo prema javnim službenicima. Sumnja se u krivnju na najvišem institucionalnom nivou, tako da su slučajevi optužbi za terorizam i korupciju predani Specijalnom tužiteljstvu. Rezultati istrage još nisu obznanjeni. Upravitelj Studene je dobio otkaz, dok je ministrica regionalnog razvoja zadržana na svojoj poziciji iako je direktno odgovorna za sva akumulacijska jezera i brane u državi. Kao i ministar okoliša, Neno Dimov, notorni negator klimatskih promjena i zagovornik interesa kapitala, iako je “potpisivao” mjesečne razine ispuštanja vode iz Studene, bez obzira na upozorenja o isušivanju. Također, istraživački novinari sumnjaju da spomenuta obnova brane nije obavljena propisno. Nju je odradila privatna kompanija koja nije koristila ronioce što bi im povećalo troškove, već su samo pustili veće količine vode bez provjere.
Kasna intervencija
U međuvremenu se oglasio i premijer Bojko Borisov. On je iznio ciničnu hipotezu po kojoj su za katastrofu odgovorne “stare babe” koje “ostavljaju slavine preko zime djelomično otvorene kako se voda ne bi smrznula. To je radila i moja baba”. (Slično je 2009. opravdavao i mjere štednje pronalazeći razloge u “prevelikim penzijama” i penzionerima koji halapljivo glođu proračun.) Također, dodao je još jednu procjenu: da su lokalne vlasti uspješnije privatizirale vodovode i bile konkurentnije u privlačenju europskih fondova, država ne bi prekoračivala deficit zbog hitnih obnova sustava. Kao i uvijek, Borisov svoje stavove formulira u šaljivoj i “prirodnoj” maniri čime pripitomljuje neoliberalnu ideologiju i osigurava joj konsenzus što nikako ne uspijeva stručnjacima koji koriste tehnokratske fraze.
Nakon što su neke cijevi zamijenjene, vlasti su proglasile da se curenje vode smanjilo za 20%. Ministar ekonomije Karanikolov je spor ritam rada objasnio time da lokalne vlasti nemaju mapu mreže cijevi te da su neke cijevi postavljene preblizu podzemnoj električnoj infrastrukturi što zahvate čini rizičnim. Neki su medijski izvještaji naglasili iznimno loše stanje u lokalnom vodovodu i manjak radnika, no nitko razloge nije pronašao u mjerama štednje iz kasnih devedesetih. Naprotiv, ministrica regionalnog razvoja Avramova je razloge slabog financijskog stanja pripisala građanima neplatišama računa. Ako tome i slučajno je tako, onda razloge treba tražiti u liberalizaciji sektora koja je vodovodnim kompanija nametnula samoodrživost u konkuriranju na tržištu ili u borbi za europske fondove.
Kao što smo napomenuli na početku, razina vode se približava dnu i već su potrebni sofisticiraniji pročišćivači od postojećih kako bi vodu održavali pitkom. Država se morala odmaknuti od strogo proklamirane tržišne logike i uložiti petnaest milijuna eura u izgradnju novog pročišćavača. Sredstva su odobrena i za obnovu cijevi i dotrajale infrastrukture. Većina komentatora se slaže da su ove mjere došle prekasno. Još u rujnu su zastupnici u parlamentu upozoravali na stanje u Studenoj, no ministar Dimov je upozorenja odbacio uz tvrdnju da vode za normalnu opskrbu ima najmanje do siječnja 2020. godine. Kao što znamo, redukcije se krenule još u studenom.
U međuvremenu, redukcije su uvedene i u sela blizu Pernika koja se ne napajaju iz Studene, ali je zbog presušivanja njihova voda preusmjerena u Studenu. Kao i uvijek, u nastojanjima da se ograniči izbijanje krize, sela se prva žrtvuju. Stručnjaci, pak, upozoravaju da bi se kriza bila izbjegla da su se blage redukcije uvele prošlog ljeta. Najvjerojatniji razlog odgode kriznog upravljanja su bili lokalni izbori koji su se održali u listopadu.
Ljutiti građani su organizirali prosvjede, pa čak i javnu molitvu kako bi ih nebesa uslišila kišom. Molitva vam ne mora zvučati bizarno jer se i vlasti jedino pouzdaju u božju intervenciju s obzirom na to da se otkrilo u kojoj je mjeri država naprosto napustila svoju funkciju osiguravanja infrastrukture za osnovne ljudske potrebe i izbjegavanja mogućih katastrofa. O razmjerima pogubljenosti najbolje govori slučaj zamjenika ministra okoliša. On je 2. siječnja izjavio da ima vode dovoljno za narednih 25 dana i odmah potom proturječio samom sebi s izraženom nadom da će se kriza razriješiti na proljeće, misleći na otapanje snijega.
Trenutno je sveukupno 315.000 stanovnika Bugarske izloženo blažim ili oštrijim redukcijama vode i očekuje se da taj broj može samo rasti. Kriza u Perniku potaknula je pitanja o stanju ostalih akumulacijskih jezera i ministrica Avramova je potvrdila da se još tri nalaze na rubu krize. U njima ima vode za još šest tjedana, odnosno tri ili četiri mjeseca, i to isključivo pod uvjetom da se voda koristi samo za piće, a ne i za industrijske potrebe. S obzirom na to da industrija ima izravan pristup izvorima vode, taj je uvjet itekako upitan.
Jedno od ugroženih akumulacijskih jezera jest i one koje opskrbljuje Botevgrad, grad u kojem živi 30.000 ljudi. Privatna hidroelektrana koja se nalazi na jezeru crpi 1,2 milijuna kubičnih metara vode u dva tjedna, što zalihe vode za piće ostavlja na kritičnoj razini. (U Bugarskoj postoji 140 takvih privatnih malih hidroelektrana koje ugrožavaju ekosistem i obližnja naselja izlažu rizicima poplava.) Lokalne vlasti su nemoćne jer se dotok vode može zaustaviti samo unutar elektrana koje ga “samo-reguliraju”.
Preostali gradovi kojima prijete redukcije vode su Varna, Burgas i Sliven. Stručnjaci pritom upozoravaju da su ministričine procjene o zalihama vode preoptimistične jer su, kao i slučaju Pernika zasnovane na projekcijama, a ne na sustavima mjerenja koji nedostaju. Ministrica je, također, dodatno depolitizirala krizu svaljujući odgovornost na sušno ljeto i sušnu jesen, bez da je uzroke suše potražila u klimatskim promjenama. U nedavnom izvještaju Svjetskog fonda za prirodu (WWF) je upravo upozoreno na izrazite rizike od suše u Bugarskoj zbog klimatskih promjena. Ta upozorenja nisu ništa novo za državu. Prije koju godinu je odjel za klimatske promjene pri Ministarstvu okoliša izdao slično upozorenje. Preostaje za vidjeti kad će država početi djelovati sukladno vlastitim prognozama.
S engleskog preveo Marko Kostanić