U historiografiji i javnom prostoru monopol nad objašnjenjem raspada Jugoslavije drži desnica. Istraživačka studija o zbivanjima u tvornici Borovo od 1987. do 1991. predstavlja ozbiljno narušavanje tog monopola.
Službena povijest i prevladavajući javni stav su neumoljivi: raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske obilježila je čista i jasna cezura. Hrvati su stoljećima, a u jugoslavenskoj epizodi desetljećima, željeli svoju državu i 1991. su je napokon uspjeli ostvariti. Sve što se događalo u godinama koje su prethodile 1991. bezostatno je vodilo takvom ishodu. Radi se o toliko snažnom (retroaktivnom) povijesnom determinizmu da su o njemu marksisti Druge internacionale mogli samo sanjati. No, bez obzira na takvo državno sjećanje, društvenu atmosferu i političku klimu, Jugoslavija se neprestano vraća. I predstavlja presudnu temu u javnom prostoru.
Ritam, dakako, udara desnica. Iako smatraju da se dogodila neupitna povijesna cezura, stalno ih nešto muči s tom Jugoslavijom. Kao da se nekim lukavstvom stalno uspijeva održati, kao da je zapravo kontinuitet zadržan. Tome u prilog uvijek podastiru dva dokaza: tzv. lijeva kulturna hegemonija u kulturi i udbaške strukture u vlasti. Što se tiče kulture, prije će biti da je situacija obrnuta: komunisti su u posljednja dva jugoslavenska desetljeća kulturne ustanove prepustili nacionalnoj i liberalnoj desnici. A kad je riječ o svemoćnoj UDBA-i, ona desnici služi kao šifra za prevođenje nezaobilaznog klasnog sukoba. Samo što umjesto sukoba kapitala i rada nude vlastitu verziju: sukob udbaških struktura i hrvatskog naroda.
Međutim, desnica je, kako to često biva, na tragu nečega. Samo što te tragove ne istražuje u njihovoj povijesnoj i društvenoj kompleksnosti već se njima služi za prokazivačke obračune i lažne utjehe. Trag je upravo spomenuti kontinuitet između jugoslavenske povijesti i hrvatske sadašnjosti. Samo što su faktori tog kontinuiteta sasvim različiti ili lažno predstavljeni. Srećom, postoje ljudi koji vrijedno, pažljivo i suvislo istražuju te kontinuitete. Ovih je dana u Zagrebu izašla knjiga “Borovo u štrajku: rad u tranziciji 1987. – 1991.”. Izdavač je Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, a u autori su Sven Cvek, Jasna Račić i Snježana Ivčić.
Početni antagonizmi
Knjiga je plod višegodišnjeg istraživanja autorskog tima čiji su se rezultati u javnom prostoru već mogli vidjeti u različitim oblicima. Objavljivani su znanstveni i publicistički tekstovi, organizirani su paneli i predavanja, a postavljena je i izložba koja je gostovala u nekoliko hrvatskih gradova, uključujući i Vukovar. Autori su, kao što sam naslov knjige sugerira, istraživanje posvetili zbivanjima u vukovarskoj tvornici Borovo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o gotovo sasvim zaboravljenoj povijesti, čemu je itekako pridonijela tragična sudbina Vukovara u ratu koji je uslijedio. No, nije samo zaboravljena povijest radničkih štrajkova u Borovu već i ona štrajkova u cijeloj Jugoslaviji osamdesetih godina. Kao što se navodi u knjizi, Jugoslavija je bila europski štrajkački rekorder u tom periodu.
