U lijevim analizama i komentarima prošlotjednih parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji pojavljivao se jedan zajednički obrazac. Tu mislimo na iskustva ljudi s terena i britanske analitičare, a ne na puste “lenjine interneta” koji imaju odgovor na svako političko pitanje na bilo kojem kraju planete. Obrazac se sastojao od neobične, ali konzistentne kombinacije “afekta” i “političkog racija”: mahom su priznavali određenu razinu šokiranosti rezultatima, ali i odmah nudili i uvjerljivu analizu. Kao da su slutili što bi se moglo dogoditi.
S obzirom na to da bi bilo preuzetno procjenjivati te komentare i analize s ove geografske i političke distance, osvrnut ćemo se samo na analitičku argumentaciju oko pitanja klase. Ta bi argumentacija, bez obzira na različite kontekste, mogla poslužiti i u ovdašnjem razumijevanju uloge klase u politici. Krenimo od ljudi koji su podijelili svoja iskustva agitacije od vrata do vrata, pogotovo u regijama koje su do ovih izbora bile laburistička uporišta. Među razlozima kojima pripisuju porazu laburista stoji i “prerigidna” lijeva retorika. Ne u smislu radikalnosti obećanja, već u njihovoj apstraktnosti. Premda su ta obećanja sadržavala i konkretne mjere, ona nisu bila uobličena s obzirom na konkretna iskustva ljudi.
Obećanja koja idu u smjeru ostvarivanja “materijalnih interesa” putem solidarnosti ili klasne perspektive često ostaju u sferi utopije s obzirom na iskustva i očekivanja ljudi u njihovom svakodnevnom životu. Ta su iskustva posljednjih godina primarno obilježena međusobnom kompeticijom i uvjerenjem da individualno snalaženje nudi atraktivnije ishode. Razlog tome je promjena u radnim odnosima i sve slabiji utjecaj sindikata, pogotovo u deindustrijaliziranim krajevima. Tu leži i jedan od paradoksa Corbynovog mandata: iako je narastao utjecaj ljevice u samoj stranci te se proširio mejnstrimom, radnička solidarnost i organizacija na terenu nije pratila taj rast. Time se može objasniti i navedena kombinacija šoka i spremne analize.
Atraktivnost odgovora
Gotovo svi u analizama ističu laburističko “zanemarivanje” Brexita i demokratske odluke na referendumu. To je lako i dokazivo s obzirom na to da su laburisti izgubili zastupnike od torijevaca upravo na onim mjestima na kojima se na referendumu glasalo za napuštanje Europske unije. Status Brexita kao presudnog pitanja, između ostalih, imao je i ključnu klasnu dimenziju. Ako su se radničkoj klasi laburistička apstraktna obećanja učinila neuvjerljivima, glas za Brexit i dalje funkcionira kao poluga za slanje poruke establišmentu. Taj glas nudi neki oblik političke kontrole koji nedostaje na radnim mjestima i u dugoročnijoj izgradnji konstruktivnih politika. Također, upravo su zbog kolebanja oko Brexita politike i obećanja koja je zastupao Corbyn izgledali neuvjerljivo. Ako ne može riješiti Brexit, kako će sve ostalo?
Nezaobilazan faktor u analizi ovih izbora je i generacijski jaz. Laburisti su ostvarili izniman rezultat među najmlađim glasačima, a najlošiji među onima između 65 i 80 godina starosti. Sličan je trend bio prisutan i na referendumu. Taj jaz analitičari objašnjavaju kroz povijesnu klasnu dimenziju. Riječ je o generaciji koja je na svojoj koži najsnažnije osjetila deindustrijalizaciju i gubitak političke uloge. Također, ta je generacija i najsklonija anti-imigrantskim sentimentima. Ne zbog nekog urođenog rasizma u toj generaciji već iz razloga što su oni svoja prava – radnička i socijalna – ishodišno stekli upravo kroz nacionalnu državu. Kako su im ta prava sve više nestajala, tako se, u nedostatku neposrednih alternativa, kreirala vjera u jaku nacionalnu državu s rigidnim migrantskim politikama kao rješenje.
Mlađi ljudi pak nisu imali takvu povijesnu putanju i imaju sasvim različito sjećanje. Poraz koji je doživjela radnička klasa prije tridesetak godina njima je normalno i “prirodno” okruženje u kojem su odrasli. Zato su i skloniji lijevim politikama, premda, kako agitatori s terena često ističu – za njih dosad nisu zapravo ni čuli. Ali zvuče im bolje i uvjerljivije od nekih drugih politika. To, naravno, ne znači da je to bezostatna formula za razumijevanje političkih sklonosti različitih generacija. Međutim, nameću se određeni trendovi za koje postoje relativno uvjerljiva objašnjenja.
Iz ovih se nekoliko primjera i dostupnih analitičkih odgovora ne može steći cijela slika prošlotjednih izbora. Nije nam bila ni namjera pružiti ju niti imamo kapacitete za to. Samo smo htjeli ukazati na to da je klasa u politici, pogotovo parlamentarnoj, vrlo zahtjevno pitanje, a ne odgovor koji se samo čeka. Nekad će ljudi biti skloniji patronaži viših klasa, nekad individualnim rješenjima i unutarklasnoj mržnji, a nekad spremni za rad na razvijanju solidarnosti i klasnih organizacija. Ništa od ovoga ih ne čini ni glupljima ni pametnijima, radi se samo o razini uvjerljivosti određenih odgovora na pitanja koja ih muče. Zadatak ljevice je da svoje odgovore učini što uvjerljivijma i što atraktivnijima.