Pretposljednjeg dana 2019. godine potpisan je novi, petogodišnji sporazum o transportu plina iz Rusije do Europe preko Ukrajine. U slučaju njegovog nepotpisivanja, Europa bi se bila našla u vrlo nezavidnoj situaciji. Alternativni cjevovodi još nisu u funkciji, a pritom su neki među njima (Sjeverni tok 2) sporni pravno, ekonomski, politički, itd.. Obustava plina rezultirala bi zastojem u ekonomiji koju ionako čeka neizvjesna ekonomska budućnost, stoga je neuspjeh u ovom slučaju mogao rezultirati snažnim negativnim posljedicama za EU izazvavši ekonomske i socijalne potrese. Dok čekamo da Europska unija preuzme nedosanjanu, i ispražnjenu funkciju svjetskog predvodnika u zaustavljanju klimatskih promjena, od njezine uloge u ekologiji, nešto je jasnija ona u tradicionalnoj energetici.
Decembar je obilježila dugo čekana, i srećom kratkoročna panika, oko opskrbe plinom preko Ukrajine u narednim godinama. Čini se naizgled kontradiktorno stavljati toliki fokus na plin, uz istovremene kreacije strategija koje taj plin planiraju uskoro izbaciti iz upotrebe. Razrješenje ove kontradikcije je više nego jednostavno – sanacija klimatskih promjena da, ali nerealno je misliti da će se to dogoditi pod cijenu zadovoljavanja larpurlartističkih sofističkih formi i odbacivanjem temeljnih ljudskih prioriteta. Sigurna opskrba plinom u ovom trenutku znači kakvu takvu socijalnu sigurnost, kontrolu energetskog siromaštva i tranzicijsko “manje zlo” od ugljena. Još jednom, radi se o ekonomskom pitanju, ne o ideološki binarno određenim kategorijama vrijednosti: klimatske promjene i sigurnost temeljnih potreba ljudi ne smije se nikad prikazivati kao međusobno isključive zbog toga što takav pristup problemu kreira izrazito ograničene i isključivo moralne pseudokontradikcije istovremeno nas udaljavajući od rješenja. Dapače, takve kontradikcije obično svjedoče ograničenom razumijevanju problema svedenog na “liniju manjeg otpora” i otkrivaju višak srednjoklasnog standarda kao i manjak socijalne empatije prema drugim klasama.
Pregovori o opskrbi plinom za Europu preko Rusije, djelovali su manje licemjerno nego u prošlosti, s kartama znatno otkrivenijima nego ranijih godina i sa jasno posloženim prioritetima s obje strane metaforičkog pregovaračkog stola. Da plin nema dugoročnu budućnost u EU jasno je bilo svim pregovaračkim stranama. Takva svijest nužno mijenja i same uvjete pregovaranja i zagriženost svih strana. Ovdje se zapravo radilo o atipičnom primjeru u kojem bi u slučaju neuspjeha ovih pregovora nastradale sve strane. Rusija ne smije izgubiti europsko energetsko tržište, Ukrajina ne smije izgubiti tranzitne poreze, a Europa ne smije izgubiti sigurnost opskrbe. Ostalo je rekli bi laici, “pitanje semantike”.
Dvije minute prije ponoći
Otprilike 24 sata do isteka rokova za produženje tranzitnog ugovora o transportu plina iz Rusije u Europu preko Ukrajine postignuto je konačno rješenje. Činjenica da su Rusija i Ukrajina u sukobu i da je Rusija time pokušavala oslabiti ekonomsku poziciju svog “neprijatelja”, dovoljna je da objasni potrebu za promjenom uvjeta opskrbe. Ipak, pored svih drugih opcija, za Europu je ruski plin preko Ukrajine i dalje najjeftinija, najviše u skladu sa njezinim energetskim strategijama. Nakon višegodišnjeg pozicioniranja, prijetnji, šepurenja, i višemjesečnih formalno bilateralnih (Rusija – Ukrajina), a neformalno trilateralnih pregovora koje je ‘facilitirala’ i u kojima je ‘medijaciju’ vršila Europska unija, ugovor je ipak potpisan 30. decembra netom prije isteka roka na posljednji dan godine. Trajnost ugovora ovaj je put predviđena na rok kraći nego ikada – na 5 godina.