Zdravorazumsko pitanje glasi: kako je u samo nekoliko godina od međunacionalne radničke solidarnosti došlo do krvavog međunacionalnog rata? Međutim, to pitanje sustavno promiče i (službenoj) historiografiji i politici sjećanja. Autorski tim iza knjige “Borovo u štrajku” je upravo pokušao ponuditi (djelomični) odgovor na to presudno pitanje što ovu studiju čini nezaobilaznim štivom. Iako je njihovo istraživanje fokusirano na Borovo, paralelno nam predočavaju širi jugoslavenski politički i ekonomski kontekst bez kojeg bi zbivanja u samom Borovu ostala nerazumljiva. Knjiga započinje poviješću Borova u prvom poglavlju, da bi u narednim poglavljima pažljivo, u maniri socijalne krimi-serije, pratila kondenziranu četverogodišnju povijest propasti Borova, a i same Jugoslavije.
Autori dinamiku klasnog i nacionalnog sukoba pažljivo iscrtavaju rekonstrukcijom krize u tvornici. Pritom im, pored ostalih izvora, ključnu arhivsku građu osigurava tvornička štampa: Tjednik Borovo. Kako kriza sve više ugrožava samu tvornicu i uvodi egzistencijalnu dramu u živote radnika tako se počinju kristalizirati ključni antagonizmi. Na samom početku, nacionalni antagonizmi uopće ne postoje ili su duboko u pozadini, prevladava projugoslavenska orijentacija. Neizvjesnost, koju obilježavaju smanjenje plaća i otkazi, prelama se preko dva osnovna antagonizma. Ishodišno nastaje tenzija između “čistih proletera” i radnika “zemljaša”. Proleteri žive u gradu i preživljavanje im ovisi isključivo o plaći, dok zemljaši žive na selu i posjeduju nešto zemlje za obradu koja im pruža nekakvu razinu sigurnosti. Zbog toga proleteri traže da oni imaju prednost pri odlukama o otkazima i nižim plaćama. Naime, njihova sudbina je puno neizvjesnija.
Nacija u tvornici
Drugi antagonizam između radnika je onaj zasnovan na stupnju produktivnosti. Radnici koji rade u proizvodnji sebe smatraju “važnijima” u odnosu na one koji rade u administraciji i birokraciji. Međutim, iako su ti antagonizmi itekako prisutni, prevladava solidarnost. Kao možda ključnu epizodu, barem u smislu političke simbolike, valja izdvojiti odlazak radnika, Srba i Hrvata, u Beograd, potanko opisan u knjizi. Oni, naime, shvaćaju da se njihovi problemi ne mogu riješiti u Vukovaru i traže rješenje na državnoj razini, tretirajući, dakle, i dalje tu državu kao svoju, bez obzira na nacionalnu pripadnost. No, u Beogradu ne dobivaju nikakav odgovor. Na što oni odgovaraju nasilnim upadom i zauzimanjem Skupštine. Simbolički rasplet puta u Beograd poslužio je kao najava raspleta cijele priče. U svojoj knjizi o raspadu Jugoslavije Branka Magaš tu najavu precizno ilustrira:
“Nakon što su im plaće snižene za 30 posto u sklopu mjera štednje Federalne vlade, 2000 radnika Borova pojavilo se u Beogradu gdje su zahtijevali sastanak s predstavnicima vlade. Nakon što su ih 5-6 sati ostavili na užasnoj vrućini kako bi ‘omekšali’ prije sastanka, njihova strpljivost na kraju se iscrpila, odgurnuli su čuvare i ušli u prostore Skupštine – čin nezabilježen u poslijeratnoj Evropi. Nakon što su ušli u zgradu prva stvar na koju su naletjeli bile su nacionalne mitologije jugoslavenskih naroda, utjelovljene u kipovima opskurnog srednjovjekovnog slovenskog princa Kocelja, jednako tako opskurnog hrvatskog kralja Tomislava, nešto manje opskurnog (s obzirom na to da je živio nekoliko stoljeća kasnije) srpskog cara Dušana i, naposljetku, Karađorđa, vođe devetnaestostoljetnog srpskog ustanka protiv Turaka, možda s najviše zasluga uvrštenog u ovaj nacionalni Panteon. Ovi drevni nacionalni totemi podignuti su nakon Prvog svjetskog rata – njihove živuće ekvivalente, međutim, nije se nigdje moglo vidjeti.”
