Na stranicama New York Timesa od 19. lipnja 1984. godine, među podacima o burzovnim kretanjima, nalazi se i jedna štura i oskudna vijest. A ona kaže da se Paul Volcker, tadašnji šef FED-a, američke centralne banke, nalazi u nenajavljenoj posjeti Jugoslaviji. Predviđeni su razgovori s jugoslavenskim kolegom Radovanom Makićem o “bankarskoj suradnji i trenutnim monetarnim pitanjima”. Posljednja rečenica vijesti je nešto eksplicitnija i navodi da Jugoslavija stranim vjerovnicima duguje više od 20 milijardi dolara i da je prisiljena reprogramirati dio otplate, a u tome joj pomažu američke financijske institucije.
Jugoslavija je preživjela još 7 godina, a Paul Volcker sve do jučer. Umro je u 92. godini, a u povijesti će ostati zapamćen kao jedan od ključnih kreatora suvremene ekonomije i svijeta. Pa tako, posredno, i raspada Jugoslavije. Toj epizodi ćemo se vratiti na kraju kratkog predstavljanja Volckerove povijesne uloge. Premda nitko neće opjevavati njegovu smrt, kao što su to činili navijači Liverpoola kad je umrla Margaret Thatcher, također ikona neoliberalizma, Volckerova uloga bila je možda još i važnija.
Na čelno mjesto FED-a došao je 1979. godine, pred kraj mandata Jimmyja Cartera, s ciljem da obuzda inflaciju. Cartera su suradnici, ispostavit će se s pravom, upozoravali da ne angažira Volckera jer će tako sigurno izgubiti nadolazeće izbore. Naime, znali su da Volckera u obračunu s inflacijom ne zanimaju životi običnih ljudi. Štoviše, bio je uvjeren u nužnost promjene tih života. Na kongresnom ispitivanju nekoliko mjeseci nakon ustoličenja je eksplicitno poručio da “životni standard običnog Amerikanca mora pasti” ako se inflacija želi obuzdati. To je i učinio.
Narednih je godina u nekoliko navrata dizao kamatne stope do nezabilježenih visina, uz kratke prekide kad bi se poslovanje isuviše ugrozilo. Visoke kamatne stope su dovele do oskudice novca, mnoge kompanije su propale, stotine tisuća ljudi su ostale bez posla, a SAD su se našle u najvećoj krizi još od 1929. godine. No, na kraju je Volcker uspio u svom cilju: inflacija je obuzdana. Pritom je postignut i još jedan politički cilj: potpuno je poražen američki radnički pokret. Visoka nezaposlenost i brutalni obračun sa sindikalnim vođama učinili su svoje. Do danas se američki radnički pokret nije oporavio.
Šok i nevjerica
Volckerova politika visokih kamatnih stopa nije bila usmjerena samo prema unutarnjim pitanjima. Naime, godinu dana prije preuzimanja dužnosti guvernera Volcker je najavio nužnost “kontrolirane dezintegracije svjetske ekonomije”. Proces je u svojoj knjizi “Globalni Minotaur” potanko opisao Janis Varufakis, a on se temeljno zasniva na promjeni uloge SAD-a u svjetskoj ekonomiji. Nakon što je kraj Drugog svjetskog rata dočekala kao jedina zemlja u suficitu, sada joj je namijenjena nova uloga: SAD će opsluživati svjetsku ekonomiju dvostrukim deficitom – proračunskim i trgovinskim. Krajnje skicirano: SAD će dugovima osigurati potražnju za proizvodima na svjetskom tržištu, a zauzvrat će profiti zarađeni od tih proizvoda dolaziti na Wall Street.
Ta je politika doživjela slom 2008. godine, ali i dalje diktira ritam unatoč naporima Trumpove administracije da promijeni američku poziciju unutar globalne ekonomije. Mi, pak, svoju teško da možemo promijeniti, a tu je ključnu ulogu odigrao Volcker. Spomenuti posjet Beogradu nije bio samo protokolarne naravi. Naime, zemlje Latinske Amerike, tzv. Trećeg svijeta i dijela istočne Europe bile su prilično pogođene novom američkom monetarnom politikom. One su se, mahom kod američkih financijskih institucija, prilično povoljno zaduživale tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ti su se dugovi relativno održivo mogli servisirati. Međutim, onda dolazi do problema.
Volckerov šok je izrazito povećao vrijednost dolara kao valute. S obzirom na to da su dugovi bili denominirani u dolarima narasle su i rate otplate jer je domaća valuta izgubila na vrijednosti u odnosu na dolar, a zemlje poput Jugoslavije nisu privređivale u dolarima. Dakle, dug je narastao i bilo je nužno njegovo reprogramiranje. Ali pod puno lošijim uvjetima nego u slučaju prijašnjih zaduženja. Sada su kamate bile puno veće. I ne samo to, nova situacija je pružila priliku za uvođenje mjera štednje i potpunog zaokreta u ekonomskim politikama: nećemo vam dati novi kredit ako ne zadovoljite ove i ove uvjete. A ti su se uvjeti odnosili na likvidaciju posrnulih poduzeća, rezanje socijalnih davanja i privatizaciju.
Politički rasplet u Jugoslaviji izloženoj tom tipu kreditorskih pritisaka je poznat. Rumunjska je pak, kao valjda jedina zemlja u povijesti, uspjela krajem osamdesetih otplatiti cijeli dug. Ali uz prilično visoku cijenu: cijelu jednu zimu nije bilo grijanja. Volcker nam je, dakle, pokazao svu političku učinkovitost “tehničkih” ekonomskih rješenja. On to nije ni skrivao i zato ga i na ljevici “vole”: bio je jasan, konzinstentan pa čak i šarmantan u svojim stavovima. A ti stavovi su bili plod “no bullshit” pristupa koji je ogolijevao interesnu dinamiku kapitalizma do kosti.