Činjenica da je ovako kratak rok zadovoljio sve strane, također svjedoči tome da su klimatske promjene utjecale i na planiranje plinskog tržišta. Meni se čini da bi ovdje bilo pogrešno prihvatljivost tog roka svesti na tek čekanje da se završe Sjeverni tok 2 i Turski tok. Osnovna razlika između Sjevernog toka 2 i Ukrajinskoga, leži u tržišnoj isplativosti obaju cjevovoda. A kao što je Bilten već prenosio, prema analizama njemačkih energetskih stručnjaka Sjeverni tok 2 nikad neće biti zapravo isplativ. On je posljednji izdah profitnih interesa koje je Njemačka gradila u periodu stabilnijeg ekonomskog rasta. S druge strane, on je pokušaj Rusije da u ovim tranzicijskim vremenima osigura svoj maksimalni ekonomski opseg, dok se još može. Jer što je bolje Europa povezna cjevovodima s Rusijom, to će kasnije Rusija izgubiti važne prihode. S druge strane, očekivati od Rusije da potpomogne europske klimatske ciljeve a na opću globalnu dobrobit naivno je, jer izvoz plina i nafte hrani Rusiju.
Prethodni ugovor Rusije i Ukrajine trajao je 10 godina, a potpisan je 2009. nakon prvog slučaja obustave plina zbog neplaćenih tarifa, što je rezultiralo smrzavanjima siromašnih u EU. No, i Rusija je (odnosno Gazprom) isto tako dugovala Ukrajini (odnosno Naftogazu) 2.9 milijardi američkih dolara na ime tranzitnih tarifa i carina za plin ispostavljen Europi. Osim isplate tih dugova, Rusija se pristala povući iz svih otvorenih arbitražnih sukoba s Ukrajinom na temu plina. Odluku o isplati 2.9 milijardi dolara Naftogazu donio je jedan od takvih arbitražnih sudova (u Stockholmu, u decembru 2017. i februaru 2018.). Iz ovog ugovora Ukrajina će crpiti i tri milijarde dolara godišnje u tranzitnim tarifama.
EU zadovoljava 18 posto svojih plinskih potreba iz ruskoga plina preko Ukrajine. Prema novom ugovoru, Gazprom će preko Ukrajine 2020. godine prevesti 65 milijardi kubičnih metara prirodnog plina, ali će od 2021. do 2024. ta količina pasti na 40 milijardi kubičnih metara godišnje. Prošle je godine Gazprom opskrbio Europu sa 200.8 milijardi kubičnih metara plina, od čega je 40 posto ušlo preko Ukrajine. Iako je ugovor potpisan na pet godina, Maroš Šefčovič, Slovak u Europskoj komisiji koji je vodio europsku stranu pregovora deset dana prije potpisivanja konačnog ugovora najavio je da su rješavanjem ovih problema osigurani preduvjeti pouzdane opskrbe EU ruskim plinom u narednih 15 godina. Period je to u kojem Europa mora reducirati svoju ovisnost i o ugljenu i o plinu. Također, ovaj ugovor smatra se pobjedom svih strana. Ipak, jedna do sad ne spomenuta strana nije nimalo zadovoljna poboljšavanjem rusko-europsko-ukrajinskih plinskih odnosa: Sjedinjene Američke Države. Zemlja “s glavom u pijesku” čije ponašanje ujedinjuje sve spomenute strane, pa po novome i Kinu protiv sebe. Je li to neki novi geopolitički trend ili nešto što će završiti s padom Donalda Trumpa, promatrat ćemo ove godine. Za sada, vuk sit, ovce na broju.