Nakon povratka kući i suočenja s još težom situacijom na radnom mjestu, naletjeli su na “žive” nacionalne mitologije. Te mitologije ipak nisu pale s neba, netko ih je morao organizirati. Naime, 1990. su održani prvi višestranački izbori. Osim preuzimanja vlasti, nacionalne stranke su počele preuzimati štrajkom iscrpljene tvornice, tj. sindikate, pogotovo u onim općinama u kojima nisu pobijedile. U knjizi se precizno predočava prodiranje nacionalnih podjela među radništvom u Borovu kroz intervenciju HDZ-a. To se nije događalo samo u Borovu, postoje jasni obrasci i pozadinski plan iza takvih intervencija. One nisu bile isključiva inovacija HDZ-a, njima se služila i Srpska demokratska stranka, a najviše uspjeha je imala na najznačajnijem mjestu: tvornici TVIK u Kninu. Da zaokružimo jezgrovito: nakon što je politički potencijal radničkih pobuna ishlapio, na scenu je stupila nacionalistička politika.
Suvremene lekcije
No, nije se radilo, kako se u knjizi kroz primjere obilato prikazuje, o jednostavnom, linearnom procesu koji nije mogao završiti nikako drukčije. Ta povijest je puno kompleksnija i ova studija predstavlja tek jedan od (pionirskih) dijelova te slagalice. A ključni dio te slagalice jest razlog štrajkova. Naime, kao što se zna, Jugoslavija je u osamdesetima prolazila kroz veliku ekonomsku krizu. I ne samo ona i ne samo zemlje socijalističkog bloka, već i vodeće kapitalističke zemlje. Kako se u knjizi navodi i razbija uvriježeni mit, oskudica goriva i popularni par-nepar sistem nisu bili isključivo jugoslavensko obilježje. Štoviše, par-nepar je izmišljen u Sjedinjenim Američkim Državama. Također, u Ujedinjenom Kraljevstvu i Nizozemskoj bile su prisutne nestašice električne energije.
Ovi primjeri su tu da pokažu da kriza u Jugoslaviji nije bila ona čisto socijalističke privrede. Jugoslavija je bila itekako integrirana u međunarodno tržište i u priličnoj mjeri ekonomiju prilagođavala kapitalističkim zakonitostima. Odgovor vlasti na krizu, pod paskom MMF-a, bio je upravo u daljnjem zaoštravanju kapitalističkih pravila igre. Sve promjene zakona u osamdesetima su išle u tom smjeru, a ono što je zapravo bilo na repertoaru su danas svima poznate mjere štednje. Radnički štrajkovi su bili usmjereni upravo protiv tih politika, a ishodišno su bili potpuno neopterećeni međunacionalnim tenzijama. I upravo u tome se nalazi onaj kontinuitet kojeg njuši desnica. Tranzicija u kapitalizam se dogodila puno prije 1991. godine.
Kao što smo već napomenuli, knjiga o Borovu je nezaobilazno štivo i svatko bi ju trebao pročitati. Osim trezvenijeg pristupa nedavnoj prošlosti ona implicitno nudi i trezveniji pristup suvremenoj politici. Ljevica u Hrvatskoj često upada u zamku usporedbe Jugoslavije s današnjom Hrvatskom i ističe velike prednosti prijašnjeg sustava. Iako se suvremena ljevica nipošto ne smije odreći jugoslavenskog eksperimenta, ona treba (pri)znati da je taj eksperiment na kraju propao. I da za to nisu krivi samo tajkuni i nacionalisti, već da su Jugoslaviju prije svega uništila unutarnja proturječja. Razumijevanja tih proturječja i promašenih jugoslavenskih politika zalog su svakog budućeg socijalističkog projekta.